Andrej Plenković upravo provodi složenu i riskantnu operaciju pomicanja HDZ-a prema političkom centru, što bi moglo biti korisno za ovu zemlju, no istovremeno je otvorio vrata konsolidaciji grupacije desno od HDZ-a, koju bi mogli sačinjavati Most i ekipa oko Hasanbegovića, uz još neku od pravaških frakcija
Jedino što ide u prilog Andreju Plenkoviću, u situaciji u koju se sam doveo u pogrešno vrijeme i pogrešnim povodom, jest to što među opozicijskim parlamentarnim zastupnicima ima poveći broj onih kojima nikako ne odgovaraju prijevremeni parlamentarni izbori: sve drugo uglavnom radi protiv Plenkovića i HDZ-a, ali to jedino što mu ide u prilog možda će se pokazati presudnim ili dovoljnim za kakvo-takvo preživljavanje na vlasti još neko vrijeme. Što se tiče SDP-a, najjače opozicijske stranke, u njihovim redovima u Saboru zasigurno ima nekolicina ljudi koji ne žele nove izbore, jer znaju ili naslućuju da se ne bi našli na izbornim listama Davora Bernardića, a ako bi se i našli, njihova mjesta na listama ne bi bila ona što jamče ili čine izvjesnim ulazak u parlament (vidi okvir). To, naravno, ne znači da su ti ljudi spremni baš na sve kako bi se izbjegli izvanredni izbori, no nikako ne treba podcijeniti bezobraznu posvećenost privatnim interesima kod pojedinih zastupnika, niti – poslije viđenog prošloga tjedna – valja podcijeniti HDZ-ovu beskrupuloznost u očuvanju vlasti. Ima nekolicina zastupnika i među onima što su nezavisni koji se, također, ne bi brzo i rado izlagali izborima, jer ni sami ne vjeruju da bi im se opet posrećilo.
U pogledu HNS-a, IDS-a i HSS-a, odnosno njihovih saborskih zastupnika, prema kojima će Plenković sigurno ići nakon lokalnih izbora jer naprosto nema drugog puta za uspostavljanje nove stabilne parlamentarne većine, to jest stabilne Vlade, u ovom trenutku gotovo je nemoguće iznositi ikakva čvrsta predviđanja. Premda je evidentno da HNS, pa u nekoj blažoj varijanti i IDS, nisu sasvim neskloni koalicijskoj suradnji s Plenkovićevim HDZ-om poslije lokalnih izbora, naročito sad kad ondje više nema Zlatka Hasanbegovića, i dalje – i na jednoj i na drugoj strani – postoje mnogobrojne prepreke takvoj, politički riskantnoj suradnji. Ponajprije, biračko tijelo HNS-a i IDS-a nikad nije bilo nimalo sklono HDZ-u, a nije realno očekivati ni jedinstvo u vrhuškama tih dviju stranaka kad je riječ o koaliciji s HDZ-om, niti birači HDZ-a mogu smisliti HNS i IDS, pogotovo neke konkretne ličnosti u tim partijama. Osim toga, kako će HNS i IDS moći podržati Vladu u kojoj sjedi ministar Zdravko Marić, za čiji su opoziv glasali prošlog tjedna u Saboru? Ako se pak pokaže da je Plenković spreman žrtvovati Marića zbog vladajućeg saveza s liberalno-lijevim strankama, koje u Saboru imaju ukupno 12 zastupnika, postavit će se logično pitanje zašto je tog čovjeka malo ranije branio od Mosta po cijenu gubljenja parlamentarne većine i mogućeg pada Vlade. Tu je još i nepoznanica u vidu rezultata lokalnih izbora: kako će primjerice HNS u koaliciju s HDZ-om, ako u Zagrebu, zahvaljujući podršci SDP-a, pobijedi Anka Mrak-Taritaš, iako izgledi za to sve više kopne? Kad je riječ o HSS-u Kreše Beljaka i HSS-ovim saborskim zastupnicima, a njih je ukupno petero, prilično je izvjesno da premijer Plenković, barem do idućih parlamentarnih izbora, kad god bili ti izbori, ne može računati na tu stranku i na te ljude, jer iz više relevantnih izvora stižu informacije da će se HSS i SDP još čvršće koalicijski vezati i da su spremni izići na izbore bez HNS-a.
