U drugom krugu predsjedničkih izbora počinje potpuno nova politička igra – ključno će biti kako će Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović voditi kampanju između dva kruga, a kad je tako, onda nema dileme da Milanović, usprkos trenutnoj logici brojeva, itekako ima izgleda da postane peti hrvatski predsjednik
U drugom krugu predsjedničkih izbora, koji će se održati 5. siječnja 2020., logika brojeva govori u prilog Kolindi Grabar-Kitarović, aktualnoj predsjednici Republike i kandidatkinji HDZ-a, dok su logika trenda i blaga psihološka prednost na strani Zorana Milanovića, bivšeg premijera i bivšeg predsjednika SDP-a. Kad kažemo logika brojeva, mislimo na mehaničko pribrajanje glasova koje je dobio trećeplasirani Miroslav Škoro, kandidat desnijih od HDZ-a, glasovima koje je osvojila drugoplasirana Grabar-Kitarović: kad se na njezinih 26,65 posto (507.626) doda Škorinih 24,45 posto (465.703), dođe se do postotka, pa i egzaktnog broja koji garantira pobjedu. No drugi krug izbora nije puka matematika. To je nova i drukčija igra u kojoj, ipak, ne treba u većoj mjeri računati na automatizam u prelijevanju svih desnih glasova na konto Grabar-Kitarović, i svih lijevih glasova na račun Zorana Milanovića: ključno će biti kako će ovih dvoje kandidata voditi kampanju između dva izborna kruga, a kad je tako, onda nema dileme da Milanović itekako ima izgleda da postane peti hrvatski predsjednik.
Za Milanovića je glasalo 29,55 posto birača koji su izišli na izbore, što je 562.779 ljudi, a kad kažemo da su na njegovoj strani trend i blaga psihološka prednost, mislimo na činjenicu da je bivši premijer još od ljeta u kontinuiranom anketnom usponu i da je njegov izborni rezultat na kraju ispao bolji od svih postotaka koji su mu davani u istraživanjima javnog mnijenja, dok je Grabar-Kitarović u višemjesečnoj silaznoj putanji. Iz toga proizlazi Milanovićevo samopouzdanje i uvjerenje da mu se otvorila ozbiljna prilika za pobjedu: osjeća momentum koji, međutim, ne znači previše ako nije praćen pametnim čitanjem signala, stalnom koncentriranošću i precizno usmjerenim potezima. Grabar-Kitarović, pak, sve više tone u nesigurnost i paniku, a to nisu dobre saveznice u presudnoj bici njezine političke karijere, bici u kojoj će, prema svemu sudeći, odlučivati nijanse, između ostalog i mentalna stabilnost kandidata u suočenju s pritiskom i stresom.
Premda nema relevantnih podataka o tome koji su profili birača dali svoj glas Miroslavu Škori, prilično je izvjesno da tih 465 tisuća ljudi nisu odreda jednodimenzionalni rigidni desničari i isključivo proustaški nastrojen svijet. Takvih neosporno ima u rečenoj masi Škorinih birača, njihova je personifikacija Velimir Bujanec i njima su bile namijenjene najave o pomilovanju ratnog zločinca Tomislava Merčepa i o prekopavanju Jasenovca, ali teško je moguće da ih ima više od dvjesto-dvjestopedeset tisuća, računajući i neposlušne HDZ-ovce i one koji su originalno pozicionirani desnije od HDZ-a: taj dio biračkog tijela sigurno neće dati svoj glas Milanoviću. Ni Grabar-Kitarović, međutim, ne bi trebala gajiti osobite nade da može bogznakako profitirati u tom bazenu: radi se o populaciji koja se odmetnula od HDZ-ove kandidatkinje ponajprije zbog nezadovoljstva politikom Andreja Plenkovića, odnosno njegovim sramežljivim centrističkim iskoracima. Znatan dio tih ljudi mogao bi petog siječnja apstinirati od glasanja, naročito nakon što je Škoro poručio da će se njegova politička avantura nastaviti i na idućim parlamentarnim izborima, mada će ih Grabar-Kitarović pokušati pridobiti nešto radikalnijom retorikom. U onih preostalih dvjesto-dvjestopedeset hiljada Škorinih glasača, vrlo vjerojatno, ima pripadnika različitih skupina: i onih koji su se dvoumili između Mislava Kolakušića i Škore pa se odlučili za Škoru, što znači da je riječ o antisistemskim ili protestnim glasovima, i onih kojima su naprosto simpatične Škorina ličnost i njegova muzika, i onih koji su tragali za rješenjem mimo kandidata HDZ-a i SDP-a, i onih koji su za Škoru glasali zbog slavonske zavičajne povezanosti. Čini se da u ovoj drugoj polovici Škorinih birača ima dosta onih koji će se opredijeliti za Grabar-Kitarović, ali i dio njih koji će birati bivšeg premijera. U svakom slučaju, aktualna predsjednica realno može dobiti otprilike trećinu od onih 465 tisuća glasova.
