U gomili informacija s kojima fokusirani i strpljivi članovi kriznog stožera neprekidno opslužuju javnost, jedna se poruka može izdvojiti kao moto - kako se zaraza bude širila, tako ćemo zaoštravati mjere prema stanovništvu. Nakon mjesec dana zaoštravanja, načelnica Kriznog stožera Ministarstva zdravstva Maja Grba Bujević zavapila je pred kamerama: „Jako sam razočarana, ne mogu shvatiti da ljudi ne mogu shvatiti da je to (preporuke o izbjegavanju rizičnih kontakata op.a.) za njihovo dobro i dobro cijele zemlje". Načelnica je mislila na more pokazatelja da je stanovništvo masovno kršilo osnovne protuepidemijske mjere, bezglavo se tiskajući u trgovinama, apotekama, po parkovima, liftovima … gdje god možemo zamisliti.
RAZGOVARALI SMO S HRVATICOM „ZATOČENOM“ U WUHANU: „Ne mičemo se iz stana i čekamo upute iz Hrvatske da se izvučemo“
DOBRI LJUDI U DOBA EPIDEMIJE: Na muci se poznaju junaci
PET SAVJETA: Za ublažavanje nevažnih nuspojava epidemije
HRVATSKA I KORONAVIRUS: Krajnje je vrijeme da se spomenu i neki diletantski propusti
Od Kine i krize u Wuhanu znamo – i to se milijun puta izgovorilo – da se na taj način omogućava eksponencijalno širenje zaraze koja, u ovom specifičnom slučaju, može biti i nevidljiva. Prijenosnik virusa SARS-CoV-2 može biti osoba koja nema prepoznatljive simptome respiratorne bolesti, nego prolazi kroz dvotjednu inkubaciju.
Samo jutro poslije ovog vapaja, ravnatelj KBC-a Rijeka Davor Štimac dao je intervju novinaru televizije N1. Intervju se odvijao u zatvorenoj jedinici bolnice, ravnatelj i novinar bili su možda metar udaljeni jedan od drugog, nijedan nije nosio zaštitnu masku. Nakon toga je i ministar zdravstva Vili Beroš dao intervju novinarki N1 na isti način, samo na otvorenom prostoru. Štoviše, kad se u Google upiše „Krizni stožer, korona“ ili „Plenković, korona“, „sjednica Sabora“, nalazi se bezbroj fotografija na kojima se glavni borci protiv ove epidemije nabijaju jedni uz druge, stojeći nasuprot šarenih buketa mikrofona iza kojih su, opet, stisnuti brojni novinari hrvatskih medija. Na sjednici Sabora svi su se zastupnici na milimetar mimoilazili oko jednog mikrofona, bez rukavica lupkali po govornici, a epidemija nije bila razlog da se odgode izbori za šefa HDZ-a. Snimke gužve povodom tog besmislenog događaja govore a) da je iz laboratorija u Wuhanu taj čas stigla vijest da članu HDZ-a virus ne može ništa; b) oni nisu normalni.
Krizni sastanak kriznog stožera - nitko ne nosi masku (FOTO: HINA/Dario Grzelj)
Ode li se još dalje u genezu problema, vidi se potpuna relaksiranost prema korona krizi sa strane Svjetske zdravstvene organizacije, američkog Centra za kontrolu bolesti i brojnih nacionalnih ministarstava, što je trajalo toliko dugo dok u Italiji nije postalo gadno. Da rezimiramo: u početku „nediscipline“ građana bijaše premlaka riječ, a zatim slika nespojiva s tonom. Grupirali su se i govorili ne grupirajte se. Rukovali i puhali jedni drugima za vrat i zabranjivali ljudima da čine isto. Stajali nagurani u redovima za izjave političara i gadili se nad neprosvijećenošću ljudi natiskanih u mesnicama i samoposlugama.
Tek nedavno, kada su političari počeli javno nastupati s maskama na licu – pri čemu to još uvijek nije pravilo – nekako se i stanovništvo osvijestilo, a prizori redova ljudi na pristojnom razmaku i s maskama na licu, postali su normalan dio svakodnevice.
