Nedjelja, 28. prosinca 2014. jedan je od najbitnijih datuma ovog desetljeća za prosječnog Hrvata vjerskog opredjeljenja „televizor, novine i index.hr“. Mnogi su svoje kandidate digli u status Višeg bića pa diskusija o izborima nije preporučljiva ako isti nisu na lancu, a i moje mišljenje zna biti nepopularno, no srećom, ovo radim besplatno, tako da me boli briga.
Kad se kaže „predsjednički izbori“, mnogima prvo na pamet pada američka verzija. Starijima – jer izbore do devedesetih nisu ni vidjeli, mlađima – jer im je jedina dodirna točka s politikom popularna kultura i pobožnost skidanja američkih filmova i serija. Samo zahvaljujući tome što je mulat, Barack Obama je automatski hip i kul pa se pojavljuje u svemu od popularnih talk showova do „Transformera“. Ali, osim kozmetički, Zapad je daleko od brdovitog Balkana. Makar zemljopisno možda i nismo na Balkanu, kako neki tvrde, Balkan je na ovim prostorima najprije stanje svijesti, a onda tek geografski pojam. Pa tako, iako to nije propisano nikakvom pravnom normom niti SAD ima državnu televiziju, u SAD-u su debate predsjedničkih kandidata conditio sine qua non, a u Hrvatskoj se najbučniji kandidati nisu u stanju ni pojaviti na sučeljavanju u režiji Hrvatske radiotelevizije. Zamislimo onda na trenutak da sučeljavanje organizira nekakvo sveučilište, kao što to biva preko bare. Da se radi o Sveučilištu u Zagrebu, Josipovića bi možda i uhvatili jer, spletom okolnosti, i on i supruga mu imaju svoje urede u zgradi Sveučilišta. Osim stranačke mašinerije koja bi tamo došla jer mora, dvoranu bi popunili studenti prava, koji se žele ulizati bračnom paru Josipović, i studenti medicine i farmacije, koji se žele ulizati Kujundžiću, i nešto Živozidaša. Sreća da nemamo fakultetske dvorane za više tisuća ljudi jer bi u ovom slučaju sučeljavanje bilo pred tri četvrtine praznog gledališta. S druge strane, sučeljavanja u pravilu vode ljudi čija je kompetencija i neutralnost neupitna kao i slijetanje na Mjesec prosječnom teoretičaru zavjere.
Sučeljavanja predsjedničkih kandidata usmjerena su na neopredijeljene ili nezainteresirane glasače i namijenjena odgovaranju na najbitnija, najkontroverznija pitanja i tako, iako je to format nereguliran od strane države, upravo ona znače pobjedu ili poraz na izborima. Tako je barem u Americi. Ovdje već petu godinu na čelu države imamo lignju koja tobože nema decidiranih stavova ni za vrijeme mandata. Lignjunski potez, ali pametan potez – ne talasaj i budi fin pa će te drugi put izabrati samo radi finoće dok ostali kandidati jedni drugima grabe grkljane oko partizana i imovinskih kartica. Predsjednik Tihomir Kamilica. Njemu je sve u redu. Svatko ima pravo. Tolerancija prije svega. Glazba je lijepa. Hrvatska je lijepa. Poplava je žalosna pojava. Ali i lijepa. Česi koji su se smrzli na Velebitu? „Pa gledajte, oni su umrli na jedan lijep način, okruženi prirodom, pod zvjezdanim nebom...da...“ Lijepa je i petokraka. I pobačaj. I agnosticizam. Ali ima nešto i u predizbornim odlascima na mise i pozivanja na audijencije kod kardinala. Sve je to lijepo. Da. Samo mu dajte još jedan mandat.
Predsjednik prije njega je najveći antifašist ove zemlje. Isto kao što je devedesetih bio najveći ustaša. I nikome to nije sporno. Najveći hrvatski politički inkvizitor i mjeritelj udjela nepoželjnih stavova po krvnom zrncu, Oliver „Ogledalo pravde“ Frljić još ga nije okačio ni na pročelje HNK ni isprintao na gaće nekog glumca, što rekreativnim društveno-političkim analitičarima poput mene izaziva besane noći i napadaje tjeskobe. Jer ako Frle ne zna što da misli o ovom velikanu teatra apsurda, tko može znati? Sreća pa imam dopunsko zdravstveno i mogu se krkati Praksitenima u kriznim razdobljima između umjetničkih instalacija dvorske lude Vojka Obersnela.