Andrej Plenković dakle upravo provodi složenu i riskantnu operaciju pomicanja prema političkom centru i umjerenjaštvu i svoje Vlade, i vladajuće većine, i HDZ-a: takvo HDZ-ovo repozicioniranje, nema sumnje, moglo bi biti korisno za ovu zemlju i za ovo društvo, no Plenkovićev diletantizam i povlačenje nelogičnih i neobjašnjivih poteza u krivo vrijeme više su otvorili vrata jačanju i konsolidaciji u političkom prostoru koji je desnije od desnog centra, nego što su stvorili realne pretpostavke za politički umjereniju Vladu i vladajuću partiju. Plenkovićeva ishitrena odluka da razvrgne koaliciju s Mostom, prije nego što je osigurao novu stabilnu većinu u parlamentu, pa odluka da to učini tri tjedna prije lokalnih izbora i da za temu obračuna izabere zaštitu ministra Marića, visokopozicioniranog menadžera u Todorićevom Agrokoru od 2012. do 2016. i čovjeka koji naprosto ne treba sjediti u Vladi, mogla bi dovesti do toga da Hrvatska, prvi put u proteklih dvadeset i sedam godina, desno od HDZ-a dobije vrlo relevantnu političku grupaciju, koju bi – u stranačkom smislu – sačinjavali Most Bože Petrova, ekipa koja se okuplja oko parlamentarnih zastupnika Brune Esih, Zlatka Hasanbegovića i Željka Glasnovića, vjerojatno neka od pravaških frakcija, a nije im daleko ni stranka Milana Bandića. Treba im pridodati i izvanstranačku konzervativno-protumanjinsku desnicu poput udruga U ime obitelji, Vigilare i Projekt Velebit, te poslovno-političke skupine kao što je ona što se skuplja oko Zorana Gopca i Višeslava Vukojevića.
Kad bi među ovih ljudima bilo dovoljno pameti, a pamet je ono čega kronično manjka ovdašnjoj radikalnoj desnici, i kad se ne bi isposvađali oko toga tko će biti glavni, mogli bi na nacionalnoj razini računati na najmanje 15 posto glasova, što nije nimalo bezazleno. U tom pogledu, dobar test bit će Mostov rezultat na lokalnim izborima, posebno u Dalmaciji, te rezultat Hasanbegovića i Esih na zagrebačkim izborima. Kako god bilo, Plenković je i jednima i drugima napunio jedra vjetrom: Mostu je dao priliku da ga proziva zbog zaštite kriminala i kriminalaca u Agrokoru, dok je Hasanbegoviću i Esih omogućio da ga napadaju zbog rušenja vlastite Vlade i zamisli o stvaranju nove s HNS-om i IDS-om, uz naglašeniju ulogu SDSS-a. Ako ishod lokalnih izbora, naročito u Zagrebu, za HDZ bude slabiji od očekivanja, to će Plenkoviću dodatno otežati formiranje stabilnije parlamentarne većine s HNS-om, jer će ojačati i ohrabriti se unutarstranački otpor Plenkovićevim rekonfiguracijskim manevrima.
Stoga je najizglednije da će aktualna Vlada trajati još najviše pet ili šest mjeseci, zahvaljujući tankoj i silom navučenoj većini u Saboru, a onda će se ići na parlamentarne izbore. Jesenski izbori, međutim, teško da će HDZ-u donijeti bolji rezultat od onog koji bi stranka polučila da je Plenković, kad je već zaigrao riskantno, imao hrabrosti raspisati parlamentarne izbore za 4. lipnja, na dan održavanja drugog kruga lokalnih izbora. Do jeseni će, naime, eksplodirati kriza u Agrokoru, kriza uz koju je premijer u velikoj mjeri vezao svoju političku sudbinu: em što inzistira na ostanku Zdravka Marića u Vladi, em što je zbog toga rasturio koaliciju i doveo u pitanje Vladu, em što je Vlada donijela poseban zakon i preuzela upravljanje propalim koncernom. Teret Agrokora mogao bi se pokazati preteškim za Plenkovićeva politička pleća, a jedini način da se pokuša riješiti tog bremena jest hapšenje i kazneni progon Ivice Todorića. Takav scenarij više se ne čini nezamislivim, a ne bi bilo iznenađenje ni da se realizira prije lokalnih izbora 21. svibnja.
