Agresija na Ukrajinu i invazija njenog teritorija ne samo da su vratili aveti rata na europsku političku scenu, već ubrzano doprinose i širenju novog jednoumlja.
Ogromna stradanja ukrajinskih građana, bilo oni Ukrajinci ili pripadnici brojne ruske manjine koji ne žive samo u regiji Donbasa, već žive raštrkani širom Ukrajine (kao što svojevremeno kod nas pripadnici srpske manjine nisu živjeli samo u Lici, Kordunu i Baniji te istočnoj Slavoniji, već i u svim važnijim gradovima Hrvatske), potiču plemenitu reakciju građana Europe.
Ta se plemenitost ogleda u slanju humanitarne pomoći, živežnih namirnica, u upućivanju lijekova, odjeće i, konačno, i u prihvatu ratnih izbjeglica.
Solidarnost s patnjom građana Ukrajine, na udaru ruske raketne artiljerije i stalnog bombardiranja gradova i civila, doista su gotovo nezamislive – u današnjoj Europi, koja je s lakoćom probavila ratove na tlu bivše Jugoslavije, očekujući da rata više neće biti na ovom kontinentu.
Istovremeno, ratovi se zbivali i drugdje: 39 ratova plamti svijetom, u krajevima kojima ni ne znamo ime, a do nas dolaze glasovi samo o onima u kojima se oni vode po delegatskom principu, tako da velesile, Amerika i Rusija, ratuju jedna s drugom preko leđa Afganistanaca, Sirijaca, Libijaca, Libanonaca, Jemenaca, Etiopljana, Eritrejaca, Sudanaca, Čadana…
Samo što izbjeglice iz tih ratova Europa neće, pa ih puštaju da se utapaju u Sredozemlju, ”moru bliskosti”, kako ga je definirao Predrag Matvejević, i sam potomak ukrajinskih izbjeglica.
Naravno, s ukrajinskim izbjeglicama nema tih problema: svijetle su puti, plavih očiju i plave kose, lako će se integrirati čak i kod nas, u Hrvatskoj, gdje vlada kronična ksenofobija i rasizam, ne samo prema izbjeglicama iz inozemstva već i prema vlastitim stanovnicima koji nemaju čista krvna zrnca iranskog podrijetla.
Naravno, to je bjelodana hipokrizija Zapada, kao više civilizacije, koja koristi okrutnu agresiju ruske vojske za razvijanje jednoumlja novog vala – onog antiruskog, rusofobije, koja se ogleda onda i u odbacivanju Čajkovskog, Dostojevskog, Anne Netrebko i svih onih, živih i mrtvih, kojima se pripisuje kolektivna krivnja zbog izvedene ruske agresije na Ukrajinu.
Tako se potvrđuje i teza o ”sukobu civilizacija”, toliko popularna i kod hrvatskih nacionalista, jer je Samuel Harrington svojedobno stigmatizirao ne samo islamsku civilizaciju (od koje smo naslijedili većinu civilizacijskih tekovina koje smo nesmiljeno prisvojili, od računanja uz pomoć nule do invencije sveučilišta), već i pravoslavnu civilizaciju.
Ali, uz to ide još nešto drugo: susjednu Italiju potresaju valovi jednoumlja koji se ogledaju ne samo u alimentiraju rusofobije, već i u uspostavljanju jednoumlja u kojem je proskribiran svatko koji ne misli u jednostavnim, crno-bijelim bojama: Rusi su vragovi, a njima su pridruženi oni koji eventualno upozoravaju da je i Zapad počinio niz grešaka koji su doveli do ove eksplozije ludila, pa prema tome da i Zapad ima svoj dio krivnje za to što se događa.
Tako je u Italiji, u glavnim medijima, počela hajka na one koji se usuđuju imalo sumnjati u to da su zapadni lideri pogriješili kada su pod svaku cijenu htjeli proširiti NATO sve do ruskog praga, ili koji sada izražavaju sumnju da će upućivanje oružja Ukrajincima pridonijeti uspostavi mira.