Koko Šanel banula je na scenu glamurozno poput Viktorijinog anđela i odmah osvojila srca svake kućanice koju je život prikovao za šporet, ali sad ima priliku živjeti posredno kroz HDZ-ovu Esmeraldu koja juriša na konju bana Jelačića u novu budućnost. No, kako to biva, život u političkoj sjeni nije osobito povoljna sredina za stvaranje kvalitetnog lidera i govornika pa, kao što je uletjela, tako je mogla i izletjeti. PR menadžere može komotno otpustiti i umjesto njih zaposliti stilista i vizažista jer je to jedino za što su dokazali da su sposobni. Sve ostalo je toliko apsurdno da bi se i musliman prekrstio. Gospodarski oporavak, kojekakvi pijeteti, briga za branitelje, ukratko – borba protiv svega što je napravljeno u doba vladavine HDZ-a. Sad je dostojanstvena, sad buči. Prvo je dama, a onda udara šakom o stol. Htjela bi i desnicu i centar. Da je šutjela i smješkala se kao prof. dr. sc. Kamilica, dobila bi hrpetinu glasova samo na temelju toga što iza nje stoji glasačka mašinerija od 300.000 ljudi zato što je ženski kandidat, izgleda privlačno i ima zanimljivu karijeru. Ovako je rastjerala sve osim ovih iz prve stavke, barem do ovog kruga. A uostalom, podsjetila je Hrvatsku da bi glasovati za HDZ u 2014. bila ozbiljna manifestacija Stockholmskog sindroma.
Narodski čo'j'k, doktor Mile, surfao je na valu patriotizma, ali svi vidi da ne može ostati na dasci kad se val stušti na obalu i šuplje emocije se smire. Tad bi trebalo zavrnuti rukave, a Mile, koliko čujem, nije u stanju ni doći na posao na vrijeme. Razina kulture mu je u razini hrvatskog kreditnog rejtinga pa, s obzirom da predsjednik treba predstavljati zemlju, možda je bolje da Mile ostane dalje od Pantovčaka. Makar, radije bih na funkciji predsjednika za promjenu vidio nekoga tko može izreći mišljenje, a ne tancati oko teme i u pet minuta priče ne reći apsolutno ništa.
Vilenjak Cvilibor je neviđeno osvježenje na političkoj sceni. Osim što je to već bio Slaven Letica. I Boris Mikšić. I Dragutin Lesar. I Zdravko Tomac kada se obratio. Ali na stranu neki gafovi koji se mogu pripisati neiskustvu, Sinčić je pristojan, više-manje sređenog nastupa i, što je bitnije, sa Živim zidom je napravio nešto što nitko drugi od ovih foteljaša nije niti bi ikad. Zalijetanje usijane glave u strukture kao što su banke može biti ili populizam (a nije) ili pokazatelj da je Sinčić još nedovoljno zreo da zna u što se upušta pa bi možda nešto zbilja i uspio napraviti. Tim više što je za vraćanje polupredsjedničkog sustava koje bi mu dalo neke konkretne ovlasti osim naslikavanja po ambasadama diljem svijeta. Ili završiti kao Kennedy. I to je opcija.
Trenutni rezultat izbora posljedica je toga što bi za HDZ penzionerska garda glasovala i da padaju sjekire, a lijeva strana političkog spektra je vjerojatno liječila posljedice sinoćnjeg izlaska. Desni glasovi su se malo prelili na Kujundžića, ali najveći priliv Kolindi stvorio je on sam svojim nastupom, dok su za Sinčića glasovali svi i svatko jer simbolizira najuvjerljiviju promjenu, pa kakva god bila. Sve u svemu, kako god na kraju ispalo, zbog malog okvira predsjedničkih ovlasti, ne čeka nas ni bolje ni gore sutra. Ali ako ne pobijedi Josipović, bar ćemo imati zeru više zabave dok svi idemo gdje sunce ne sija.
