Hrvatska prima izdašne financijske EU-injekcije, a dalje od očiju javnosti odvija se originalan pilot-projekt: novac evropskih poreznih obveznika država koristi kao sredstvo kontrole i suspenzije novinarskih sloboda. U istom cilju – kontrole i suspenzije novinarskih sloboda – ona manipulira ranjivim skupinama, zbog čijeg joj je izvlačenja iz nevolje dodijeljen taj evropski novac.
U hirovitim vremenima prepunim nepoznanica i varijabli, osjećaj blaženstva izaziva kad se čovjek na nešto može sa sigurnošću osloniti. Jedna od takvih pouzdanih i udobnih desetljetnih nepromjenjivosti medijska je politika HDZ-ove države: onemogućavanje svega što u novinarstvu egzistira izvan njezine kontrole, bilo joj je i ostalo osnovno obilježje.
Dugogodišnjim kadrovskim odabirom, uredi javne uprave i „nezavisnih“ državnih tijela postali su prepuni vrijednih i radišnih ljudi koji bi za tren mogli poslužiti kao uzorci za istraživanje banalnosti zla; zahvaljujući njima, stvari se kao podmazane odvijaju vlastitom inercijomSuptilnost ili brutalnost metoda onemogućavanja ovise pritom o datostima trenutka. U ratnim uvjetima izvedivo je bilo izbaciti nepoćudnog urednika kalašnjikovom iz redakcije ili ga protuzakonito uputiti na bojišnicu. Pljačka društvenog vlasništva nazvana pretvorbom stvorila je potom institucionalne prilike za stavljanje nekooperativnih redakcija u nemilost stranačkih tajkuna. Totalno ovladavanje državom sredinom devedesetih, i njezina izolacija od tzv. demokratskog svijeta, omogućili su obilnu upotrebu pravosudnog aparata radi podizanja SLAPP tužbi, i jednako obilnu upotrebu obavještajnog aparata radi ilegalnog uhođenja novinara i njihove obavještajne obrade. Procvat tržišnih odnosa u ranim dvijetisućitima dominantnim je učinio odvraćanje potencijalnih oglašivača od nepodobnih nakladnika. Kada su se počeli uhodavati mehanizmi koliko-toliko transparentnog financiranja medija, HDZ se, vrativši se na vlast 2016. godine, potrudio oko ukidanja programa potpore.
Danas, kada je Hrvatska sretno integrirana u međunarodnu zajednicu tzv. naprednih liberalno-demokratskih država, i kao takva prima izdašne financijske injekcije iz Evropske unije, na djelu je novi pilot-projekt koji ćemo ovdje pokušati opisati: novac evropskih poreznih obveznika HDZ-ova država koristi kao sredstvo kontrole i suspenzije novinarskih sloboda. U istom cilju – kontrole i suspenzije – država manipulira ranjivim društvenim skupinama, zbog čijeg su joj uključenja u društvo i izvlačenja iz nevolje dodijeljena upravo ta evropska financijska sredstva:
H-Alteru je 2020. godine putem javnog natječaja odobreno blizu 900 000 kuna iz Evropskog socijalnog fonda u okviru programa „Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija“. Pažljiviji promatrači povezat će taj program s onih 30 milijuna kuna koje je iz ESF-a izvukla još SDP/HNS-ova administracija, a HDZ-ova ih je država godinama odgađala raspodijeliti neprofitnim medijima. Na kraju je nevoljko distribuirala polovicu toga iznosa, dok je drugih 15 milijuna netragom nestalo.
Naš pristup razularenoj se ESF-birokraciji očito ne dopada. Zasigurno bi bila sretnija da se zadržimo na površini, objavljujemo živopisne reportaže iz romskih naselja ili lovimo ulicama nemarne vlasnike pasa koji ne čiste za svojim ljubimcimaGlavni projektni zadatak koji smo u okviru „Medija zajednice“ preuzeli potpisujući ugovor s nadležnim državnim tijelima RH, Ministarstvom kulture i Nacionalnom zakladom za razvoj civilnoga društva, jest da u naredne dvije godine objavimo 210 članaka koji bi doprinijeli “unapređenju kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama”, “podizanju razine javne svijesti o njihovim pravima” i “povećanju vidljivosti ranjivih skupina”. Tromjesečnim ritmom dužni smo izvještavati Odjele za programe Europske unije pri Nacionalnoj zakladi (administrativnim žargonom: „PT2“) o tempu ispunjavanja ove obaveze kao i raznih drugih propisanih i ugovorenih aktivnosti.