Premda prema posljednjim istraživanjima SDP-u počinje blago rasti rejting među biračima i premda se SDP, sve u svemu, dobro i ispravno držao u parlamentarnim raspravama o povjerenju ministru financija Mariću i o izboru Gordana Jandrokovića za šefa Sabora, ta stranka – šest mjeseci nakon izbora Davora Bernardića za predsjednika – daleko je od konsolidiranosti i unutrašnje stabilnosti: podrška među biračima nešto je porasla ponajprije zbog HDZ-ovog ponašanja u proteklih mjesec i pol dana, a vezano uz slučaj Agrokor i uz naprasno razvrgavanje koalicije s Mostom zbog Zdravka Marića.
Dva su ključna SDP-ova problema. Prvi je predsjednik Bernardić i krug njegovih bliskih suradnika i savjetnika, među kojima je, na primjer, i europarlamentarac Tonino Picula, čovjek koji je prije nekoliko dana izjavio da Plenkovićevo izbacivanje Mostovih ministara iz Vlade predstavlja ‘pokušaj jačanja pozicije Republike Hrvatske’. Bernardić, po onome što je dosad pokazao, nije kapacitet za lidera opozicije, jer je nesiguran, nevješt i počesto tragično neupućen, dok su njegovi ljudi od povjerenja više fokusirani na unutarstranačka gibanja i na motrenje onih istaknutih članova i saborskih zastupnika u čiju se lojalnost sumnja, nego na osmišljavanje suvislih političkih akcija protiv Vlade i HDZ-a.
E, drugi od dva ključna SDP-ova problema jesu upravo neki od Bernardićevih unutrašnjih oponenata, to jest neki od ljudi koji su zauzimali visoke pozicije u stranci i u Vladi u vrijeme Zorana Milanovića, poput Milanke Opačić i još pet-šest ljudi iz SDP-ovog saborskog Kluba. Jedino što njih zanima jest očuvanje zastupničke pozicije, odnosno statusa quo: nesklonost novog šefa stranke oni su shvatili kao opravdanje za nerad i nezainteresiranost ili za unutrašnju opstrukciju, te za punu posvećenost sitnim privatnim interesima. Nije Bernardić (bio) naročito naklonjen primjerice ni Gordanu Marasu, ni Peđi Grbinu, ni Bojanu Glavaševiću, ni Arsenu Bauku, ni Sabini Glasovac, pa su oni svejedno postali udarna socijaldemokratska i oporbena snaga u Saboru i javnom životu: oni rade svoj posao najbolje što umiju, za razliku od onih koji su na izbor Bernardića reagirali infantilnim durenjem, destruktivnošću i egoizmom.
Iz personalnog kruga u SDP-u koji nije nezainteresiran za političku borbu protiv HDZ-a i koji se ne zadovoljava lagodnim i dobro plaćenim tavorenjem u opozicijskim klupama potekla je proteklih dana ideja da se Bernardiću nametne rješenje po kojem predsjednik SDP-a ne bi bio i premijerski kandidat, nego bi to bio Zvonimir Mršić, bivši gradonačelnik Koprivnice i donedavni direktor Podravke. Po drugoj zamisli, Bernardića bi se uvjerilo da prepusti svoj položaj Peđi Grbinu, jer se čini da nema proceduralnih mogućnosti za brzo smjenjivanje sadašnjeg šefa SDP-a, koji je prije šest mjeseci dobio 65 posto glasova na unutarstranačkim izborima i koji relativno dobro kontrolira svoje biračko tijelo. To je, uostalom, i jedino što Bernardić u politici zna raditi: učio je od Milana Bandića.
Oba ova scenarija su nerealna. Detronizacija Davora Bernardića moći će se ozbiljno pokrenuti tek nakon sljedećih parlamentarnih izbora, ako SDP nakon njih, kad god se izbori zbili, ne uspije formirati Vladu. Unatoč svim Bernardićevim manama, ponajprije nedoraslosti, to je politički najpoštenije i najlogičnije.