Kad se kaže „predsjednički izbori“, mnogima prvo na pamet pada američka verzija. Starijima – jer izbore do devedesetih nisu ni vidjeli, mlađima – jer im je jedina dodirna točka s politikom popularna kultura i pobožnost skidanja američkih filmova i serija. Samo zahvaljujući tome što je mulat, Barack Obama je automatski hip i kul pa se pojavljuje u svemu od popularnih talk showova do „Transformera“. Ali, osim kozmetički, Zapad je daleko od brdovitog Balkana. Makar zemljopisno možda i nismo na Balkanu, kako neki tvrde, Balkan je na ovim prostorima najprije stanje svijesti, a onda tek geografski pojam. Pa tako, iako to nije propisano nikakvom pravnom normom niti SAD ima državnu televiziju, u SAD-u su debate predsjedničkih kandidata conditio sine qua non, a u Hrvatskoj se najbučniji kandidati nisu u stanju ni pojaviti na sučeljavanju u režiji Hrvatske radiotelevizije. Zamislimo onda na trenutak da sučeljavanje organizira nekakvo sveučilište, kao što to biva preko bare. Da se radi o Sveučilištu u Zagrebu, Josipovića bi možda i uhvatili jer, spletom okolnosti, i on i supruga mu imaju svoje urede u zgradi Sveučilišta. Osim stranačke mašinerije koja bi tamo došla jer mora, dvoranu bi popunili studenti prava, koji se žele ulizati bračnom paru Josipović, i studenti medicine i farmacije, koji se žele ulizati Kujundžiću, i nešto Živozidaša. Sreća da nemamo fakultetske dvorane za više tisuća ljudi jer bi u ovom slučaju sučeljavanje bilo pred tri četvrtine praznog gledališta. S druge strane, sučeljavanja u pravilu vode ljudi čija je kompetencija i neutralnost neupitna kao i slijetanje na Mjesec prosječnom teoretičaru zavjere.
Sučeljavanja predsjedničkih kandidata usmjerena su na neopredijeljene ili nezainteresirane glasače i namijenjena odgovaranju na najbitnija, najkontroverznija pitanja i tako, iako je to format nereguliran od strane države, upravo ona znače pobjedu ili poraz na izborima. Tako je barem u Americi. Ovdje već petu godinu na čelu države imamo lignju koja tobože nema decidiranih stavova ni za vrijeme mandata. Lignjunski potez, ali pametan potez – ne talasaj i budi fin pa će te drugi put izabrati samo radi finoće dok ostali kandidati jedni drugima grabe grkljane oko partizana i imovinskih kartica. Predsjednik Tihomir Kamilica. Njemu je sve u redu. Svatko ima pravo. Tolerancija prije svega. Glazba je lijepa. Hrvatska je lijepa. Poplava je žalosna pojava. Ali i lijepa. Česi koji su se smrzli na Velebitu? „Pa gledajte, oni su umrli na jedan lijep način, okruženi prirodom, pod zvjezdanim nebom...da...“ Lijepa je i petokraka. I pobačaj. I agnosticizam. Ali ima nešto i u predizbornim odlascima na mise i pozivanja na audijencije kod kardinala. Sve je to lijepo. Da. Samo mu dajte još jedan mandat.
Predsjednik prije njega je najveći antifašist ove zemlje. Isto kao što je devedesetih bio najveći ustaša. I nikome to nije sporno. Najveći hrvatski politički inkvizitor i mjeritelj udjela nepoželjnih stavova po krvnom zrncu, Oliver „Ogledalo pravde“ Frljić još ga nije okačio ni na pročelje HNK ni isprintao na gaće nekog glumca, što rekreativnim društveno-političkim analitičarima poput mene izaziva besane noći i napadaje tjeskobe. Jer ako Frle ne zna što da misli o ovom velikanu teatra apsurda, tko može znati? Sreća pa imam dopunsko zdravstveno i mogu se krkati Praksitenima u kriznim razdobljima između umjetničkih instalacija dvorske lude Vojka Obersnela.