Dogodilo se da je već nakon prvog podnesenog izvještaja, krajem 2020. godine, PT2 bez ikakva objašnjenja odbilo „prihvatiti“ članke Evropska socijalno-administrativna tortura, Administrativno nasilje u EU-fondovima i Interesi radnika, interesi poduzetnika. Uslijedila je višemjesečna, gotovo neprepričljiva prepiska: ispostavilo se da PT2 traži od nas posebno objašnjenje, na osnovu čega smatramo da ti članci doprinose istaknutim projektnim ciljevima. Skrećemo im pažnju da je objašnjenje objavljeno u samom članku Evropska socijalno-administrativna tortura i obećajemo da ćemo im odgovoriti na dodatna pitanja, mada zahtijevanje naknadnog „objašnjavanja“ napisanog smatramo nedopustivim. Dodatna pitanja ipak ne stižu, ali nas u jednom trenutku, u travnju 2021. pozivaju na razgovor u sjedište PT2 na Marulićevu trgu 18, ne navodeći pritom temu razgovora. Inzistiramo na prethodnom definiranju dnevnog reda, što s druge strane nailazi na otpor. Nekoliko sati prije zakazanog termina stiže nam obavijest da se sastanak „odgađa“. Službeno, Luka Bogdan, zamjenik Zakladine upraviteljice za programe Europske unije, spriječen je važnijim i prijekim poslovima. Sastanak nikada potom više nisu zakazali.
U listopadu 2021. godine stiže nam poruka nadležne službenice pri PT2 da, ako smo nezadovoljni njihovim odlukama, možemo prigovoriti „Upravi za upravljanje operativnim programima Europske unije“, koja egzistira pri Ministarstvu rada, socijalne politike, obitelji i mirovinskog sustava, u daljem tekstu U za U. Nalazimo propis koji određuje kako bi ta U za U trebala funkcionirati: propis se zove: „Opća pravila o postupanju po prigovorima u okviru Operativnog programa učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. Europskog socijalnog fonda“, a donio ga je ministar Josip Aladrović. Unutra piše da bi U za U trebala riješiti naš prigovor za 60 dana, te da u tu svrhu mora donijeti odluku, obrazloženje i pouku o pravnom lijeku. Za one koji slabije poznaju način rada javne uprave, pouka o pravnom lijeku je obavijest o mogućnosti pokretanja spora protiv rješenja, o tijelu pred kojim se pokreće spor, u kojem roku i na koji način. Za nas, bitna stvar.
Pada nam na pamet kako bi najfunkcionalnije bilo kada bi neprofitni mediji na svoje redakcijske sastanke pozivali službenike PT2, pa da ovi u svojstvu cenzora na licu mjesta odluče koje teme namjeravaju financijski poduprijeti, a koje neProšlo je 60 dana od podnošenja prigovora, a odluke nema. Prošlo je potom i 90 dana, i 17. siječnja 2022. eto nam kuverte iz Ministarstva, ali iz nje ne iskače odluka, kako predviđaju Opća pravila, već mišljenje U za U. A Opća pravila nigdje ne spominju donošenje nekakvih mišljenja. Čitamo da U za U o nepriznavanju triju članaka misli ovako:
„Budući da je Korisnik u okviru tri gore navedena članka odabrao opisati slučaj prijavitelja isključenog iz postupka dodjele bespovratnih sredstava koji je zbog istoga podigao tužbu pri upravnom sudu, u drugom tekstu upozoriti na administrativna opterećenja kakvim ih shvaćaju korisnici bespovratnih sredstava financiranih iz ESF-a, a u trećem tekstu obraditi temu mogućih smjerova uređenja novog radnog zakonodavstva u Republici Hrvatskoj, Upravljačko tijelo je mišljenja kako je nadležno PT2 ispravno ocijenilo da navedeni tekstovi ne doprinose ciljevima Poziva, odnosno povećavanju vidljivosti ranjivih skupina u društvu putem njihove medijske reprezentacije kako je propisano u Prijavnom obrascu… Stoga Upravljačko tijelo smatra neutemeljenim tvrdnju Korisnika kako je nadležno PT2 pri vrednovanju rezultata projektnih aktivnosti primijenilo sankcije koje nisu navedene u ugovoru, obzirom da su Ugovorom, kako je gore opisano, jasno propisane ranjive skupine na koje se odnose pojedine aktivnosti.“
Mišljenje, naravno, ne sadrži pouku o pravnom lijeku: u njemu nije naznačen sud ili neko drugo, možda politički nezavisnije tijelo, kojemu bismo se mogli požaliti na ovaj cenzorski uradak i pokušati izvesti čitavu stvar na čistac. Žalimo se čelniku tijela vlasti, ministru Aladroviću, zbog nerješavanja predmeta u roku i na osnovu važećeg propisa koji predviđa donošenje odluke. Dana 11. ožujka stiže nam novo pismo iz Ministarstva, ali ne od Aladrovića već od Vicka Mardešića, ravnatelja U za U. Poručuje, u bitnome, da se u sklopu distribucije ESF-ovih sredstava ne donose upravni akti, da se na akte koji se donose ne primjenjuje Zakon o općem upravnom postupku, i da stoga nemamo mogućnost žalbe. A njegova komisija je donijela mišljenje, a ne odluku, jer im se, eto, tako učinilo prikladnijim. Apsurd pravocrtno uzima maha: u daljnjoj korespondenciji s nama, nadležna službenica PT2 ovo mišljenje naziva – odlukom.