Što se tiče Zorana Milanovića, on ima četiri prioritetnija zadatka od pridobivanja Škorinih birača. Prvi je da zadrži birače ljevice i liberalnog centra koji su zaokružili njegovo ime u prvom krugu: to će mu uspjeti ako se ne bude upuštao u ionako besmislene pokušaje osvajanja ekstremno desnog i nacionalističkog segmenta Škorinih glasača. Drugi mu je zadatak da na svoju stranu privuče što veći broj ljudi koji su prošle nedjelje dali glas Dariju Juričanu, Daliji Orešković, Katarini Peović, Dejanu Kovaču, pa i Mislavu Kolakušiću. Takvih je ukupno tristotinjak hiljada, pri čemu više od trećine otpada na Kolakušićeve glasače. Treći je da u što većoj mjeri demotivira za izlazak na izbore onaj dio desnog biračkog tijela koji je pozicioniran desnije od HDZ-a, a put do toga nije da im se dodvorava nego da vodi računa o tome da ih ne antagonizira u mjeri koja bi ih natjerala na biračko mjesto. Ključni moment cijele dosadašnje Milanovićeve kampanje bilo je nastojanje da ničim ne antagonizira ni jednog svog potencijalnog glasača. U tome je uglavnom i uspio, ako se zanemari sekvenca s Hajdukovim grbom sa zvijezdom petokrakom. U tome je, uostalom, i dobar dio objašnjenja njegove relativne pobjede u prvom krugu. Na kraju, četvrti i najvažniji zadatak: izvesti na birališta u većim gradovima, ovisno o odzivu, još najmanje dvjesto tisuća svojih glasača koji su preskočili prvi krug. U drugom krugu predsjedničkih izbora 2015. glasalo je oko 400 tisuća ljudi više nego u prvom. Izlaznost u drugom krugu uobičajeno je veća, no Milanović mora naći način da potakne na glasanje one koji će zaokružiti njega, mora ih uvjeriti da je važno da se HDZ-u ukine monopol na političko upravljanje državom. To je najzahtjevniji posao SDP-ovog kandidata u idućih nekoliko dana.
Situacija Kolinde Grabar-Kitarović neusporedivo je jednostavnija: ona ne može poduzeti ništa drugo osim pokušati pridobiti Škorine birače, a treba joj najveći broj njih, jer teško da je u desnom glasačkom rezervoaru ostalo još puno građana koji nisu glasali u prvom krugu. Sigurno je da ih ima, ali taj broj ne može biti veliki. Evidentno je da se vrh HDZ-a u jurišu na Škorine birače odlučio da što više skloni u stranu Grabar-Kitarović, kojoj će biti prepušteno tek to da u televizijskim debatama i na društvenim mrežama peca birače tvrđom suverenističkom retorikom, dok je nekolicina istaknutih HDZ-ovaca – uključujući i Andreja Plenkovića – zadužena da nasrće na Milanovića izvlačenjem njegovih starih izjava i propusta te da ga napada optužbama u rasponu od toga da je komunist (Vladimir Šeks) do toga da je štitio Perkovića i Mustača (Željko Reiner). Nakon pozitivnog iskustva na HTV-u, Grabar-Kitarović priprema se za debate i želi ih što više, jer se uzda u svoju štrebersku crtu i nada se da bi Milanoviću u jednom trenutku mogla popustiti koncentracija i da bi mogao biti grublji i nepristojniji prema njoj, a zauzimanje žrtvene poze jedan je od glavnih elemenata njezine taktike. Milanović, međutim, teško da će pristati na više od jedne debate, premda je u toj disciplini objektivno vještiji i uvjerljiviji od protukandidatkinje.
