U teškim vremenima lako se predamo zaboravu, krhkim nadama i čekamo dobre vijesti. U tom nestrpljenju ne treba zaboraviti da su vremena iskušenja i vremena učenja. Moramo biti dorasli trenutku i pamtiti pouke.
Gore od zaraze i potresa je zaboraviti koliko štete nanosi demagogija, mahnita usmjerenost na kratkotrajna i atraktivna obećanja, nepromišljenost radi popularnosti i izborne pobjede, zaboraviti da je obrazovanje znanje a ne diploma, da popularnost i osobno razmetanje nisu vrlina već skromnost i efikasnost. Usmjereni na utemeljene strahove ne smijemo zaboraviti pouke koje će važiti i dan poslije novog početka.
Najprije se radi najvažnije. Hitno se po svijetu traže respiratori, grade mobilne i improvizirane bolnice, nabavlja zaštitna oprema. U kućnoj radinosti šiju se pamučne maske, u malim pogonima miješaju dezinfekcijska sredstva, ljekarne smišljaju način nabavke lijekova, i uz silni entuzijazam i invenciju, predanost pokazuju vozači, trgovci…
Nevolje se gomilaju. U potresu stradaju stari dijelovi grada, zgrade koje su stajale stoljećima. Epidemija, potres, snijeg, pustinjska prašina– nedostaju samo skakavci i invazija vanzemaljaca – potiču nesebičnost i dovitljivost, ljudi rade na granici snaga, liječnici i vatrogasci.
No istodobno se u punoj mjeri vide strateške pogreške koje su zapravo važnije.
Grade se fontane a ne bolnice, kupuju se luksuzni automobili a ne potrebna oprema, bezobzirno se nadograđuju katovi, po vezi se daju poslovi uređenja mostova, troše milijuni.
Svi hvale vojsku radi požrtvovnosti, no broj angažiranih je vrlo skroman. Vidi se da imamo ogromnu administraciju, ali ne i poljske kuhinje i vojne bolnice.
Strategija privatizacije zdravstva pokazuje rezultate – domovi zdravlja su zapušteni i bez ranijih službi, a bolnice zastarjele i ruševne. Nema zaliha, za sada tek medicinske opreme, no što je s lijekovima i hranom?
Imena bivših ministara se niti ne pamte i oni nisu zapamćeni kao stručni autoriteti već kao ulizice s osobito oštrim laktima.
Bolnice se nisu gradile, a ono što je izgrađeno više je rezultat slučajnih okolnosti, prema bolestima moćnika (otuda je čudo da nije izgrađena reprezentativna ludnica).
Urbanističko planiranje je pretvoreno u kockarnicu u kojoj odlučuje slučaj i broj, a ne plan i razum. Virus privatizacije je zahvatio brojne institucije, pa one, čak i strateški važne, postaju lena i sinekure.
Kultura je profanirana pa su zgrade stare, sada oštećene u potresu, s crvenom naljepnicom na vratima. Ugašen je strateški važan Imunološki zavod, što nije pitanje njihovog duga nego sebičnog računanja na osobni profit.
Kada zdravstvo, kulturu, urbanizam i inovacije preuzmu površno obrazovani ljudi, oni mrze one koji imaju međunarodno iskustvo, reputaciju i jasne uzore koje su sami vidjeli.
Ne vrijedi to za kompletno zdravstvo i medicinu, ne vrijedi za sve liječnike i ravnatelje, ne vrijedi za kompletan urbanizam, školstvo i kulturu no epidemija i izolacija u kojoj ljudi razmišljaju dovodi u pitanje cijeli sustav.
Nije se mislilo ni na što već na moć, taštinu i sadašnjost. Sve je bilo samo za sada i danas, nije se mislilo na budućnost. Pijani grofovi će se otrijezniti s glavoboljom, opijeni vlastodršci će se probuditi bez države, zemlje i domovine.
U ovakvim trenucima katastrofe, mnogi u očaju koriste frazu da iz svega trebamo povući pouku. Sada se govori rečenicama ”da smo bar”, ali uz punu svijest da nismo a trebali smo, nešto učiniti, odreći se lijenosti i arogancije, neznanja i slušanja gramzivih ulizica.