Hvala Bogu, ovako živopisnih kandidata ne fali ni konkurenciji pa tako imamo i jednu narodnu ženu, jednog narodskog čo'j'ka i Legolasovog nećaka. Što je još i jako dobro kad faca predsjednika najveće trenutne opozicijske stranke izgleda kao nevoljeno dijete lemura i sardine i ima sposobnost uvjerljive mimike u rangu Hepo kocke.
Odnos mozga i očiju u obitelji T. K.
Koko Šanel banula je na scenu glamurozno poput Viktorijinog anđela i odmah osvojila srca svake kućanice koju je život prikovao za šporet, ali sad ima priliku živjeti posredno kroz HDZ-ovu Esmeraldu koja juriša na konju bana Jelačića u novu budućnost. No, kako to biva, život u političkoj sjeni nije osobito povoljna sredina za stvaranje kvalitetnog lidera i govornika pa, kao što je uletjela, tako je mogla i izletjeti. PR menadžere može komotno otpustiti i umjesto njih zaposliti stilista i vizažista jer je to jedino za što su dokazali da su sposobni. Sve ostalo je toliko apsurdno da bi se i musliman prekrstio. Gospodarski oporavak, kojekakvi pijeteti, briga za branitelje, ukratko – borba protiv svega što je napravljeno u doba vladavine HDZ-a. Sad je dostojanstvena, sad buči. Prvo je dama, a onda udara šakom o stol. Htjela bi i desnicu i centar. Da je šutjela i smješkala se kao prof. dr. sc. Kamilica, dobila bi hrpetinu glasova samo na temelju toga što iza nje stoji glasačka mašinerija od 300.000 ljudi zato što je ženski kandidat, izgleda privlačno i ima zanimljivu karijeru. Ovako je rastjerala sve osim ovih iz prve stavke, barem do ovog kruga. A uostalom, podsjetila je Hrvatsku da bi glasovati za HDZ u 2014. bila ozbiljna manifestacija Stockholmskog sindroma.
Narodski čo'j'k, doktor Mile, surfao je na valu patriotizma, ali svi vidi da ne može ostati na dasci kad se val stušti na obalu i šuplje emocije se smire. Tad bi trebalo zavrnuti rukave, a Mile, koliko čujem, nije u stanju ni doći na posao na vrijeme. Razina kulture mu je u razini hrvatskog kreditnog rejtinga pa, s obzirom da predsjednik treba predstavljati zemlju, možda je bolje da Mile ostane dalje od Pantovčaka. Makar, radije bih na funkciji predsjednika za promjenu vidio nekoga tko može izreći mišljenje, a ne tancati oko teme i u pet minuta priče ne reći apsolutno ništa.
Vilenjak Cvilibor je neviđeno osvježenje na političkoj sceni. Osim što je to već bio Slaven Letica. I Boris Mikšić. I Dragutin Lesar. I Zdravko Tomac kada se obratio. Ali na stranu neki gafovi koji se mogu pripisati neiskustvu, Sinčić je pristojan, više-manje sređenog nastupa i, što je bitnije, sa Živim zidom je napravio nešto što nitko drugi od ovih foteljaša nije niti bi ikad. Zalijetanje usijane glave u strukture kao što su banke može biti ili populizam (a nije) ili pokazatelj da je Sinčić još nedovoljno zreo da zna u što se upušta pa bi možda nešto zbilja i uspio napraviti. Tim više što je za vraćanje polupredsjedničkog sustava koje bi mu dalo neke konkretne ovlasti osim naslikavanja po ambasadama diljem svijeta. Ili završiti kao Kennedy. I to je opcija.
Trenutni rezultat izbora posljedica je toga što bi za HDZ penzionerska garda glasovala i da padaju sjekire, a lijeva strana političkog spektra je vjerojatno liječila posljedice sinoćnjeg izlaska. Desni glasovi su se malo prelili na Kujundžića, ali najveći priliv Kolindi stvorio je on sam svojim nastupom, dok su za Sinčića glasovali svi i svatko jer simbolizira najuvjerljiviju promjenu, pa kakva god bila. Sve u svemu, kako god na kraju ispalo, zbog malog okvira predsjedničkih ovlasti, ne čeka nas ni bolje ni gore sutra. Ali ako ne pobijedi Josipović, bar ćemo imati zeru više zabave dok svi idemo gdje sunce ne sija.
