Malo me je sram što u 21. stoljeću moram započinjati starim citatom. ”Zamislimo državu u kojoj bi postojali strogi zakoni koji dozvoljavaju ljudima da govore samo istinu i brane svaku neistinu. To bi bila država šutnje i država mutavaca, jer tko bi mogao ocijeniti što je istina? Tko bi mogao reći koliko istine ima i u sasvim jasnim stavovima kakav je dan, oblačan ili tmuran? Kakva je demokracija u kojoj se ne može reći svoje mišljenje? Jer vladavina koja ide za tim da vodi ljude samo pomoću straha više će suzbijati njihove poroke nego što će poticati njihove sposobnosti.” (Spinoza, ”Politički traktat”).
Danas se pojavljuju ambicije tumača istine, gdje nedobronamjerni ljudi traže zabrane kako bi se “začepila usta svima koji nisu željeli slobodnu Hrvatsku, a u Hrvatskoj i u najbližem susjedstvu ima ih puno”.
Ne ostavlja se dvojba na koga se to misli – na Milorada Pupovca – ali o tome će odlučiti upravo pravi i pravovjerni suverenisti.
Grublje rečeno, izdajice nemaju prava, a tko su izdajice može se lako prilagoditi potrebama. Komunisti, Srbi, udbaši, homoseksualci, djeca iz mješovitih brakova, novinari, baletani i pisci rutinski se proglašavaju izdajnicima i mrziteljima svega hrvatskog. Treba im začepiti gubicu.
Rečeno u blizini Gospića i podržano od predstavnika Vlade. Udruge veterana, branitelja i specijalne policije izrazile su očekivanje od DORH-a i MUP-a da provedu istragu protiv Milorada Pupovca zbog sumnje na povredu ugleda Republike Hrvatske. Rujan 2019. godine.
Pravosudni policajac, SSS, pogledaj u službenu biografiju, kaže: ”Jugozombiji imaju plan za Hrvatsku, svaki ima plan dok ne dobije šaku u glavu”. Novinar razgovara s policajcima u policijskoj stanici, a oni sa smiješkom kažu da to nije službeno, nego ga službeno privedu s aerodroma.
Ne mogu to pripisati neznanju. Valjda svi znaju što piše u Ustavu. Ignorantia iuris nocet. U Ustavu piše da je slobodno iznošenje mišljenja. To znači da slobodno možeš reći svoj stav. Ne možeš ako si Milorad Pupovac.
Od njega se traži da zašuti, iako je predsjednik parlamentarne stranke. Traži se zabrana te stranke, iako je politički pluralizam sveto pravilo demokracije.
I izjave daje u Saboru. Zastupnici u Saboru imaju imunitet. Zastupnik ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost, pritvoren ili kažnjen za izraženo mišljenje ili glasovanje u Saboru. Zastupnik ne može biti pritvoren niti se protiv njega može pokrenuti kazneni postupak bez odobrenja Sabora. Imunitet nemaju da bi krali i varali. Imunitet imaju da bi slobodno govorili.
Zar bi saborski zastupnik trebao govoriti u strahu od prijetnje?
Još gore je ako to kaže izvan zemlje. Je li to kukavički ili je to veleizdaja? Za zlo se uzima ako netko kritizira svoju zemlju drugdje. Kako to? Zar smo mi trgovački putnici ili diplomati?
To govore oni isti koji su izjavljivali da su Hrvati morali bježati u Argentinu da bi govorili slobodno! To govore oni isti koji bez srama u Bosni, i još više u Hercegovini, govore o Hrvatskoj kao zemlji gdje se progone Hrvati.
Osim što to zovu veleizdajom kažu i da govoriti protiv svoje zemlje nije diplomatski. Kao da je domoljublje lagati.
Srbi su u Hrvatskoj zastrašeni. Ne samo hajdučkim pohodima mladih primitivaca, nego izjavama najviših dužnosnika koji nakon formalne osude prijetnji kažu ”ali…”, ne spominju imena, već maglovitu pojavu i neke pojedince.
Prijetnje dolaze zato jer su odobrene ili odobravane, nasilje nije kao odgovor na provokacije već suptilne poruke da nije kažnjivo i da je korisno.