Jedino što ide u prilog Andreju Plenkoviću, u situaciji u koju se sam doveo u pogrešno vrijeme i pogrešnim povodom, jest to što među opozicijskim parlamentarnim zastupnicima ima poveći broj onih kojima nikako ne odgovaraju prijevremeni parlamentarni izbori: sve drugo uglavnom radi protiv Plenkovića i HDZ-a, ali to jedino što mu ide u prilog možda će se pokazati presudnim ili dovoljnim za kakvo-takvo preživljavanje na vlasti još neko vrijeme. Što se tiče SDP-a, najjače opozicijske stranke, u njihovim redovima u Saboru zasigurno ima nekolicina ljudi koji ne žele nove izbore, jer znaju ili naslućuju da se ne bi našli na izbornim listama Davora Bernardića, a ako bi se i našli, njihova mjesta na listama ne bi bila ona što jamče ili čine izvjesnim ulazak u parlament (vidi okvir). To, naravno, ne znači da su ti ljudi spremni baš na sve kako bi se izbjegli izvanredni izbori, no nikako ne treba podcijeniti bezobraznu posvećenost privatnim interesima kod pojedinih zastupnika, niti – poslije viđenog prošloga tjedna – valja podcijeniti HDZ-ovu beskrupuloznost u očuvanju vlasti. Ima nekolicina zastupnika i među onima što su nezavisni koji se, također, ne bi brzo i rado izlagali izborima, jer ni sami ne vjeruju da bi im se opet posrećilo.
Teret Agrokora mogao bi se pokazati preteškim za Plenkovićeva politička pleća, a jedini način da se pokuša riješiti tog bremena jest hapšenje i kazneni progon Ivice Todorića
U pogledu HNS-a, IDS-a i HSS-a, odnosno njihovih saborskih zastupnika, prema kojima će Plenković sigurno ići nakon lokalnih izbora jer naprosto nema drugog puta za uspostavljanje nove stabilne parlamentarne većine, to jest stabilne Vlade, u ovom trenutku gotovo je nemoguće iznositi ikakva čvrsta predviđanja. Premda je evidentno da HNS, pa u nekoj blažoj varijanti i IDS, nisu sasvim neskloni koalicijskoj suradnji s Plenkovićevim HDZ-om poslije lokalnih izbora, naročito sad kad ondje više nema Zlatka Hasanbegovića, i dalje – i na jednoj i na drugoj strani – postoje mnogobrojne prepreke takvoj, politički riskantnoj suradnji. Ponajprije, biračko tijelo HNS-a i IDS-a nikad nije bilo nimalo sklono HDZ-u, a nije realno očekivati ni jedinstvo u vrhuškama tih dviju stranaka kad je riječ o koaliciji s HDZ-om, niti birači HDZ-a mogu smisliti HNS i IDS, pogotovo neke konkretne ličnosti u tim partijama. Osim toga, kako će HNS i IDS moći podržati Vladu u kojoj sjedi ministar Zdravko Marić, za čiji su opoziv glasali prošlog tjedna u Saboru? Ako se pak pokaže da je Plenković spreman žrtvovati Marića zbog vladajućeg saveza s liberalno-lijevim strankama, koje u Saboru imaju ukupno 12 zastupnika, postavit će se logično pitanje zašto je tog čovjeka malo ranije branio od Mosta po cijenu gubljenja parlamentarne većine i mogućeg pada Vlade. Tu je još i nepoznanica u vidu rezultata lokalnih izbora: kako će primjerice HNS u koaliciju s HDZ-om, ako u Zagrebu, zahvaljujući podršci SDP-a, pobijedi Anka Mrak-Taritaš, iako izgledi za to sve više kopne? Kad je riječ o HSS-u Kreše Beljaka i HSS-ovim saborskim zastupnicima, a njih je ukupno petero, prilično je izvjesno da premijer Plenković, barem do idućih parlamentarnih izbora, kad god bili ti izbori, ne može računati na tu stranku i na te ljude, jer iz više relevantnih izvora stižu informacije da će se HSS i SDP još čvršće koalicijski vezati i da su spremni izići na izbore bez HNS-a.