Uza sve ovo, vrlo važna bit će uloga stranačkih infrastruktura HDZ-a i SDP-a u animiranju i organiziranju ljudi da iziđu na izbore. U tome je HDZ jači, ali rezultati europskih izbora i prvog kruga predsjedničkih izbora, kao i broj prikupljenih potpisa za kandidaturu Grabar-Kitarović, pokazuju da ta mašinerija više nije ono što je bila, da stroj nije ni izbliza podmazan kao 2014./2015. godine, kad je HDZ-ova kandidatkinja tijesno pobijedila Ivu Josipovića. S druge strane, SDP-ovci – kao i aktivisti ostalih 12 stranaka koje podržavaju Milanovića – trenutačno su motiviraniji i entuzijastičniji, jer im se prvi put nakon nekoliko godina smiješi jedna politička pobjeda na nacionalnoj razini. Ta pobjeda mogla bi početi da vraća ulijevo klatno političke borbe, klatno koje se već dugo nalazi na desnoj strani spektra.
Miroslav Škoro najavio je u izbornoj noći da će stečeni politički kapital investirati u izlazak na iduće parlamentarne izbore. No mnogo je nepoznanica u vezi s tom nakanom. Hoće li popularni zabavljač osnovati svoju stranku ili će zasjesti na čelo neke od postojećih koje su ga podržale u predsjedničkoj kampanji? Zasad se čini vjerojatnijim osnivanje nove stranke, ali to bi bio krivi potez, pogotovo ako parlamentarni izbori budu u prvoj polovini 2020. godine. Pravljenje stranke od nule nije lagan posao, a Škoro nije čovjek koji ima dara za to i koji se tome može ozbiljno posvetiti: mogao bi biti jako sretan u slučaju da zadrži četvrtinu glasova koje je dobio na izborima prošle nedjelje. Međutim, ako bi Škoro pristao biti premijerski kandidat eventualne suverenističke koalicije (Most, Hrast, Hrvatska konzervativna stranka, Zlatko Hasanbegović...), odnosno ako bi oni pristali na Škoru, HDZ i Plenković mogli bi imati i većih problema nego što će ih inače imati na parlamentarnim izborima. Pitanje je samo jesu li čelnici stranaka desnijih od HDZ-a dovoljno zreli da zatome osobne ambicije i taštine, to jest da počnu realno doživljavati i sebe i odnose na političkoj sceni.
portalnovosti
U drugom krugu predsjedničkih izbora, koji će se održati 5. siječnja 2020., logika brojeva govori u prilog Kolindi Grabar-Kitarović, aktualnoj predsjednici Republike i kandidatkinji HDZ-a, dok su logika trenda i blaga psihološka prednost na strani Zorana Milanovića, bivšeg premijera i bivšeg predsjednika SDP-a. Kad kažemo logika brojeva, mislimo na mehaničko pribrajanje glasova koje je dobio trećeplasirani Miroslav Škoro, kandidat desnijih od HDZ-a, glasovima koje je osvojila drugoplasirana Grabar-Kitarović: kad se na njezinih 26,65 posto (507.626) doda Škorinih 24,45 posto (465.703), dođe se do postotka, pa i egzaktnog broja koji garantira pobjedu. No drugi krug izbora nije puka matematika. To je nova i drukčija igra u kojoj, ipak, ne treba u većoj mjeri računati na automatizam u prelijevanju svih desnih glasova na konto Grabar-Kitarović, i svih lijevih glasova na račun Zorana Milanovića: ključno će biti kako će ovih dvoje kandidata voditi kampanju između dva izborna kruga, a kad je tako, onda nema dileme da Milanović itekako ima izgleda da postane peti hrvatski predsjednik.
Najvažniji zadatak Zorana Milanovića je izvesti na birališta u većim gradovima, ovisno o odzivu, još najmanje dvjesto tisuća svojih glasača koji su preskočili prvi krug
Za Milanovića je glasalo 29,55 posto birača koji su izišli na izbore, što je 562.779 ljudi, a kad kažemo da su na njegovoj strani trend i blaga psihološka prednost, mislimo na činjenicu da je bivši premijer još od ljeta u kontinuiranom anketnom usponu i da je njegov izborni rezultat na kraju ispao bolji od svih postotaka koji su mu davani u istraživanjima javnog mnijenja, dok je Grabar-Kitarović u višemjesečnoj silaznoj putanji. Iz toga proizlazi Milanovićevo samopouzdanje i uvjerenje da mu se otvorila ozbiljna prilika za pobjedu: osjeća momentum koji, međutim, ne znači previše ako nije praćen pametnim čitanjem signala, stalnom koncentriranošću i precizno usmjerenim potezima. Grabar-Kitarović, pak, sve više tone u nesigurnost i paniku, a to nisu dobre saveznice u presudnoj bici njezine političke karijere, bici u kojoj će, prema svemu sudeći, odlučivati nijanse, između ostalog i mentalna stabilnost kandidata u suočenju s pritiskom i stresom.