Tako se sada, javno, u medijima i čak u parlamentu traži cenzuriranje drugačijih mišljenja, pod izgovorom da podrivaju jedinstvo Zapada u pomoći Ukrajini.
Na udaru su se našli, tako, profesor Alessandro Orsini s rimskog sveučilišta LUISS, specijalist za pitanja sigurnosti i terorizma, profesor Luciano Canfora sa sveučilišta u Bariju, povjesničar koji upozorava na riječi što ih je Tukidid još za vrijeme peloponeskih ratova izjavio o tome da se rat ne može otkloniti ratom, pa profesorica Donatella Di Cesare, stručnjakinja za etiku i filozofiju mira, koja smatra da se stvara u Italiji ratnohuškačka atmosfera koja asocira na američki makartizam iz pedesetih godina prošlog stoljeća, pa profesor Tomaso Montanari, rektor Sveučilišta u Sieni, koji upozorava na opasnost eskalacije rata i njegovo širenje po cijeloj Europi, pa smijenjeni novinari državne televizije koji su izvještavali iz Moskve…
Lista je duga i svi oni riskiraju ne samo da budu cenzurirani u medijima, već i da izgube posao… baš kao u doba McCartija, i drugih jednoumlja za koje je normalno da su osobina boljševičko-komunističkog totalitarizma, ali ne i liberalne demokracije.
Tako je sada, u talijanskim medijima, cenzuriran i sam papa Franjo. Državni mediji su cenzurirali njegov govor, u kojemu je hodočasnicima i vjernicima nazvao skandalom ponovo naoružavanje članica NATO-a, koje su popustile pred pritiscima američke administracije da povise svoja ulaganja u suvremeno naoružanje do visine 2 posto proračunskih izdataka.
Riječi pape Franje su proročanske: troši se novac za naoružavanje, za vođenje ratova koji mogu samo dovesti do drugih ratova, umjesto da se povećaju troškovi za hranu, za pomoć u lijekovima, za borbu protiv gladi i protiv siromaštva.
”Ratovi nas vode unatrag, vode nas u stalnu bijedu, u siromaštvo tijela i duha”. Papa je pozvao na solidarnost s ukrajinskim narodom, ali je osudio novu trku za naoružavanjem. Umjesto da se svim mogućim diplomatskim sredstvima pokuša zaustaviti rat, angažiranjem svih zemalja, ova će trka za naoružanjem osiromašiti svijet i dovest će do porasta nasilja u svim društvima, kazao je Papa.
Ali talijanski mediji, pa ni najveći svjetski mediji nisu prenijeli pravu Papinu poruku, već su ga cenzurirali. Ukrajinski premijer Volodimir Zelenskij pozvao je Papu da bude posrednik u postizanju mira, ali izgleda da je Papa nepodoban – bar za ovu našu, pravednu stranu…
Nepodoban je za političke vođe koji sada na oružju učvršćuju svoju moć, a to što će slanje oružja faktički otežati pregovore o prekidu vatre, to ih nije previše briga jer će to ionako pasti na leđa sirotima Ukrajincima.
U svemu tome likuju proizvođači oružja, vojno-industrijski kompleksi, a mogućnost povećanog izvoza oružja veseli našu političku kastu.
A Papa je sve nepodobniji, među svojima i među onima koji se nazivaju braniteljima zapadne, kršćanske civilizacije pred barbarima.
Zato će se Papa pridružiti, na listi proskripcija, onima koji se drže one pacifističke krilatice – si vis pacem, para pacem – ako hoćeš mir, pripremaj se za mir.
Gospodari rata su ponovo među nama, a u ovakvom svijetu koji se pomalja, papi Franji bi možda bilo najbolje da se povuče u svježinu vatikanskih vrtova i da sa svojim prethodnikom, papom emeritusom Benediktom XVI. raspravlja o tome, koliko anđela stane na vrh igle…
autograf
Ogromna stradanja ukrajinskih građana, bilo oni Ukrajinci ili pripadnici brojne ruske manjine koji ne žive samo u regiji Donbasa, već žive raštrkani širom Ukrajine (kao što svojevremeno kod nas pripadnici srpske manjine nisu živjeli samo u Lici, Kordunu i Baniji te istočnoj Slavoniji, već i u svim važnijim gradovima Hrvatske), potiču plemenitu reakciju građana Europe.