Stajali nagurani u redovima za izjave političara i gadili se nad neprosvijećenošću ljudi natiskanih u mesnicama i samoposlugama (FOTO: HINA/Miljenko Klepac)
Čuda se, dakle, događaju. Da bi se dogodila nije dovoljno vjerovati, potrebno je i nešto ozbiljno poduzeti. Po tome se čuda ne razlikuju od običnih stvari.
xxx
Prizori iz medija i retorika kriznog stožera, govori da zdravstvene vlasti sa svoje strane rade sve da bi virus satjerali u kut. Štoviše, da to rade vrlo smisleno i racionalno, obrađujući svaki suspektan slučaj, ne bacajući pritom dragocjene resurse na nasumično testiranje zdravih osoba. Za tri osobe – iz čijeg se iskustva vidi da stvari nisu tako sjajne možemo napisati samo – poznati redakciji.
Naime, tih troje pacijenata s kliničkom slikom respiratorne infekcije, koji su prethodno bili u zemljama pogođenim epidemijom, izolirali su se i nazvali epidemiološku službu. Svima je rečeno da ostanu u izolaciji i da njihovo testiranje nije prioritet, jer su mladi i imaju blage simptome. U jednom se slučaju radi o bliskom kontaktu zaposlenice multinacionalne kompanije, čiji su radnici sve do zadnjeg petka dolazili na posao. Ako ta osoba ima koronavirus i prenijela ga je sebi bliskom zaposleniku ogromne kompanije, tamo je – prema prevladavajućem stavu epidemiologa – virus napredovao sistemom jedan puta tri. Ali ti ljudi ne znaju jesu li zaraženi, jer epidemiološke službe nisu obavile posao testiranja i kontrole oboljele osobe te njezinih bliskih kontakata.
Zato se ponašaju prema vlastitoj savjesti. Neki se ponašaju kao da su prenositelji virusa, a neki neopterećeno čekaju upute nadležnih službi. Jedna od tri osobe je iz Istre i radila je s djecom. Djeca su, podsjetimo, najmanje ugrožena, ali ujedno najdinamičnija populacija. Treća je osoba naknadno testirana i bila je negativna. To se sve dogodilo prije pooštrenih mjera koje je donio krizni stožer.
Neki se ponašaju kao da su prenositelji virusa, a neki neopterećeno čekaju upute nadležnih službi (FOTO: HINA/Damir Senčar)
Prema Hughu Montgomeryju, direktoru UCL-ovog (University College London) Instituta za zdravlje, jedan nositelj koronavirusa može biti odgovoran za zarazu 59.000 ljudi. Zato ovo nije dobro. K tome, trijažiranje kvari sliku inače savršene transparentnosti zdravstvenih vlasti. Ako se svi sumnjivi na SARS-CoV-2 ne testiraju, to javnost mora znati i računati s time da je 315 oboljelih do sinoć možda samo smiješan početak.
xxx
U razgovoru s nevjerojatno fokusiranim i strpljivim ministrom zdravstva Vilijem Berošem, novinarka N1 pokušala je dobiti odgovore na pitanja koliko, kako i gdje moramo biti odmaknuti jedni od drugih. Ministar je s puno pažnje, nijednog trenutka ne gubeći živce, opisivao kako treba šetati, s koliko ljudi, na kojoj udaljenosti ti ljudi trebaju biti kad smo vani i kad smo unutra, kako šetati pse i slične nevjerojatne banalnosti. Gledajući to, osim poštovanja prema Beroševoj smirenosti, čovjek može osjetiti nelagodu zbog onoga tko postavlja pitanje.
