Kažu da dobra slika govori tisuću riječi, no, nažalost ili nasreću, tipkovnicom baratam bolje nego objektivom. Divim se majstoru koji slikom uspijeva ciljano u gledatelja dozvati asocijaciju koja mu je i samome bljesnula pred očima kao paslika nekog u memoriji zabilježenog prizora, no sama takve pokuse radije izvodim u nekom drugom, drugačijem, sebi prirodnijem mediju.
Prizor je bio, reklo bi se, sasvim običan, ranojutarnji, smješten u blizinu dječjeg vrtića na Plavom polju, istog onog čijim sam hodnicima i sama pred četvrt stoljeća jurcala. Okvir slike činila su razlistana stabla obojena proljećem a za zvučnu su kulisu, uz automobile koji su dovozili roditeljske dragocjenosti na poludnevno čuvanje, bile zaslužne svrake i kosovi. Iz gotovo idiličnog su kadra izronile dvije figure: jedna velika i jedna mala, figure muškarca i dječaka. Još napola usnulog sinčića od četiri ili pet godina za ruku je vodio otac odjeven u tamnoplavi radnički kombinezon ispod kojega se vidjela modra majica kratkih rukava na čijim se prsima nalazio amblem stripovskog junaka s planeta Kryptona. Prema vrtiću, više ili manje spremni za još jedan u nizu svagdanjih rastanaka, koračali su dječak i - superjunak. Za dječaka, pomislila sam, njegov otac sigurno i jest superjunak. Nema toga, misli maleni, što tata - dakako, veći i jači od očeva svih njegovih prijatelja iz vrtićke grupe! - ne može.
I doista, stvarnost se ovih godina ne doima toliko udaljenom od razvojno pojednostavljene percepcije jednog predškolca. Svakodnevno odjenuti radno odijelo i odvesti dijete u vrtić, a nakon toga osam (ili tko zna koliko) sati zarađivati za svježi kruh i nove cipele, u današnjem se vremenu može smatrati nadnaravnim moćima, svojstvenima superljudima. Žuljevitom šakom držati ručicu možda i jedine osobe na svijetu koja vjeruje da si najbolji, najjači, da si velik i nepobjediv dok uz plaću zarađuješ i kroničnu križobolju, ravan je, uvjerena sam, osjećaju da spašavaš svijet. Spasiti djetinjstvo, radničkom plaćom priuštiti svome djetetu školovanje, namirnice i odjeću, jednom je ocu dovoljno da bi sebe vidio kroz oči svog četverogodišnjaka - kao izvanredno biće u borbi s ljutim neprijateljem u obliku nepredvidive svakodnevice koja pojedinca melje i cijedi. Koračati iz dana u dan na posao, zbrinuvši na nekoliko sati svoje blago, za običnog je čovjeka danas manje vjerojatan scenarij od ideje da će se odjednom vinuti nebu pod oblake, zavijoriti plaštem i ugrabiti kakvu Lois Lane. Zbog toga su četverogodišnje oči i um na dirljiv način nepogrešivo precizne u oslikavanju realiteta koji živimo.
Opisavši viđeni prizor i uza nj vezanu asocijaciju, umjesto zaključka izražavam tek suosjećajnu nadu da će se razbijanje dječačke iluzije o superjunaštvu svoga oca dogodit pravovremeno, kada buntovni pubertetlija u vrtlogu razvojnih promjena sam shvati da su i njegovi roditelji nesavršena ljudska bića od krvi i mesa, a ne, mnogo nepravednije i naprasitije, tako što će se njegov otac, trendovima i statističkim pokazateljima sukladno, pridružiti obesnaženoj i nemoćnoj vojsci od stotina tisuća - običnih ljudi.
Prizor je bio, reklo bi se, sasvim običan, ranojutarnji, smješten u blizinu dječjeg vrtića na Plavom polju, istog onog čijim sam hodnicima i sama pred četvrt stoljeća jurcala. Okvir slike činila su razlistana stabla obojena proljećem a za zvučnu su kulisu, uz automobile koji su dovozili roditeljske dragocjenosti na poludnevno čuvanje, bile zaslužne svrake i kosovi. Iz gotovo idiličnog su kadra izronile dvije figure: jedna velika i jedna mala, figure muškarca i dječaka. Još napola usnulog sinčića od četiri ili pet godina za ruku je vodio otac odjeven u tamnoplavi radnički kombinezon ispod kojega se vidjela modra majica kratkih rukava na čijim se prsima nalazio amblem stripovskog junaka s planeta Kryptona. Prema vrtiću, više ili manje spremni za još jedan u nizu svagdanjih rastanaka, koračali su dječak i - superjunak. Za dječaka, pomislila sam, njegov otac sigurno i jest superjunak. Nema toga, misli maleni, što tata - dakako, veći i jači od očeva svih njegovih prijatelja iz vrtićke grupe! - ne može.
I doista, stvarnost se ovih godina ne doima toliko udaljenom od razvojno pojednostavljene percepcije jednog predškolca. Svakodnevno odjenuti radno odijelo i odvesti dijete u vrtić, a nakon toga osam (ili tko zna koliko) sati zarađivati za svježi kruh i nove cipele, u današnjem se vremenu može smatrati nadnaravnim moćima, svojstvenima superljudima. Žuljevitom šakom držati ručicu možda i jedine osobe na svijetu koja vjeruje da si najbolji, najjači, da si velik i nepobjediv dok uz plaću zarađuješ i kroničnu križobolju, ravan je, uvjerena sam, osjećaju da spašavaš svijet. Spasiti djetinjstvo, radničkom plaćom priuštiti svome djetetu školovanje, namirnice i odjeću, jednom je ocu dovoljno da bi sebe vidio kroz oči svog četverogodišnjaka - kao izvanredno biće u borbi s ljutim neprijateljem u obliku nepredvidive svakodnevice koja pojedinca melje i cijedi. Koračati iz dana u dan na posao, zbrinuvši na nekoliko sati svoje blago, za običnog je čovjeka danas manje vjerojatan scenarij od ideje da će se odjednom vinuti nebu pod oblake, zavijoriti plaštem i ugrabiti kakvu Lois Lane. Zbog toga su četverogodišnje oči i um na dirljiv način nepogrešivo precizne u oslikavanju realiteta koji živimo.
Opisavši viđeni prizor i uza nj vezanu asocijaciju, umjesto zaključka izražavam tek suosjećajnu nadu da će se razbijanje dječačke iluzije o superjunaštvu svoga oca dogodit pravovremeno, kada buntovni pubertetlija u vrtlogu razvojnih promjena sam shvati da su i njegovi roditelji nesavršena ljudska bića od krvi i mesa, a ne, mnogo nepravednije i naprasitije, tako što će se njegov otac, trendovima i statističkim pokazateljima sukladno, pridružiti obesnaženoj i nemoćnoj vojsci od stotina tisuća - običnih ljudi.