Ta se plemenitost ogleda u slanju humanitarne pomoći, živežnih namirnica, u upućivanju lijekova, odjeće i, konačno, i u prihvatu ratnih izbjeglica.
Solidarnost s patnjom građana Ukrajine, na udaru ruske raketne artiljerije i stalnog bombardiranja gradova i civila, doista su gotovo nezamislive – u današnjoj Europi, koja je s lakoćom probavila ratove na tlu bivše Jugoslavije, očekujući da rata više neće biti na ovom kontinentu.
Istovremeno, ratovi se zbivali i drugdje: 39 ratova plamti svijetom, u krajevima kojima ni ne znamo ime, a do nas dolaze glasovi samo o onima u kojima se oni vode po delegatskom principu, tako da velesile, Amerika i Rusija, ratuju jedna s drugom preko leđa Afganistanaca, Sirijaca, Libijaca, Libanonaca, Jemenaca, Etiopljana, Eritrejaca, Sudanaca, Čadana…
U talijanskim medijima cenzuriran je i sam papa Franjo: državni mediji su cenzurirali njegov govor, u kojemu je hodočasnicima i vjernicima nazvao skandalom ponovo naoružavanje članica NATO-a, koje su popustile pred pritiscima američke administracije da povise svoja ulaganja u suvremeno naoružanje do visine 2 posto proračunskih izdataka
Samo što izbjeglice iz tih ratova Europa neće, pa ih puštaju da se utapaju u Sredozemlju, ”moru bliskosti”, kako ga je definirao Predrag Matvejević, i sam potomak ukrajinskih izbjeglica.
Naravno, s ukrajinskim izbjeglicama nema tih problema: svijetle su puti, plavih očiju i plave kose, lako će se integrirati čak i kod nas, u Hrvatskoj, gdje vlada kronična ksenofobija i rasizam, ne samo prema izbjeglicama iz inozemstva već i prema vlastitim stanovnicima koji nemaju čista krvna zrnca iranskog podrijetla.
Naravno, to je bjelodana hipokrizija Zapada, kao više civilizacije, koja koristi okrutnu agresiju ruske vojske za razvijanje jednoumlja novog vala – onog antiruskog, rusofobije, koja se ogleda onda i u odbacivanju Čajkovskog, Dostojevskog, Anne Netrebko i svih onih, živih i mrtvih, kojima se pripisuje kolektivna krivnja zbog izvedene ruske agresije na Ukrajinu.
Tako se potvrđuje i teza o ”sukobu civilizacija”, toliko popularna i kod hrvatskih nacionalista, jer je Samuel Harrington svojedobno stigmatizirao ne samo islamsku civilizaciju (od koje smo naslijedili većinu civilizacijskih tekovina koje smo nesmiljeno prisvojili, od računanja uz pomoć nule do invencije sveučilišta), već i pravoslavnu civilizaciju.
Ali, uz to ide još nešto drugo: susjednu Italiju potresaju valovi jednoumlja koji se ogledaju ne samo u alimentiraju rusofobije, već i u uspostavljanju jednoumlja u kojem je proskribiran svatko koji ne misli u jednostavnim, crno-bijelim bojama: Rusi su vragovi, a njima su pridruženi oni koji eventualno upozoravaju da je i Zapad počinio niz grešaka koji su doveli do ove eksplozije ludila, pa prema tome da i Zapad ima svoj dio krivnje za to što se događa.
Tako je u Italiji, u glavnim medijima, počela hajka na one koji se usuđuju imalo sumnjati u to da su zapadni lideri pogriješili kada su pod svaku cijenu htjeli proširiti NATO sve do ruskog praga, ili koji sada izražavaju sumnju da će upućivanje oružja Ukrajincima pridonijeti uspostavi mira.
Tako se sada, javno, u medijima i čak u parlamentu traži cenzuriranje drugačijih mišljenja, pod izgovorom da podrivaju jedinstvo Zapada u pomoći Ukrajini.
