Cipelarenje Pupovca

Krenula je nova runda cipelarenja Milorada Pupovca i sada je već sasvim vjerojatno da će se to nastaviti dok se ne završi ciklus izbora koji slijedi idućih godinu dana. Gong se ovaj put oglasio nakon intervjua šefa SDSS-a ljubljanskom ‘Delu’, pri čemu ga se okrivljuje, ako sam dobro razumio, jer nije to uvijek lako razumjeti, zbog izjave da su se hrvatsko-srpski odnosi u Hrvatskoj srozali, a omraza protiv Srba narasla nakon učlanjenja Hrvatske u Evropsku uniju i oslobađajućih haških presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču. I kog je vraga tu sporno ili krivo? Pa jasno je da su spomenute oslobađajuće presude preplavile hrvatsku stranu uvjerenjem da su Srbi jedini krivi za ratne zločine devedesetih, pri čemu je samo ‘racionalna manjina’ upozoravala da ako Gotovina i Markač nisu krivi za stotine pobijenih Srba početkom i sredinom devedesetih, netko drugi jeste, a hrvatska država ne čini ništa da ih pronađe i kazni. Usto, pojavile su se vrlo uvjerljive analize da su Izraelci i Amerikanci bili vrlo zainteresirani za ovakvu presudu jer vode toliko puno ratova da nisu htjeli riskirati da neki rigorozni standardi iz Gotovinine i Markačeve optužnice (preciznost topništva) budu primijenjeni i na njih. Da su ovakve analize lišene svakog nacionalnog predznaka (eventualna pristranost Izraela i SAD-a prema Hrvatskoj) dokazuje to da je istom oslobađajućom presudom pomažen i srbijanski general Momčilo Perišić.

S učlanjenjem Hrvatske u EU je isto ili slično. To učlanjenje je sasvim ili u pretežnoj mjeri obustavilo međunarodni nadzor nad hrvatsko-srpskim odnosima, a u hrvatskom političkom korpusu je presahnula želja da se Srbe tretira kao integrativni dio današnje Hrvatske. To je bio otponac za masovne uzdahe nostalgije za NDH, što njih, prirodno, najviše smeta, iako bi isto trebalo vrijediti, a u nekoj mjeri i vrijedi i za hrvatsku većinu. Andrej Plenković tu se pokazao kao plahi i kolebljivi kombinator koji više na riječima nego djelima brani zajedničku hrvatsko-srpsku antifašističku baštinu, u svakom slučaju daleko je ispod razine Ive Sanadera. Ovome se, sudeći po brzini kojom je dao srušiti spomenike Juri Francetiću i Mili Budaku, nikako nije moglo dogoditi da ustaška spomen-ploča stoji mjesecima nedirnuta u Jasenovcu. Plenkoviću jeste. Doduše, Sanaderu je išlo na ruku što je u njegovo vrijeme Hrvatska još bila u čekaonici EU-a pa je uživao podršku široke javnosti, a čak i tvrdi HDZ-ovci, koji su sanjali o bijegu s Balkana, imali su razumijevanja za to da ‘ćaća’ ovako postupa samo da izbjegne nepotrebna gombanja s Bruxellesom.

Sada sve to više ne vrijedi. Plenkovića se mjeri sasvim drukčijim metrom, njegov autoritet u stranci sasvim je slab i nesiguran, tako da njegovi oponenti u HDZ-u, kao Ivan Penava, već prijete i nekakvim ‘revolucijama’. Srećom po njega, među njima nema nikoga ozbiljnijeg i profiliranijeg formata, a i razjedinjeni su jer ih više ne povezuje ni Kolinda Grabar-Kitarović, koja sada napasno pokušava vratiti povjerenje desnih radikala, ali bez izgleda da ponovno postane njihova ‘kraljica’. Ovo je ohrabrilo Plenkovića na dosad jedini sanaderovski potez, kada je u povodu zahtjeva da se raskine koalicija sa SDSS-om ili čak zabrani tu stranku, nazvao Miru Kovača ‘irelevantnim’, a samo nijansu blaži bio je prema Grabar-Kitarović, poručivši joj da on, a ne ona, zastupa službene stavove HDZ-a. Usto je kao programsko opredjeljenje podvukao da njegova stranka surađuje s nacionalnim manjima ne iz puke aritmetike stvaranja saborske većine, nego zato što je to strateška orijentacija Vlade i stranke koju vodi. Čak bi se moglo reći da je na ovaj način indirektno zazvao i nadzorno arbitriranje međunarodne zajednice, koja je u devedesetima izravno i presudno sudjelovala u kreiranju statusa manjina u Hrvatskoj.