Ne postoji klima nepovjerenja (ma daj, što još treba?), već samo izolirani incidenti. Zanimljivo, incidenti uz mlaku osudu dolaze kao prve vijesti. Pa to stvara ozračje. Zar bi trebao govoriti tako da mu govor cenzuriraju oni protiv čijeg stave govori? Ili: nema on što govoriti, neka ide tamo odakle je došao.
Znaju što rade, ali misle da je sila na njihovoj strani. Ležerno prijete jer su nahuckani. Jer im se pustilo, naravno ”taktički”, da budu iznad zakona, a oni su to ozbiljno shvatili. Oni jesu iznad zakona.
Pravi smisao ove hajke je u potpunoj relativizaciji onoga što se smije misliti. Smisao je u tome da se da legitimitet svakoj huškačkoj prilici obračuna s partizanima, da se slobodom izražavanja proglase ustaški pozdravi, da se povijesnom istinom smatra da su antifašisti sovjetski agenti, da je Kluz prebjegao radi kockarskih dugova, da je Luburić bio hrabri borac, da je Pavelić načinio neke pogreške. Da se nije smjelo reći da si Hrvat, pjevati zagorske popevke.
Pravi smisao je stvoriti ozračje u kojem su neki arbitri iznad zakona, u kojem se ismijavaju odluke Ustavnog suda (natpisi u Vukovaru, pozdrav ”Spremni”). To nije budalaština, to je način vladanja.
Nije cilj to da mi pomislimo da su ustaški nostalgičari zaboravljivi glupani, već da svi pristanemo na zaborav, da svoja sjećanja i iskustva podredimo komfornoj suglasnosti imaginarne većine i ”naroda”.
Smisao je da ih zastrašeni pustimo da mirno vladaju i tiho pljačkaju.
Smisao toga je vladati uz parolu ”U zakonu piše, ali ja vam kažem”, gdje arbitri zakona postaju napuntani bukači koji baš i ne čitaju članak 125 ili 325 Kaznenog zakona (javno poticanje na nasilje i mržnju) koji se prije odnosi na njih nego na Pupovca ili navijače u birtiji dalmatinske zabiti.
Ne zavaravajte se da je to samo predizborna kampanja, da će pobjednik, svjestan i razuman, ublažiti riječi i biti mirotvorac. Ne, to je politika slijepe mržnje i niskih poriva koja traje, koja se mora ušančiti u sumrak obrazovanja, prosvjećenosti i razuma.
U izborima to je taktika koja treba zamijeniti izostanak sadržaja, programa i ideala. Nakon izbora to je strategija. Ideali se genetski ne nasljeđuju, programi se ne pišu napamet. Diploma se može krivotvoriti, ali obrazovanje ne.
Napad na Pupovca je skretanje pažnje i zaborav da su smijenjeni ministri zbog zloupotreba, da su pokrenute istražne radnje, da se Vlada klima, a najveća stranka ima više klika nego Hrvatska političkih stranaka, da su obračuni samozvanih desničara, licemjernih vjernika, ordinarnih pljačkaša javne imovine nešto što se ne događa, da su za sve naše jade krivi Srbi (starci i zaplašeni), komunisti (zar i nakon 30 godina? Možda bolje Turci?), udbaši (mahom u novim službama i mirovini).
Oprostite, trebao sam spomenuti Židove i masone, ali to zvuči malo paranoično, zar ne?
Čudno je i glupo tvrditi da su pripadnici vladajuće koalicije lopovi, nasilnici da zloupotrebama osvajaju tvornice i institucije, da zapošljavaju mimo zakona, da nezakonito dobivaju koncesije i mijenjaju status zemljišta.
To sigurno nije istina, to su malobrojni loši ljudi i izolirani incidenti. Istina je drukčija. Među osumnjičenima i osuđenima ima puno aktivnih stranačkih i drugih dužnosnika, praktičnih vjernika i uglednika. Čudno. Paradoks. Lako je vladati zaglupljenom djecom i budalama.
Zato, braćo Srbi, šutite i zataškajte. Zna se.
autograf
Danas se pojavljuju ambicije tumača istine, gdje nedobronamjerni ljudi traže zabrane kako bi se “začepila usta svima koji nisu željeli slobodnu Hrvatsku, a u Hrvatskoj i u najbližem susjedstvu ima ih puno”.