Grabar-Kitarović sve više tone u nesigurnost i paniku, a to nisu dobre saveznice u presudnoj bici njezine političke karijere, bici u kojoj će odlučivati nijanse, između ostalog i mentalna stabilnost kandidata u suočenju s pritiskom i stresom
Premda nema relevantnih podataka o tome koji su profili birača dali svoj glas Miroslavu Škori, prilično je izvjesno da tih 465 tisuća ljudi nisu odreda jednodimenzionalni rigidni desničari i isključivo proustaški nastrojen svijet. Takvih neosporno ima u rečenoj masi Škorinih birača, njihova je personifikacija Velimir Bujanec i njima su bile namijenjene najave o pomilovanju ratnog zločinca Tomislava Merčepa i o prekopavanju Jasenovca, ali teško je moguće da ih ima više od dvjesto-dvjestopedeset tisuća, računajući i neposlušne HDZ-ovce i one koji su originalno pozicionirani desnije od HDZ-a: taj dio biračkog tijela sigurno neće dati svoj glas Milanoviću. Ni Grabar-Kitarović, međutim, ne bi trebala gajiti osobite nade da može bogznakako profitirati u tom bazenu: radi se o populaciji koja se odmetnula od HDZ-ove kandidatkinje ponajprije zbog nezadovoljstva politikom Andreja Plenkovića, odnosno njegovim sramežljivim centrističkim iskoracima. Znatan dio tih ljudi mogao bi petog siječnja apstinirati od glasanja, naročito nakon što je Škoro poručio da će se njegova politička avantura nastaviti i na idućim parlamentarnim izborima, mada će ih Grabar-Kitarović pokušati pridobiti nešto radikalnijom retorikom. U onih preostalih dvjesto-dvjestopedeset hiljada Škorinih glasača, vrlo vjerojatno, ima pripadnika različitih skupina: i onih koji su se dvoumili između Mislava Kolakušića i Škore pa se odlučili za Škoru, što znači da je riječ o antisistemskim ili protestnim glasovima, i onih kojima su naprosto simpatične Škorina ličnost i njegova muzika, i onih koji su tragali za rješenjem mimo kandidata HDZ-a i SDP-a, i onih koji su za Škoru glasali zbog slavonske zavičajne povezanosti. Čini se da u ovoj drugoj polovici Škorinih birača ima dosta onih koji će se opredijeliti za Grabar-Kitarović, ali i dio njih koji će birati bivšeg premijera. U svakom slučaju, aktualna predsjednica realno može dobiti otprilike trećinu od onih 465 tisuća glasova.
Što se tiče Zorana Milanovića, on ima četiri prioritetnija zadatka od pridobivanja Škorinih birača. Prvi je da zadrži birače ljevice i liberalnog centra koji su zaokružili njegovo ime u prvom krugu: to će mu uspjeti ako se ne bude upuštao u ionako besmislene pokušaje osvajanja ekstremno desnog i nacionalističkog segmenta Škorinih glasača. Drugi mu je zadatak da na svoju stranu privuče što veći broj ljudi koji su prošle nedjelje dali glas Dariju Juričanu, Daliji Orešković, Katarini Peović, Dejanu Kovaču, pa i Mislavu Kolakušiću. Takvih je ukupno tristotinjak hiljada, pri čemu više od trećine otpada na Kolakušićeve glasače. Treći je da u što većoj mjeri demotivira za izlazak na izbore onaj dio desnog biračkog tijela koji je pozicioniran desnije od HDZ-a, a put do toga nije da im se dodvorava nego da vodi računa o tome da ih ne antagonizira u mjeri koja bi ih natjerala na biračko mjesto. Ključni moment cijele dosadašnje Milanovićeve kampanje bilo je nastojanje da ničim ne antagonizira ni jednog svog potencijalnog glasača. U tome je uglavnom i uspio, ako se zanemari sekvenca s Hajdukovim grbom sa zvijezdom petokrakom. U tome je, uostalom, i dobar dio objašnjenja njegove relativne pobjede u prvom krugu. Na kraju, četvrti i najvažniji zadatak: izvesti na birališta u većim gradovima, ovisno o odzivu, još najmanje dvjesto tisuća svojih glasača koji su preskočili prvi krug. U drugom krugu predsjedničkih izbora 2015. glasalo je oko 400 tisuća ljudi više nego u prvom. Izlaznost u drugom krugu uobičajeno je veća, no Milanović mora naći način da potakne na glasanje one koji će zaokružiti njega, mora ih uvjeriti da je važno da se HDZ-u ukine monopol na političko upravljanje državom. To je najzahtjevniji posao SDP-ovog kandidata u idućih nekoliko dana.