Treba misliti na budućnost, djelovati na vrijeme. Après moi, le déluge. Marx je mislio da je to moto gramzivih kapitalista (Poglavlje 10. Kapitala), ali pravilo ne vrijedi samo za ekonomiju nego i za vlast (i više!). To nije poklik sebičnog pojedinca, svjesnog svoje smrtnosti, to je poklik političara koji zna da mu je mandat ograničen i da je ugodno izbjegavati teške odluke.
Zar smo olako mislili da nećemo platiti štetu radi komotnog i oportunističkog stila politike? Posljedice gađanja politikom i pasivnosti se ne vide odmah, ali su tiha bolest društva. Dobri ljudi ostaju kod kuće u političkoj samoizolaciji, a virus pasivnosti, apatije i diletantizma se širi.
Sebičnost, pohlepa, želja za statusom i izbjegavanja odgovornosti uzrok su, a posljedice vidimo. Prva pouka je jasna. Ne razmišljajmo samo o sebi, samo o pravim izborima, već o posljedicama nečinjenja, oklijevanja, popuštanju pritiscima lobija i prepuštanju da drugi obave ono što je naša dužnost.
Ovih dana pokazuje se sva bijeda diletantizma. U istraživanjima javnog mnijenja ljudi misle da je pandemija zavjera, neki predlažu polijevanje svete vode iz kanadera, liječenje limunom i soda bikarbonom. Luđaci popunjavaju dokolicu naše izolacije, dobivam upute kako moliti i javno me pljuju radi pitanja gdje je kardinal Bozanić kad vjernici očekuju njegovu riječ.
No bez obzira na sve ljudi vjeruju epidemiolozima i ne vjeruju da jedan svećenik vrijedi deset doktora. Pa što se ne pokažu na terenu? Bolsonaro i Trump, Boris Johnson (naročito on!) vjerojatno bi rado zaboravili što su govorili o zarazi, kako su ponižavali svoje savjetnike koji su ih upozoravali kada su tražili načina da se što manje vidi njihov nedostatak znanja i podcjenjivanja stručnosti.
Njihove magle i ignoriranje onoga u što se ne razumiju (a toga je obilje) dovele su do kašnjenja inicijalnih mjera sprečavanja širenja zaraze. Greška u postavljanju izbora–birati: ili zdravlje, ili ekonomija–rezultat je pritisaka interesnih skupina, ali još više njihove nekompetentnosti. U nastupu su snažni, rječiti i samouvjereni, no rezultati su im katastrofalni. Ne bismo ih smjeli imitirati.
U osnovi njihov nacionalni egoizam je bio štetan. Virus ne poštuje državne granice. Ne ubija se topovima i raketama, vojska je organizirana za druge namjere. Problem se rješava globalno, a karantene su nužno lokalno sredstvo.
Bit će glasova da Europa ništa ne radi, ali bez shvaćanja da je zdravlje ostavljeno članicama – pa su i rezultati toliko različiti. Virus nije izmišljotina dokonih i zlih ljevičara, nije oružje desničara, on je sitni neprijatelj čovjeka i ne bira prema vjeri, političkom mišljenju ili nacionalnosti.
Stalno gledam strane vijesti – voditelji, stručnjaci, predani pozivu su ljudi koji su očito imigranti i njihovi potomci. Razvidno je kolika je šteta od ksenofobije i korist od asimilacije.
Pouka je u tome da granice ne smiju biti shvaćene samo kao teritoriji već i kulture, kao administrativno sredstvo a ne prirodna činjenica.
S druge strane javno mnijenje je sjajno prihvatilo stručne autoritete. Beroš, Alemka Markotić, Capak, Đikić postali su ljudi u koje se uzdamo. Ne zbog toga što imaju moć već imaju znanje. Uz njih i ministar policije izgleda kao predani stručnjak, a ne kao političar. Ljudi im vjeruju, poštuju njihove odluke, čak i kad nisu utemeljene u Ustavu.
Oni izvrsno rade svoj posao informiranja, usmjeravanja na bitno, krizom upravljaju i ljudima daju sigurnost. Govore istinu, ne svu istinu i ne baš uvijek istinu. Znaju da njihov neprijatelj nije samo bolest već primitivizam, zatucanost i glupost.
Znaju da će ljudi biti zamoreni, nervozni i ustrašeni. Minoriziraju slučajeve tragičnih i neetičkih postupaka u zdravstvenom sustavu, što razumijem i njihov stav opravdavam, ali u tome se vidi koliko strepe od panike. Kada nema lijeka propisuje se nešto za smirenje.