Ne ostavlja se dvojba na koga se to misli – na Milorada Pupovca – ali o tome će odlučiti upravo pravi i pravovjerni suverenisti.
U Ustavu piše da je slobodno iznošenje mišljenja. To znači da slobodno možeš reći svoj stav. Ne možeš ako si Milorad Pupovac. Od njega se traži da zašuti, iako je predsjednik parlamentarne stranke. Traži se zabrana te stranke, iako je politički pluralizam sveto pravilo demokracije. I izjave daje u Saboru. Zastupnici u Saboru imaju imunitet
Grublje rečeno, izdajice nemaju prava, a tko su izdajice može se lako prilagoditi potrebama. Komunisti, Srbi, udbaši, homoseksualci, djeca iz mješovitih brakova, novinari, baletani i pisci rutinski se proglašavaju izdajnicima i mrziteljima svega hrvatskog. Treba im začepiti gubicu.
Rečeno u blizini Gospića i podržano od predstavnika Vlade. Udruge veterana, branitelja i specijalne policije izrazile su očekivanje od DORH-a i MUP-a da provedu istragu protiv Milorada Pupovca zbog sumnje na povredu ugleda Republike Hrvatske. Rujan 2019. godine.
Pravosudni policajac, SSS, pogledaj u službenu biografiju, kaže: ”Jugozombiji imaju plan za Hrvatsku, svaki ima plan dok ne dobije šaku u glavu”. Novinar razgovara s policajcima u policijskoj stanici, a oni sa smiješkom kažu da to nije službeno, nego ga službeno privedu s aerodroma.
Ne mogu to pripisati neznanju. Valjda svi znaju što piše u Ustavu. Ignorantia iuris nocet. U Ustavu piše da je slobodno iznošenje mišljenja. To znači da slobodno možeš reći svoj stav. Ne možeš ako si Milorad Pupovac.
Od njega se traži da zašuti, iako je predsjednik parlamentarne stranke. Traži se zabrana te stranke, iako je politički pluralizam sveto pravilo demokracije.
I izjave daje u Saboru. Zastupnici u Saboru imaju imunitet. Zastupnik ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost, pritvoren ili kažnjen za izraženo mišljenje ili glasovanje u Saboru. Zastupnik ne može biti pritvoren niti se protiv njega može pokrenuti kazneni postupak bez odobrenja Sabora. Imunitet nemaju da bi krali i varali. Imunitet imaju da bi slobodno govorili.
Zar bi saborski zastupnik trebao govoriti u strahu od prijetnje?
Još gore je ako to kaže izvan zemlje. Je li to kukavički ili je to veleizdaja? Za zlo se uzima ako netko kritizira svoju zemlju drugdje. Kako to? Zar smo mi trgovački putnici ili diplomati?
To govore oni isti koji su izjavljivali da su Hrvati morali bježati u Argentinu da bi govorili slobodno! To govore oni isti koji bez srama u Bosni, i još više u Hercegovini, govore o Hrvatskoj kao zemlji gdje se progone Hrvati.
Osim što to zovu veleizdajom kažu i da govoriti protiv svoje zemlje nije diplomatski. Kao da je domoljublje lagati.
Srbi su u Hrvatskoj zastrašeni. Ne samo hajdučkim pohodima mladih primitivaca, nego izjavama najviših dužnosnika koji nakon formalne osude prijetnji kažu ”ali…”, ne spominju imena, već maglovitu pojavu i neke pojedince
Srbi su u Hrvatskoj zastrašeni. Ne samo hajdučkim pohodima mladih primitivaca, nego izjavama najviših dužnosnika koji nakon formalne osude prijetnji kažu ”ali…”, ne spominju imena, već maglovitu pojavu i neke pojedince.
Prijetnje dolaze zato jer su odobrene ili odobravane, nasilje nije kao odgovor na provokacije već suptilne poruke da nije kažnjivo i da je korisno.
Ne postoji klima nepovjerenja (ma daj, što još treba?), već samo izolirani incidenti. Zanimljivo, incidenti uz mlaku osudu dolaze kao prve vijesti. Pa to stvara ozračje. Zar bi trebao govoriti tako da mu govor cenzuriraju oni protiv čijeg stave govori? Ili: nema on što govoriti, neka ide tamo odakle je došao.