Ali kako u Hvidri i ostalim frakcijama hadezeovske i izvanhadezeovske desnice Bruxelles odavno figurira kao crvena krpa – iako ni slovom nisu protestirali kada su ekonomski mehanizmi EU-a, posebno u privatizaciji, počeli mljeti hrvatsko gospodarstvo – ponovno je na udar došao Pupovac, kojeg se već naziva ‘tumorom’ na tijelu Hrvatske. Oh, kako se time kao buzdovanom mlati po elementarnoj političkoj fernesi i, što je još važnije, po elementarnim činjenicama. Pa, za boga miloga, namjerno ću se poslužiti udarnim terminima hrvatske desnice, Pupovac je jedan od najdržavotvornijih političara u Hrvatskoj, jer bez njegovog zalaganja za hrvatsku državnu neovisnost teško da bi do nje došlo onako brzo kako je došlo. U svakom slučaju, njega se u međunarodnim krugovima pitalo o tome puno više nego ikoga u HDZ-u, uključujući Tuđmana, ili posebno njega. I zašto bi se on sada odricao tih stavova, ako ih se nije odricao ni u vrijeme kada je nacionalističko mahnitanje postalo, kao u Karamarkovo vrijeme, dio službene agende hrvatske politike? Stvarno, zašto? Ima tu još važnih ‘zašto’, a zadržat ćemo se na suštinskom. Otpočetka je bilo jasno da neovisnost Hrvatske ne može biti svrha samoj sebi, nego je puno bitnije kakva Hrvatska, a ako je nepunih tri desetljeća od njenog stvaranja svakoj šuši dozvoljeno da baci cjepanicu na lomaču antisrpstva, odgovor se nameće sam od sebe. Nikakva!

No u Hvidri, i ne samo njoj jer ima i gorih primjera, odlučili su sve to zaboraviti i otvoriti mudru raspravu u kojoj dokazuju da su najnoviji fizički nasrtaji na Srbe izolirani slučajevi, a ne izraz klime u društvu, iako svojim ponašanjem pokazuju da je posrijedi baš ovo drugo. Doduše, tu klimu ne stvaraju samo oni, iako to rade najotvorenije. Na ovom mjestu smo više puta podvukli da antisrpski i antimanjinski animozitet u Hrvatskoj, i ne samo u njoj, ne bi mogao proći da mu aktivnim nesuprotstavljanjem nisu kumovali i ‘fini’ građanski krugovi, koji nisu ostrašćeni nacionalisti, ali ne bi htjeli stršiti ni kao njegovi protivnici. I sada smo to vidjeli na primjeru Davora Bernardića koji se ogradio od Pupovčevog izjednačavanja Hrvatske s NDH, iako tog izjednačavanja nije bilo, nego smo čuli kondicional (ako se ovako nastavi…), a onda se oglasio i lekcijom da ako je SDSS nezadovoljan sadašnjom antisrpskom klimom, za koju je najodgovorniji HDZ, zašto je i dalje u koaliciji s njim. Da, HDZ jeste najodgovorniji, ali i jedini sposoban, promjenjivo i voljan da se antisrpsko raspoloženje drži pod kakvom-takvom kontrolom, što SDP nije u stanju iz jednostavnog razloga što im se tresu koljena iz straha da će ih proglasiti prosrpskom strankom.

Time se faktički pristaje na tezu radikalne hrvatske desnice da je koaliranje Hrvata sa Srbima u Hrvatskoj ‘sramotno’, čak protuprirodno, što je gola laž jer su oni koalirali još u doba Austro-Ugarske, zatim to učvrstili između dva svjetska rata (savez Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića) i napokon cementirali u zajedničkoj antifašističkoj borbi protiv stranih okupatora i domaćih kolaboranata. Ukratko, bez obzira na to što je to bilo isprepleteno s intervalima mržnje i bratoubilaštva, nema nikoga u regiji s kime su Hrvati bili bliskiji nego s ovdašnjim Srbima. A tu činjenicu naprosto treba prebrisati iz sjećanja i zato će nasrtaji na Pupovca i SDSS vjerojatno splasnuti, ali je samo pitanje vremena kada će opet početi.

portalnovosti