Je li moguće da je cijela zemlja skup nedonoščadi koje ministar treba upućivati u elementarne higijenske mjere? U to kako hodati kad imaš virozu? Kako hodati kad je nemaš? Što kad imaš psa, smije li on hodati? Kad se sjetimo da su zadnja tri desetljeća političari najviše radili na „socijalnom distanciranju“ od svega ne-hrvatskog i intenzivnom slinjenju po svemu hrvatskome, dok je sve ostalo plutalo u ništavilu, pozitivan odgovor dolazi sam po sebi. Zastrašujuće je, ali je itekako moguće.
xxx
Odgovarajući na pitanje kako je umrla prva žrtva koronavirusa u Hrvatskoj i je li bilo propusta epidemioloških službi, ministar zdravstva je, ukratko, pokazao da je otvoren prema svim znakovima rupa u sistemu. Činjenica da se na čelu zdravstva pojavio čovjek za kojeg taj sistem nije automatski i bezuvjetno nevin, nova je politička okolnost koju bi trebalo proslaviti. Problem je u tome što komunikacijsko poštenje Vilija Beroša ne može prikriti, pogotovo ne anulirati, činjenicu da hrvatsko zdravstvo nije sistem s rupama, nego rupa bez sistema.
xxx
Najčešći veliki narativ koji mediji reproduciraju je onaj da nas ova situacija upozorava na fragilnost čovječanstva, zdravstvenih sustava i medicine. Tim povodom, traži se precizan odgovor - na koje „nas“ se ovo odnosi? Ako smo „mi“ roditelji preko 200.000 afričke djece koja svake godine izgube glavu od malarije, bolesti koja se lako sprječava i liječi, „mi“ smo davno upozoreni i gadi nam se što ste se sad toga sjetili. Ako smo „mi“ netko od gotovo 30 milijuna neosiguranih Amerikanaca ili netko od osiguranih za bijedan paket zdravstvenih usluga, i nama je sve odavno jasno, samo ne shvaćamo kako je „Obamacare“ najbolje što smo za svojih života mogli dočekati.
Već više od mjesec dana nema nijedne zaštitne maske po cijeni od 20 lipa (FOTO: HINA/EPA/Antonio Bat)
U Ukrajini, ruralnoj Rusiji ili Kini, itd.; svi „mi“ znamo i vidjeli smo i bolnije stvari i jasno nam je da ovo neće promijeniti ništa. Ali ako smo „mi“ Europljani, kojima o trošku osiguravajućih društava ugrađuju mrežice u krvne žile da bi preživjeli infarkt, operiraju mozak gama noževima, gledaju koljena magnetnim rezonancama i daju lijekove koji koštaju milijune dolara, iako je upitno jesu li takvi lijekovi učinkoviti, onda nas koronavirus upozorava na nadrealne defekte takvih zdravstva.
U Hrvatskoj više od mjesec dana nema nijedne zaštitne maske po cijeni od 20 lipa, ni obične bočice alkohola, najekonomičnije pakiranje C vitamina košta 70 kuna, a cijene koje kutije običnih antipiretika i analgetika predstavljaju opterećenje za sve koji će egzistencijalno potonuti.
Da to bude luđe, nakon mjesec dana galopirajuće krize, Vlada je za kirurške maske nekoj tek osnovanoj firmi htjela dati 19 milijuna kuna, iz tko zna kojih idiotskih razloga. Španjolci su još jučer nacionalizirali sve zdravstvene resurse. „Mi“ smo, nadajmo se, upozoreni na bahato trošenje na skupu tehnologiju koja nam je nedostupna, ali zato barem nemamo obične kirurške maske ni alkohol, usred povijesno važne zdravstvene, političke i ekonomske krize. Neka se zaoštre mjere prema stanovništvu, tome se ne može prigovoriti. Nadajmo se da će ono, kada sve ovo prođe, uzvratiti istom mjerom.
xxx
Ekstremno sebične ljude, kod kojih ni najsavjesnije vođene mjere ne pomažu, najbolje je uputiti da se zaraze, sad i odmah. Tako će zauzeti svoje mjesto u bolnici dok ga još ima, umjesto da ga traže kad ga možda više neće biti, čemu će osobno dati značajan doprinos. Budući da je ova druga varijanta samo bespotrebna komplikacija, s izvjesnim lošim ishodom i za one koji su sami sebi prioritet, ovu epidemiju možemo smatrati dokazom da egoizam nije samo nemoralan, nego i glup.