Njihova recepcija u javnosti rezultat je potrebe ljudi da u nekoga vjeruju u vremenu masovnog osjećaja tjeskobe i uznemirenosti, i dobro je da se utjeha nalazi u povjerenju u stručnost, ne u stranačkom svrstavanju.
Gnušanje izazivaju vijesti u kojima zvijezde nogometa, silikonske ljepotice, lokalni čudaci i iscjelitelji koriste priliku ugrabiti nešto slave. Industrija glamura previše je snažna da je ugroze pandemija i potres.
No u obilju vremena u nestajanju socijalnih kontakata treba i skretanje pažnje s turobne stvarnosti, melankolije i usamljenosti. Tragično je a ne komično gledati lokalne đake koji se lažno hvale međunarodnim referencama, a tobože hladnokrvni i spretni u kriznim stanjima, petljaju, mijenjaju upute i vole se slikati.
No usprkos sumnji, povremene nelogičnosti, potreba za usmjerenjem i orijentacija je toliko snažna, da pravim stručnjacima vjerujemo i želimo vjerovati. Nažalost na pijesku karizme se grade ruševni dvorci, no kako stvari stoje znanje je ipak moć,a obrazovanje i prosvjećenost potreba.
Sad nam je jasno da treba misliti državnički i razumno, da ljudi trebaju zajednicu, da se stručnost ne da glumiti,već stjecati s naporom i voljom, da se sad testiraju junaci i polažu temelji zadan poslije.
Nadam se slaviti dan pobjede prije kolovoza. Ne treba nam vlast loših đaka, pohlepnih načelnika i političara kojima ne vjerujemo. Treba nam dobra vlast, ne prema njihovom brbljanju o čovjekoljublju, rodoljublju i vjeri već prema rezultatu.
autograf
Gore od zaraze i potresa je zaboraviti koliko štete nanosi demagogija, mahnita usmjerenost na kratkotrajna i atraktivna obećanja, nepromišljenost radi popularnosti i izborne pobjede, zaboraviti da je obrazovanje znanje a ne diploma, da popularnost i osobno razmetanje nisu vrlina već skromnost i efikasnost. Usmjereni na utemeljene strahove ne smijemo zaboraviti pouke koje će važiti i dan poslije novog početka.
Najprije se radi najvažnije. Hitno se po svijetu traže respiratori, grade mobilne i improvizirane bolnice, nabavlja zaštitna oprema. U kućnoj radinosti šiju se pamučne maske, u malim pogonima miješaju dezinfekcijska sredstva, ljekarne smišljaju način nabavke lijekova, i uz silni entuzijazam i invenciju, predanost pokazuju vozači, trgovci…
Nevolje se gomilaju. U potresu stradaju stari dijelovi grada, zgrade koje su stajale stoljećima. Epidemija, potres, snijeg, pustinjska prašina– nedostaju samo skakavci i invazija vanzemaljaca – potiču nesebičnost i dovitljivost, ljudi rade na granici snaga, liječnici i vatrogasci.
Svi hvale vojsku radi požrtvovnosti, no broj angažiranih je vrlo skroman. Vidi se da imamo ogromnu administraciju, ali ne i poljske kuhinje i vojne bolnice
No istodobno se u punoj mjeri vide strateške pogreške koje su zapravo važnije.
Grade se fontane a ne bolnice, kupuju se luksuzni automobili a ne potrebna oprema, bezobzirno se nadograđuju katovi, po vezi se daju poslovi uređenja mostova, troše milijuni.
Svi hvale vojsku radi požrtvovnosti, no broj angažiranih je vrlo skroman. Vidi se da imamo ogromnu administraciju, ali ne i poljske kuhinje i vojne bolnice.
Strategija privatizacije zdravstva pokazuje rezultate – domovi zdravlja su zapušteni i bez ranijih službi, a bolnice zastarjele i ruševne. Nema zaliha, za sada tek medicinske opreme, no što je s lijekovima i hranom?
Imena bivših ministara se niti ne pamte i oni nisu zapamćeni kao stručni autoriteti već kao ulizice s osobito oštrim laktima.