Biračko tijelo hns-a i ids-a nikad nije bilo nimalo sklono hdz-u, a nije realno očekivati ni jedinstvo u vrhuškama tih dviju stranaka kad je riječ o koaliciji s hdz-om
Andrej Plenković dakle upravo provodi složenu i riskantnu operaciju pomicanja prema političkom centru i umjerenjaštvu i svoje Vlade, i vladajuće većine, i HDZ-a: takvo HDZ-ovo repozicioniranje, nema sumnje, moglo bi biti korisno za ovu zemlju i za ovo društvo, no Plenkovićev diletantizam i povlačenje nelogičnih i neobjašnjivih poteza u krivo vrijeme više su otvorili vrata jačanju i konsolidaciji u političkom prostoru koji je desnije od desnog centra, nego što su stvorili realne pretpostavke za politički umjereniju Vladu i vladajuću partiju. Plenkovićeva ishitrena odluka da razvrgne koaliciju s Mostom, prije nego što je osigurao novu stabilnu većinu u parlamentu, pa odluka da to učini tri tjedna prije lokalnih izbora i da za temu obračuna izabere zaštitu ministra Marića, visokopozicioniranog menadžera u Todorićevom Agrokoru od 2012. do 2016. i čovjeka koji naprosto ne treba sjediti u Vladi, mogla bi dovesti do toga da Hrvatska, prvi put u proteklih dvadeset i sedam godina, desno od HDZ-a dobije vrlo relevantnu političku grupaciju, koju bi – u stranačkom smislu – sačinjavali Most Bože Petrova, ekipa koja se okuplja oko parlamentarnih zastupnika Brune Esih, Zlatka Hasanbegovića i Željka Glasnovića, vjerojatno neka od pravaških frakcija, a nije im daleko ni stranka Milana Bandića. Treba im pridodati i izvanstranačku konzervativno-protumanjinsku desnicu poput udruga U ime obitelji, Vigilare i Projekt Velebit, te poslovno-političke skupine kao što je ona što se skuplja oko Zorana Gopca i Višeslava Vukojevića.
Kad bi među ovih ljudima bilo dovoljno pameti, a pamet je ono čega kronično manjka ovdašnjoj radikalnoj desnici, i kad se ne bi isposvađali oko toga tko će biti glavni, mogli bi na nacionalnoj razini računati na najmanje 15 posto glasova, što nije nimalo bezazleno. U tom pogledu, dobar test bit će Mostov rezultat na lokalnim izborima, posebno u Dalmaciji, te rezultat Hasanbegovića i Esih na zagrebačkim izborima. Kako god bilo, Plenković je i jednima i drugima napunio jedra vjetrom: Mostu je dao priliku da ga proziva zbog zaštite kriminala i kriminalaca u Agrokoru, dok je Hasanbegoviću i Esih omogućio da ga napadaju zbog rušenja vlastite Vlade i zamisli o stvaranju nove s HNS-om i IDS-om, uz naglašeniju ulogu SDSS-a. Ako ishod lokalnih izbora, naročito u Zagrebu, za HDZ bude slabiji od očekivanja, to će Plenkoviću dodatno otežati formiranje stabilnije parlamentarne većine s HNS-om, jer će ojačati i ohrabriti se unutarstranački otpor Plenkovićevim rekonfiguracijskim manevrima.
Stoga je najizglednije da će aktualna Vlada trajati još najviše pet ili šest mjeseci, zahvaljujući tankoj i silom navučenoj većini u Saboru, a onda će se ići na parlamentarne izbore. Jesenski izbori, međutim, teško da će HDZ-u donijeti bolji rezultat od onog koji bi stranka polučila da je Plenković, kad je već zaigrao riskantno, imao hrabrosti raspisati parlamentarne izbore za 4. lipnja, na dan održavanja drugog kruga lokalnih izbora. Do jeseni će, naime, eksplodirati kriza u Agrokoru, kriza uz koju je premijer u velikoj mjeri vezao svoju političku sudbinu: em što inzistira na ostanku Zdravka Marića u Vladi, em što je zbog toga rasturio koaliciju i doveo u pitanje Vladu, em što je Vlada donijela poseban zakon i preuzela upravljanje propalim koncernom. Teret Agrokora mogao bi se pokazati preteškim za Plenkovićeva politička pleća, a jedini način da se pokuša riješiti tog bremena jest hapšenje i kazneni progon Ivice Todorića. Takav scenarij više se ne čini nezamislivim, a ne bi bilo iznenađenje ni da se realizira prije lokalnih izbora 21. svibnja.
