Pitanje dvojezičnosti u Vukovaru u prvi je plan vratilo već zaboravljene pokliče iz 90-ih godina.



Mnogi se, čitam danas, brinu radi izbijanja kakvog unutarhrvatskoga sukoba. Suprotstavljene strane vrijeđaju se putem društvenih mreža i medija, svaka strana ima neku svoju medijsku kuću koja za njih "navija". Kao da nitko nije svjestan da medije u Hrvata uređuje vrlo slična "nevidljiva ruka", dovoljno je samo pogledati uređivačku politiku najgledanijih informativnih emisija. Nema tu mnogo o relevantnim pitanjima,  gotovo uvijek oni isti prijepori koji imaju udarati na najniže ljudske strasti.Upravo ta "nevidljiva ruka" kao prema teoriji Edwarda Bernaysa i maniri kakvog novog Goebbelsa glumi HARPP ovoga društva ne bi li zamaglila pravo stanje stvari. Naime, 22. listopada, kako prenosi Večernji list, očekuje se objava fiskalnog izvještaja Republike Hrvatske, podataka o proračunskom manjku i javnome dugu koji će obilježiti brzinu i težinu prilagodbe poželjnome manjku od 3 posto i javnome dugu od 60 posto BDP-a."Stvorili smo 200 milijardi kuna javnoga duga te ga više ne možemo kontrolirati" priznaje Slavko Linić čime otkriva kako gubitak fiskalnoga suvereniteta nije samo babaroga iz Europske komisije.Svo to vrijeme socijaldemokratski premijer Zoran Milanović, kako prenosi Forum, fiksiran je na ekonomska rješenja koja je pokazala Latvija po uzoru na američke think thankove bliske čikaškoj školi. Stvorili su zemlju niske zaduženosti i visoke privatiziranosti javnih službi po uzoru na Čile A. Pinocheta. To je država visokog stupnja nove emigracije i zemlja sa sve manjom radnom snagom i gotovo nikakvim prosvjedima protiv aktualnog ekonomskog usmjerenja. Možemo reći kako je Latvija postala zemlja, zaključuju Michael Hudson i Jeffrey Somers u svome radu, a prenosi Forum, mirna pustinja u vlasništvu krupnoga kapitala.

Poznato? 90-ih godina smo u Hrvatskoj dominantno imali sličnu ekonomsku doktrinu uz koju sada ponovno pristaje Zoran Milanović u maniri Blairovoga ideologa Anthonyja Giddensa. Kako za nas povijest nije učiteljica života pokazuje nam istraživanje CRO Demoskopa prema kojemu se na listi najpopularnijih stranaka pojavljuju dvije strane dominantno iste ekonomske ideje, SDP i HDZ. Iste one koje su nas u izmjenjivanju na vlasti u proteklih dva desetljeća i dovele do situacije u kojoj je vrlo izvjestan gubitak fiskalnoga suvereniteta. Jer kome bismo mogli drugome pripisati toliku količinu javnoga duga? Tko je to stvarao tako skup javni sektor kao nagradu stranačkoj vojsci?

Smatram kako je osnova ekonomskoga morala nasljednicima ostaviti državu sa što manje dugova. Stoga, smatram kako Olli Rehn kao kreator budućih proračuna Republike Hrvatske prema pravilima Europske komisije nije najgore što nam se može dogoditi. Najgore jest to što to što će, sudeći po istraživanjima javnoga mnijenja hrvatski birač ponovno glasovati stražnjicom, a ne logikom. Želim biti načistu i s time kako smatram da čovjeka i državu nije moguće povezivati samo s novcem i ekonomskom situacijom, no odgovornost je upravljača prije svjetonazorskoga "peglanja" društva osigurati klimu za normalnu egzistenciju svojih građana.

U spomenute dvije stranke upravo se logike i boje, znaju oni kako se prosvjedni potencijal ovoga naroda nije do kraja ispuhao, pa kako bi zadržali vodeće pozicije na nekom slijedećem ispitivanju javnoga mnijenja, ali i na nekim slijedećim izborima u maniri najboljih učenika kuma Hrvatske, Jože Perkovića, koji je ovdje samo personifikacija sviju obavještajnih spletki, proizvode spomenute emocionalne manipulacije. Trebamo se, po njima, umoriti u nerelevantnim prosvjedima kako bi oni mogli stvarati toliko željenu pustinju pod vlašću kapitala. Kako i za čiji račun možemo samo nagađati, povijesna distanca će pokazati.

Društvene mreže su prepune mladih ljudi koji su nekuda otišli, dijele svoje dojmove, navodno ljudi odlaze raditi čak i u zemlje PIIGS-a, i tamo im je bolje. Bilo bi zanimljivo pročitati neku statistiku o odljevu radne snage, bilo bi zanimljivo čuti neko mišljenje političke elite o tomu. Hrvatski političari ovo smatraju normalnom mobilnošću radne snage, koja eto sada spašava svojim radom neke druge države, dok naša ostaje u raljama nerelevantnih tema i milosti kojeg eura dospjeloga iz emigracije.

Hrvatska nacija ima višestoljetno iskustvo emigracije, ekonomskih i političkih. Kako mi je ovih dana javljeno da u unutrašnjosti Istre raste broj krađa zbog gladi, kradu se kruh i mlijeko, postalo mi je jasno kako, baš kao u Latviji, dolazi vrijeme za neku novu emigraciju.





Izvor: SEEbiz