Znaju što rade, ali misle da je sila na njihovoj strani. Ležerno prijete jer su nahuckani. Jer im se pustilo, naravno ”taktički”, da budu iznad zakona, a oni su to ozbiljno shvatili. Oni jesu iznad zakona.
Pravi smisao ove hajke je u potpunoj relativizaciji onoga što se smije misliti. Smisao je u tome da se da legitimitet svakoj huškačkoj prilici obračuna s partizanima, da se slobodom izražavanja proglase ustaški pozdravi, da se povijesnom istinom smatra da su antifašisti sovjetski agenti, da je Kluz prebjegao radi kockarskih dugova, da je Luburić bio hrabri borac, da je Pavelić načinio neke pogreške. Da se nije smjelo reći da si Hrvat, pjevati zagorske popevke.
Pravi smisao je stvoriti ozračje u kojem su neki arbitri iznad zakona, u kojem se ismijavaju odluke Ustavnog suda (natpisi u Vukovaru, pozdrav ”Spremni”). To nije budalaština, to je način vladanja.
Nije cilj to da mi pomislimo da su ustaški nostalgičari zaboravljivi glupani, već da svi pristanemo na zaborav, da svoja sjećanja i iskustva podredimo komfornoj suglasnosti imaginarne većine i ”naroda”.
Smisao je da ih zastrašeni pustimo da mirno vladaju i tiho pljačkaju.
Smisao toga je vladati uz parolu ”U zakonu piše, ali ja vam kažem”, gdje arbitri zakona postaju napuntani bukači koji baš i ne čitaju članak 125 ili 325 Kaznenog zakona (javno poticanje na nasilje i mržnju) koji se prije odnosi na njih nego na Pupovca ili navijače u birtiji dalmatinske zabiti.
Ne zavaravajte se da je to samo predizborna kampanja, da će pobjednik, svjestan i razuman, ublažiti riječi i biti mirotvorac. Ne, to je politika slijepe mržnje i niskih poriva koja traje, koja se mora ušančiti u sumrak obrazovanja, prosvjećenosti i razuma.
U izborima to je taktika koja treba zamijeniti izostanak sadržaja, programa i ideala. Nakon izbora to je strategija. Ideali se genetski ne nasljeđuju, programi se ne pišu napamet. Diploma se može krivotvoriti, ali obrazovanje ne.
Ne postoji klima nepovjerenja (ma daj, što još treba?), već samo izolirani incidenti. Zanimljivo, incidenti uz mlaku osudu dolaze kao prve vijesti. Pa to stvara ozračje. Zar bi trebao govoriti tako da mu govor cenzuriraju oni protiv čijeg stave govori? Ili: nema on što govoriti, neka ide tamo odakle je došao
Napad na Pupovca je skretanje pažnje i zaborav da su smijenjeni ministri zbog zloupotreba, da su pokrenute istražne radnje, da se Vlada klima, a najveća stranka ima više klika nego Hrvatska političkih stranaka, da su obračuni samozvanih desničara, licemjernih vjernika, ordinarnih pljačkaša javne imovine nešto što se ne događa, da su za sve naše jade krivi Srbi (starci i zaplašeni), komunisti (zar i nakon 30 godina? Možda bolje Turci?), udbaši (mahom u novim službama i mirovini).
Oprostite, trebao sam spomenuti Židove i masone, ali to zvuči malo paranoično, zar ne?
Čudno je i glupo tvrditi da su pripadnici vladajuće koalicije lopovi, nasilnici da zloupotrebama osvajaju tvornice i institucije, da zapošljavaju mimo zakona, da nezakonito dobivaju koncesije i mijenjaju status zemljišta.
To sigurno nije istina, to su malobrojni loši ljudi i izolirani incidenti. Istina je drukčija. Među osumnjičenima i osuđenima ima puno aktivnih stranačkih i drugih dužnosnika, praktičnih vjernika i uglednika. Čudno. Paradoks. Lako je vladati zaglupljenom djecom i budalama.
Zato, braćo Srbi, šutite i zataškajte. Zna se.
autograf