Pozivajući se na pravo na pristup informacijama tražimo da nam U za U dostavi sve svoje odluke od osnutka, da vidimo kako oni to inače rade. Dan pred objavu ovoga priloga stiže nam rješenje, ovoga puta s potpisom danas već politički pokojnog ministra, odstrijeljenog zbog sumnje u zloupotrebu položaja, kojim ovaj u cijelosti odbija naš zahtjev. Tvrdi, objava odluka U za U mogla bi ugroziti identitet krajnjih korisnika projekata, svakako bi ugrozila “načelo tajnosti postupka” zagarantirano odgovarajućim propisima, a mogla bi dovesti i “do pogrešnih zaključaka koji bi mogli narušiti povjerenje javnosti u tijela javne vlasti”. Sic! Prepustit ćemo povjereniku za informiranje Zoranu Pičuljanu da se dalje bavi ovim antologijskom produktom razularenog birokratskog uma.
Aladrović-odbijanje
U međuvremenu, 15. rujna 2021. u okviru istoga projekta objavljujemo članak Što se zbilo s 15 milijuna, gospođo Obuljen Koržinek? koji tematizira gore spomenuti „nestanak“ navedene svote namijenjene prezentaciji problematike ranjivih skupina putem neprofitnih medija. Prvoga travnja 2022. stiže nam poruka iz PT2, da nam ni njega ne priznaju kao dio projekta financiranog iz ESF-a: „Sukladno dostavljenoj dokumentaciji vidljivo je kako članak pod nazivom ‘Što se zbilo s 15 milijuna, gospođo Obuljen Koržinek?’ nije u skladu s Uputama za prijavitelje, jer isti nije izrađen s ciljem podizanja svijesti šire javnosti za probleme i potrebe ranjivih skupina, promicanja njihovih prava te povećanja vidljivosti ranjivih skupina.” Pada nam na pamet kako bi najfunkcionalnije bilo kada bi neprofitni mediji na svoje redakcijske sastanke pozivali službenike PT2, pa da ovi u svojstvu cenzora na licu mjesta odluče koje teme namjeravaju financijski poduprijeti, a koje ne.
U travnju 2021. pozivaju nas na razgovor u sjedište PT2 na Marulićevu trgu 18, ne navodeći pritom temu razgovora. Inzistiramo na prethodnom definiranju dnevnog reda. Nekoliko sati prije zakazanog termina stiže nam obavijest da se sastanak „odgađa“Potpisnik ovih redaka pritom se iz sve snage zalaže za javnu kontrolu trošenja javnoga novca. Ako nevladina organizacija umjesto šećera za coffee-breaks na svojim konferencijama nabavi, recimo, kokain za večernje sate, to bi za ESF bio neprihvatljiv trošak. Ako na H-Alteru umjesto novinarskog zadiranja u društvenu i političku strukturu koja reproducira hrvatske socijalne bijedu, ESF-ova sredstva uložimo u objavu serije sočnih, spektakulariziranih vijesti, okrenemo kurs prama trivijaliji i žutilu, nabildamo klikanost kozama koje kote rogate puliće, NLO-ima nakrcanim izbjeglicama s drugih planeta i bubrezima koji se nakon saobraćajke kotrljaju po cesti, privučemo tako oglašivače i prigrabimo dividende – pogađate, ulaganje bi nam trebalo biti osporeno.