Bolnice se nisu gradile, a ono što je izgrađeno više je rezultat slučajnih okolnosti, prema bolestima moćnika (otuda je čudo da nije izgrađena reprezentativna ludnica).
Urbanističko planiranje je pretvoreno u kockarnicu u kojoj odlučuje slučaj i broj, a ne plan i razum. Virus privatizacije je zahvatio brojne institucije, pa one, čak i strateški važne, postaju lena i sinekure.
Kultura je profanirana pa su zgrade stare, sada oštećene u potresu, s crvenom naljepnicom na vratima. Ugašen je strateški važan Imunološki zavod, što nije pitanje njihovog duga nego sebičnog računanja na osobni profit.
Kada zdravstvo, kulturu, urbanizam i inovacije preuzmu površno obrazovani ljudi, oni mrze one koji imaju međunarodno iskustvo, reputaciju i jasne uzore koje su sami vidjeli.
Ne vrijedi to za kompletno zdravstvo i medicinu, ne vrijedi za sve liječnike i ravnatelje, ne vrijedi za kompletan urbanizam, školstvo i kulturu no epidemija i izolacija u kojoj ljudi razmišljaju dovodi u pitanje cijeli sustav.
Nije se mislilo ni na što već na moć, taštinu i sadašnjost. Sve je bilo samo za sada i danas, nije se mislilo na budućnost. Pijani grofovi će se otrijezniti s glavoboljom, opijeni vlastodršci će se probuditi bez države, zemlje i domovine.
U ovakvim trenucima katastrofe, mnogi u očaju koriste frazu da iz svega trebamo povući pouku. Sada se govori rečenicama ”da smo bar”, ali uz punu svijest da nismo a trebali smo, nešto učiniti, odreći se lijenosti i arogancije, neznanja i slušanja gramzivih ulizica.
U teškim vremenima lako se predamo zaboravu, krhkim nadama i čekamo dobre vijesti. U tom nestrpljenju ne treba zaboraviti da su vremena iskušenja i vremena učenja. Moramo biti dorasli trenutku i pamtiti pouke
Treba misliti na budućnost, djelovati na vrijeme. Après moi, le déluge. Marx je mislio da je to moto gramzivih kapitalista (Poglavlje 10. Kapitala), ali pravilo ne vrijedi samo za ekonomiju nego i za vlast (i više!). To nije poklik sebičnog pojedinca, svjesnog svoje smrtnosti, to je poklik političara koji zna da mu je mandat ograničen i da je ugodno izbjegavati teške odluke.
Zar smo olako mislili da nećemo platiti štetu radi komotnog i oportunističkog stila politike? Posljedice gađanja politikom i pasivnosti se ne vide odmah, ali su tiha bolest društva. Dobri ljudi ostaju kod kuće u političkoj samoizolaciji, a virus pasivnosti, apatije i diletantizma se širi.
Sebičnost, pohlepa, želja za statusom i izbjegavanja odgovornosti uzrok su, a posljedice vidimo. Prva pouka je jasna. Ne razmišljajmo samo o sebi, samo o pravim izborima, već o posljedicama nečinjenja, oklijevanja, popuštanju pritiscima lobija i prepuštanju da drugi obave ono što je naša dužnost.
Ovih dana pokazuje se sva bijeda diletantizma. U istraživanjima javnog mnijenja ljudi misle da je pandemija zavjera, neki predlažu polijevanje svete vode iz kanadera, liječenje limunom i soda bikarbonom. Luđaci popunjavaju dokolicu naše izolacije, dobivam upute kako moliti i javno me pljuju radi pitanja gdje je kardinal Bozanić kad vjernici očekuju njegovu riječ.
No bez obzira na sve ljudi vjeruju epidemiolozima i ne vjeruju da jedan svećenik vrijedi deset doktora. Pa što se ne pokažu na terenu? Bolsonaro i Trump, Boris Johnson (naročito on!) vjerojatno bi rado zaboravili što su govorili o zarazi, kako su ponižavali svoje savjetnike koji su ih upozoravali kada su tražili načina da se što manje vidi njihov nedostatak znanja i podcjenjivanja stručnosti.