Bernardić siguran do parlamentarnih izbora
Premda prema posljednjim istraživanjima SDP-u počinje blago rasti rejting među biračima i premda se SDP, sve u svemu, dobro i ispravno držao u parlamentarnim raspravama o povjerenju ministru financija Mariću i o izboru Gordana Jandrokovića za šefa Sabora, ta stranka – šest mjeseci nakon izbora Davora Bernardića za predsjednika – daleko je od konsolidiranosti i unutrašnje stabilnosti: podrška među biračima nešto je porasla ponajprije zbog HDZ-ovog ponašanja u proteklih mjesec i pol dana, a vezano uz slučaj Agrokor i uz naprasno razvrgavanje koalicije s Mostom zbog Zdravka Marića.
Dva su ključna SDP-ova problema. Prvi je predsjednik Bernardić i krug njegovih bliskih suradnika i savjetnika, među kojima je, na primjer, i europarlamentarac Tonino Picula, čovjek koji je prije nekoliko dana izjavio da Plenkovićevo izbacivanje Mostovih ministara iz Vlade predstavlja ‘pokušaj jačanja pozicije Republike Hrvatske’. Bernardić, po onome što je dosad pokazao, nije kapacitet za lidera opozicije, jer je nesiguran, nevješt i počesto tragično neupućen, dok su njegovi ljudi od povjerenja više fokusirani na unutarstranačka gibanja i na motrenje onih istaknutih članova i saborskih zastupnika u čiju se lojalnost sumnja, nego na osmišljavanje suvislih političkih akcija protiv Vlade i HDZ-a.
E, drugi od dva ključna SDP-ova problema jesu upravo neki od Bernardićevih unutrašnjih oponenata, to jest neki od ljudi koji su zauzimali visoke pozicije u stranci i u Vladi u vrijeme Zorana Milanovića, poput Milanke Opačić i još pet-šest ljudi iz SDP-ovog saborskog Kluba. Jedino što njih zanima jest očuvanje zastupničke pozicije, odnosno statusa quo: nesklonost novog šefa stranke oni su shvatili kao opravdanje za nerad i nezainteresiranost ili za unutrašnju opstrukciju, te za punu posvećenost sitnim privatnim interesima. Nije Bernardić (bio) naročito naklonjen primjerice ni Gordanu Marasu, ni Peđi Grbinu, ni Bojanu Glavaševiću, ni Arsenu Bauku, ni Sabini Glasovac, pa su oni svejedno postali udarna socijaldemokratska i oporbena snaga u Saboru i javnom životu: oni rade svoj posao najbolje što umiju, za razliku od onih koji su na izbor Bernardića reagirali infantilnim durenjem, destruktivnošću i egoizmom.
Iz personalnog kruga u SDP-u koji nije nezainteresiran za političku borbu protiv HDZ-a i koji se ne zadovoljava lagodnim i dobro plaćenim tavorenjem u opozicijskim klupama potekla je proteklih dana ideja da se Bernardiću nametne rješenje po kojem predsjednik SDP-a ne bi bio i premijerski kandidat, nego bi to bio Zvonimir Mršić, bivši gradonačelnik Koprivnice i donedavni direktor Podravke. Po drugoj zamisli, Bernardića bi se uvjerilo da prepusti svoj položaj Peđi Grbinu, jer se čini da nema proceduralnih mogućnosti za brzo smjenjivanje sadašnjeg šefa SDP-a, koji je prije šest mjeseci dobio 65 posto glasova na unutarstranačkim izborima i koji relativno dobro kontrolira svoje biračko tijelo. To je, uostalom, i jedino što Bernardić u politici zna raditi: učio je od Milana Bandića.
Oba ova scenarija su nerealna. Detronizacija Davora Bernardića moći će se ozbiljno pokrenuti tek nakon sljedećih parlamentarnih izbora, ako SDP nakon njih, kad god se izbori zbili, ne uspije formirati Vladu. Unatoč svim Bernardićevim manama, ponajprije nedoraslosti, to je politički najpoštenije i najlogičnije.