No, nismo zaplovili u tabloidne vode i bavimo se temama koje se itekako tiču tzv. ranjivih skupina. Naš se pristup ESF-birokraciji očito ne dopada. Zasigurno bi bila sretnija da se zadržimo na površini, objavljujemo živopisne reportaže iz romskih naselja ili lovimo ulicama nemarne vlasnike pasa koji ne čiste za svojim ljubimcima, pa se dogodi da netko slabijeg vida zgazi u govno. Pribjegla je stoga nedopuštenom ograničavanju slobodne kontekstualizacije: suptilnoj, prikrivenoj cenzuri. Vratimo se sada tezi iznesenoj na početku, da čitava ova birokratska kloaka, barem jednim svojim kanalom, meandrira u kontinuitetu 32-godišnje HDZ-ove medijske politike.
Nekako na početku aktualne etape HDZ-ova vladanja Hrvatskom, u Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoga društva ukazala se potreba za formiranjem Odjela za programe Europske unije. Ispalo je da šef tih odjela ponese i titulu zamjenika Zakladine upraviteljice, kakva nije predviđena ni Zakonom o Nacionalnoj zakladi ni njezinim statutom. Ispalo je da na mjesto zamjenika čelnice institucije kojoj bi politička nezavisnost trebala biti nužan uvjet postojanja, zasjedne Luka Bogdan, 29-godišnji HDZ-ov aktivist, jedan od Plenkovićevih asistenata iz bruxelleskih dana. U Zakladinim Odjelima za EU-programe nakon njega se zaposlio omanji zdrug mlađahnih HDZ-ovaca iz ISUM-a, stranačkog inkubatora za stručno usavršavanje mladih.
Premda se Zakladi ranijih godina moglo štošta prigovoriti, ona jest bila načelno nezavisna. Po Bogdanovu dolasku zauzela je mjesto u stručnim tekstovima koji obrađuju temu demokratskog deficita u Hrvatskoj.
U tekstu Structural weaknesses and the role of the dominant political party: democratic backsliding in Croatia since EU accession, objavljenom 2020. godine, autor Dario Čepo, izvanredni profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu, ističe: „Još jedna neovisna agencija koju je HDZ uspio zarobiti bila je Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. To je učinjeno da bi se Zakladina sredstva iskoristila za pokroviteljstvo, i dodjeljivanje položaja članovima stranke kao nagradu za njihovu lojalnost. Obilna sredstva, koja su djelomično dolazila od zarade Hrvatske lutrije, koriste se za nagrađivanje ljudi bliskih stranci, uključujući i organizacije koje su dio vjersko-političkog društvenog pokreta, a koje su prethodno bile kritički nastrojene prema Zakladi. Utvrđeno je čak i da Zaklada daje financijsku pomoć organizacijama čiji su članovi ujedno pripadnici vlasti.“ (Prijevod s engleskog: t.g.)
Na Čepu se referirao povjesničar Ivo Goldstain u svojoj knjizi „Hrvatska 1990.–2020.“, u opisu podvrgavanja institucija političkom utjecaju HDZ-a, spominjući pritom i HDZ-ov ulazak u Nacionalnu zakladu: „Sve je ostalo unutar pravnih normi, ništa se nezakonito nije dogodilo, ali je duh, ideja koja je ležala iza neovisnosti tih institucija potpuno izigrana“, citira Goldstein Čepu.
U šesnaest godina svojega postojanja H-Alter je obavio na desetke tzv. „medijskih projekata“: nikada nam se ranije nije dogodilo da nam donator, domaći ili strani, „ne prizna“ članak zbog preširoke kontekstualizacije ili „neuklapanja u zadane ciljeve“. Takvu odgojnu palicu osjetili smo prvi put izvodeći ovaj ESF-projekt, i to iz Zakladinih odjela koje gotovo autonomno vodi perspektivni HDZ-ov politički komesar Luka Bogdan.
Bogdan i njegovi posilni u Odjelima za EU-programe, naravno, ne provode eksplicitne želje koje bi im se spuštale s nebeskih vrhunaca vlastite partijske nomenklature. Posao je Vladine čistačice da održava higijenu javnog prostora, pa i onda kada prezauzeti i brižni premijer ne stigne primijetiti prljavštinu, a kamoli reagirati na nju. Ograničavanje novinarskih sloboda u našem je slučaju manifestacija nedemokratske društvene klime, desetljećima generirane vladajućom političkom voljom koja određuje nakane, osobine i efikasnost sistema. Dugogodišnjim kadrovskim odabirom, uredi javne uprave i „nezavisnih“ državnih tijela ionako su prepuni vrijednih i radišnih ljudi koji bi u nešto drugačijim okolnostima za tren mogli poslužiti kao uzorci za istraživanje banalnosti zla; zahvaljujući njima, stvari se kao podmazane odvijaju vlastitom inercijom.
h-alter