Njihove magle i ignoriranje onoga u što se ne razumiju (a toga je obilje) dovele su do kašnjenja inicijalnih mjera sprečavanja širenja zaraze. Greška u postavljanju izbora–birati: ili zdravlje, ili ekonomija–rezultat je pritisaka interesnih skupina, ali još više njihove nekompetentnosti. U nastupu su snažni, rječiti i samouvjereni, no rezultati su im katastrofalni. Ne bismo ih smjeli imitirati.
U osnovi njihov nacionalni egoizam je bio štetan. Virus ne poštuje državne granice. Ne ubija se topovima i raketama, vojska je organizirana za druge namjere. Problem se rješava globalno, a karantene su nužno lokalno sredstvo.
Bit će glasova da Europa ništa ne radi, ali bez shvaćanja da je zdravlje ostavljeno članicama – pa su i rezultati toliko različiti. Virus nije izmišljotina dokonih i zlih ljevičara, nije oružje desničara, on je sitni neprijatelj čovjeka i ne bira prema vjeri, političkom mišljenju ili nacionalnosti.
Stalno gledam strane vijesti – voditelji, stručnjaci, predani pozivu su ljudi koji su očito imigranti i njihovi potomci. Razvidno je kolika je šteta od ksenofobije i korist od asimilacije.
Pouka je u tome da granice ne smiju biti shvaćene samo kao teritoriji već i kulture, kao administrativno sredstvo a ne prirodna činjenica.
S druge strane javno mnijenje je sjajno prihvatilo stručne autoritete. Beroš, Alemka Markotić, Capak, Đikić postali su ljudi u koje se uzdamo. Ne zbog toga što imaju moć već imaju znanje. Uz njih i ministar policije izgleda kao predani stručnjak, a ne kao političar. Ljudi im vjeruju, poštuju njihove odluke, čak i kad nisu utemeljene u Ustavu.
Oni izvrsno rade svoj posao informiranja, usmjeravanja na bitno, krizom upravljaju i ljudima daju sigurnost. Govore istinu, ne svu istinu i ne baš uvijek istinu. Znaju da njihov neprijatelj nije samo bolest već primitivizam, zatucanost i glupost.
Znaju da će ljudi biti zamoreni, nervozni i ustrašeni. Minoriziraju slučajeve tragičnih i neetičkih postupaka u zdravstvenom sustavu, što razumijem i njihov stav opravdavam, ali u tome se vidi koliko strepe od panike. Kada nema lijeka propisuje se nešto za smirenje.
Urbanističko planiranje je pretvoreno u kockarnicu u kojoj odlučuje slučaj i broj, a ne plan i razum. Virus privatizacije je zahvatio brojne institucije, pa one, čak i strateški važne, postaju lena i sinekure
Njihova recepcija u javnosti rezultat je potrebe ljudi da u nekoga vjeruju u vremenu masovnog osjećaja tjeskobe i uznemirenosti, i dobro je da se utjeha nalazi u povjerenju u stručnost, ne u stranačkom svrstavanju.
Gnušanje izazivaju vijesti u kojima zvijezde nogometa, silikonske ljepotice, lokalni čudaci i iscjelitelji koriste priliku ugrabiti nešto slave. Industrija glamura previše je snažna da je ugroze pandemija i potres.
No u obilju vremena u nestajanju socijalnih kontakata treba i skretanje pažnje s turobne stvarnosti, melankolije i usamljenosti. Tragično je a ne komično gledati lokalne đake koji se lažno hvale međunarodnim referencama, a tobože hladnokrvni i spretni u kriznim stanjima, petljaju, mijenjaju upute i vole se slikati.
No usprkos sumnji, povremene nelogičnosti, potreba za usmjerenjem i orijentacija je toliko snažna, da pravim stručnjacima vjerujemo i želimo vjerovati. Nažalost na pijesku karizme se grade ruševni dvorci, no kako stvari stoje znanje je ipak moć,a obrazovanje i prosvjećenost potreba.
Sad nam je jasno da treba misliti državnički i razumno, da ljudi trebaju zajednicu, da se stručnost ne da glumiti,već stjecati s naporom i voljom, da se sad testiraju junaci i polažu temelji zadan poslije.
Nadam se slaviti dan pobjede prije kolovoza. Ne treba nam vlast loših đaka, pohlepnih načelnika i političara kojima ne vjerujemo. Treba nam dobra vlast, ne prema njihovom brbljanju o čovjekoljublju, rodoljublju i vjeri već prema rezultatu.
autograf