Situacija Kolinde Grabar-Kitarović neusporedivo je jednostavnija: ona ne može poduzeti ništa drugo osim pokušati pridobiti Škorine birače, a treba joj najveći broj njih, jer teško da je u desnom glasačkom rezervoaru ostalo još puno građana koji nisu glasali u prvom krugu. Sigurno je da ih ima, ali taj broj ne može biti veliki. Evidentno je da se vrh HDZ-a u jurišu na Škorine birače odlučio da što više skloni u stranu Grabar-Kitarović, kojoj će biti prepušteno tek to da u televizijskim debatama i na društvenim mrežama peca birače tvrđom suverenističkom retorikom, dok je nekolicina istaknutih HDZ-ovaca – uključujući i Andreja Plenkovića – zadužena da nasrće na Milanovića izvlačenjem njegovih starih izjava i propusta te da ga napada optužbama u rasponu od toga da je komunist (Vladimir Šeks) do toga da je štitio Perkovića i Mustača (Željko Reiner). Nakon pozitivnog iskustva na HTV-u, Grabar-Kitarović priprema se za debate i želi ih što više, jer se uzda u svoju štrebersku crtu i nada se da bi Milanoviću u jednom trenutku mogla popustiti koncentracija i da bi mogao biti grublji i nepristojniji prema njoj, a zauzimanje žrtvene poze jedan je od glavnih elemenata njezine taktike. Milanović, međutim, teško da će pristati na više od jedne debate, premda je u toj disciplini objektivno vještiji i uvjerljiviji od protukandidatkinje.
Uza sve ovo, vrlo važna bit će uloga stranačkih infrastruktura HDZ-a i SDP-a u animiranju i organiziranju ljudi da iziđu na izbore. U tome je HDZ jači, ali rezultati europskih izbora i prvog kruga predsjedničkih izbora, kao i broj prikupljenih potpisa za kandidaturu Grabar-Kitarović, pokazuju da ta mašinerija više nije ono što je bila, da stroj nije ni izbliza podmazan kao 2014./2015. godine, kad je HDZ-ova kandidatkinja tijesno pobijedila Ivu Josipovića. S druge strane, SDP-ovci – kao i aktivisti ostalih 12 stranaka koje podržavaju Milanovića – trenutačno su motiviraniji i entuzijastičniji, jer im se prvi put nakon nekoliko godina smiješi jedna politička pobjeda na nacionalnoj razini. Ta pobjeda mogla bi početi da vraća ulijevo klatno političke borbe, klatno koje se već dugo nalazi na desnoj strani spektra.
Što namjerava Škoro?
Miroslav Škoro najavio je u izbornoj noći da će stečeni politički kapital investirati u izlazak na iduće parlamentarne izbore. No mnogo je nepoznanica u vezi s tom nakanom. Hoće li popularni zabavljač osnovati svoju stranku ili će zasjesti na čelo neke od postojećih koje su ga podržale u predsjedničkoj kampanji? Zasad se čini vjerojatnijim osnivanje nove stranke, ali to bi bio krivi potez, pogotovo ako parlamentarni izbori budu u prvoj polovini 2020. godine. Pravljenje stranke od nule nije lagan posao, a Škoro nije čovjek koji ima dara za to i koji se tome može ozbiljno posvetiti: mogao bi biti jako sretan u slučaju da zadrži četvrtinu glasova koje je dobio na izborima prošle nedjelje. Međutim, ako bi Škoro pristao biti premijerski kandidat eventualne suverenističke koalicije (Most, Hrast, Hrvatska konzervativna stranka, Zlatko Hasanbegović...), odnosno ako bi oni pristali na Škoru, HDZ i Plenković mogli bi imati i većih problema nego što će ih inače imati na parlamentarnim izborima. Pitanje je samo jesu li čelnici stranaka desnijih od HDZ-a dovoljno zreli da zatome osobne ambicije i taštine, to jest da počnu realno doživljavati i sebe i odnose na političkoj sceni.
portalnovosti