Na udaru su se našli, tako, profesor Alessandro Orsini s rimskog sveučilišta LUISS, specijalist za pitanja sigurnosti i terorizma, profesor Luciano Canfora sa sveučilišta u Bariju, povjesničar koji upozorava na riječi što ih je Tukidid još za vrijeme peloponeskih ratova izjavio o tome da se rat ne može otkloniti ratom, pa profesorica Donatella Di Cesare, stručnjakinja za etiku i filozofiju mira, koja smatra da se stvara u Italiji ratnohuškačka atmosfera koja asocira na američki makartizam iz pedesetih godina prošlog stoljeća, pa profesor Tomaso Montanari, rektor Sveučilišta u Sieni, koji upozorava na opasnost eskalacije rata i njegovo širenje po cijeloj Europi, pa smijenjeni novinari državne televizije koji su izvještavali iz Moskve…
Lista je duga i svi oni riskiraju ne samo da budu cenzurirani u medijima, već i da izgube posao… baš kao u doba McCartija, i drugih jednoumlja za koje je normalno da su osobina boljševičko-komunističkog totalitarizma, ali ne i liberalne demokracije.
Tako je sada, u talijanskim medijima, cenzuriran i sam papa Franjo. Državni mediji su cenzurirali njegov govor, u kojemu je hodočasnicima i vjernicima nazvao skandalom ponovo naoružavanje članica NATO-a, koje su popustile pred pritiscima američke administracije da povise svoja ulaganja u suvremeno naoružanje do visine 2 posto proračunskih izdataka.
Papa Franjo postaje nepodoban – nepodoban za političke vođe koji sada na oružju učvršćuju svoju moć, a to što će slanje oružja Ukrajincima faktički otežati pregovore o prekidu vatre, to ih nije previše briga jer će to ionako pasti na leđa sirotima Ukrajincima. U svemu tome likuju proizvođači oružja, vojno-industrijski kompleksi, a mogućnost povećanog izvoza oružja veseli našu političku kastu
Riječi pape Franje su proročanske: troši se novac za naoružavanje, za vođenje ratova koji mogu samo dovesti do drugih ratova, umjesto da se povećaju troškovi za hranu, za pomoć u lijekovima, za borbu protiv gladi i protiv siromaštva.
”Ratovi nas vode unatrag, vode nas u stalnu bijedu, u siromaštvo tijela i duha”. Papa je pozvao na solidarnost s ukrajinskim narodom, ali je osudio novu trku za naoružavanjem. Umjesto da se svim mogućim diplomatskim sredstvima pokuša zaustaviti rat, angažiranjem svih zemalja, ova će trka za naoružanjem osiromašiti svijet i dovest će do porasta nasilja u svim društvima, kazao je Papa.
Ali talijanski mediji, pa ni najveći svjetski mediji nisu prenijeli pravu Papinu poruku, već su ga cenzurirali. Ukrajinski premijer Volodimir Zelenskij pozvao je Papu da bude posrednik u postizanju mira, ali izgleda da je Papa nepodoban – bar za ovu našu, pravednu stranu…
Nepodoban je za političke vođe koji sada na oružju učvršćuju svoju moć, a to što će slanje oružja faktički otežati pregovore o prekidu vatre, to ih nije previše briga jer će to ionako pasti na leđa sirotima Ukrajincima.
U svemu tome likuju proizvođači oružja, vojno-industrijski kompleksi, a mogućnost povećanog izvoza oružja veseli našu političku kastu.
A Papa je sve nepodobniji, među svojima i među onima koji se nazivaju braniteljima zapadne, kršćanske civilizacije pred barbarima.
Zato će se Papa pridružiti, na listi proskripcija, onima koji se drže one pacifističke krilatice – si vis pacem, para pacem – ako hoćeš mir, pripremaj se za mir.
Gospodari rata su ponovo među nama, a u ovakvom svijetu koji se pomalja, papi Franji bi možda bilo najbolje da se povuče u svježinu vatikanskih vrtova i da sa svojim prethodnikom, papom emeritusom Benediktom XVI. raspravlja o tome, koliko anđela stane na vrh igle…
autograf
