Ilustrativna fotografija/Pixabay
Novinari Orhidea Gaura-Hodak i Berislav Jelinić objavili su u tjedniku Nacionalu – što su pak potom papagajili i neki hrvatski tzv. mainstream mediji – kako je policija 11. rujna 2024. oko 15 sati bila “izvela dosad nezapamćenu intrigantnu intervenciju” upadom u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije i pretresom župnog ureda u Perušiću Benkovačkom te uhitila svećenika don Darka Marušića, kojega je 16-godišnja djevojka prijavila za seksualno uznemiravanje. Naravno da je don Marušić ubrzo pušten na slobodu, a Zadarska je nadbiskupija pak pokušala amortizirati najnoviji seksualni skandal u tzv. Crkvi u Hrvata priopćenjem da je “zbog delikatnosti situacije” razriješila svećenika pod policijskim izvidima svih službi u perušićkoj župi te, da bi se vjernicima osigurala daljnja pastoralna služba, poslala trenutno slobodnog svećenika nedjeljom slaviti mise u Perušiću Benkovačkom “dok se ne pronađe trajnije rješenje”.
Nadbiskupija, navodi u priopćenju, podupire istražne radnje mjerodavnih institucija, jer je “svjesna da je i sama osnovana sumnja u počinjenje kaznenog djela na štetu maloljetnika od svećenika uvijek težak udarac mogućim žrtvama, zajednici vjernika i cjelokupnoj Crkvi”, pa “ovim putem” izražava “suosjećanje i žaljenje” te potiče “sve osobe koje su ikada pretrpjele bilo kakav oblik zlostavljanja da se jave nadležnim vlastima”. Navodno je policija izvijestila Zadarsku nadbiskupiju o svojoj intervenciji netom prije no što je zakucala na don Marušićeva vrata, što pak autori izvještaja u tjedniku Nacionalu tumače kao “moguću novu stranicu u odnosima između države i Crkve u Hrvatskoj, posebice u tretmanu crkvenih seksualnih prijestupnika”. Kao, svjetovnoj se CRO vlasti više ne tresu gaće pred katoličkim “pastirima”, neće im više gledati kroz prste kad u sakristijskom polumraku pohotno nasrću na ministrante ili u ispovjedaonicama, na vjeronauku i kojekakvim izletima u “božije ime” posežu nedozrelom ženskinju u intimno rublje.
Istina je voda duboka
Međutim ništa od otvaranja te nove stranice u odnosima države prema napaljenicima u “pastirskim” haljama, što će se – ruku u vatru! – jamačno opetovati i krajnjim ishodom slučaja don Darka Marušića, kojemu tek valja dokazati da je počinio to za što ga je šesnaestogodišnjakinja bila prijavila policiji. Odnosno da je možebitno seksualno zlostavljao i još neke maloljetnike. A istina je voda duboka, što svojedobno reče HDZ-ov ministarski “mučenik na pravdi Boga” Damir Polančec. Jer Bijedna se Naša još za krute autokracije tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana bila prodala za birački kikiriki tzv. Crkvi u Hrvata, filijali Rimske kurije, i to zapečatila četirima tzv. Vatikanskim ugovorima. I to su građani ustavno sekularne tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene – bez obzira na vjersku (ne)pripadnost – prisiljeni skupo plaćati novcem, svjetonazorskim uvjerenjem i neupitnim “pristankom” na partnersku dominaciju tzv. Crkve u Hrvata u ključnim svjetovnim poslovima. Od politike do obitelji i odgoja i obrazovanja na svim razinama.
Država/policija ni privođenjem don Marušića na informativni razgovor ne okreće ćurak (?!) naopako jer, je li, ni ta “dosad nezapamćena intrigantna intervencija” u Perušiću Benkovačkom i njegova brza suspenzija u župi nemaju šire i dublje značenje niti će ga imati posljedično. Pitanje je samo vremena i mjesta kada će mediji i gdje zabilježiti novo, možebitno puno gadljivije i kažnjivije predatorsko ponašanje nekoga seksualnog manijaka u “pastirskoj” halji. Zahvaljujući medijima i digitalizaciji svih komunikacija u tzv. globalnom selu (Herbert Marshall McLuhan), gdje praktično više ništa i nigdje ne može dugo ostati skriveno, pa ni pedofilija i seksualna nastranost “božijih” ljudi koji su Onomu prisegnuli na celibat i čistoću, ta se nekažnjena vrsta “pastirskih” zločina protiv duše i tijela mahom djece i mlađih bogobojaznih adolescenata obaju spolova raširila svijetom poput korova pirike ili ambrozije. I truje, unesrećuje najosjetljivije među nama, izaziva neviđenu i najčešće doživotnu traumu, ruši vjersko poslanje u smrdljivu kloaku i teško vrijeđa samog Boga.
I, otkriva se, nije ta klerička crvotočina u vjerskom tkivu od jučer i samo tu i tamo eksces pojedinaca zalutalih u katoličko sjemenište, pa onda poslanih u svakom smislu šerifovati među dušama bogobojazna “stada”, nego nakazna, dugo skrivana masovna praksa s nerijetko zločinačkim pedigreom atakiranja na same živote djece i mladeži, jer “tako želi sâm Svevišnji”. Sic transit. Bivši je papa Benedikt XVI još 2010. godine u propovijedi na misi u Vatikanu zavapio kako je “došao trenutak da se mi kršćani pokajemo za počinjene grijehe. Moram reći da smo često mi kršćani, pogotovo u posljednje vrijeme, izbjegavali pokoru. Sada kad nas svijet napada, kada nam drugi govore koji su naši grijesi, shvaćamo da je pokora milost. Nužno je da se pokorimo, drugim riječima, moramo shvatiti što je pogrešno u našim životima”.
Aktualni je papa Franjo optuživan u medijima da je znao, ali nije reagirao protiv seksualnih predatora čak u samim biskupskim vrhovima crkava u Čileu, Australiji, SAD-u etc. Ili 2013. godine da dvadesetak metara od svoje spavaće sobe ima seksualnog zlostavljača Gabriellea Martinellija, ministranta na svojoj prvoj papinskoj liturgiji u Sikstinskoj kapeli, a bilo mu je “oprošteno”, što je kao sjemeništarac šest godina svake noći seksualno iskorištavao vršnjaka. Ni papa Franjo nije mogao ne zatražiti javni oprost nakon što su za njegova pontifikata iskrsavali jedan za drugim jezivi seksualni skandali među klerom širom katoličkog svijeta, ali i nevjerojatni masovni zločini zbog koji su se nedavno također ispričale svjetovne vlasti u Irskoj i Kanadi, jer njihovi prethodnici to nisu ni spriječili niti kasnije procesuirali. Žrtvama i njihovim najbližima vrlo malo ili uopće ništa ne znače papinske isprike, jer za ta zla protiv duše i tijela djece i mladeži nema razumijevanja ni oprosta.
Crkva i država od samoga su početka tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti Bijedne Naše sporazumno “kažnjavale” seksualno/pedofilski kompromitiranog “pastira” tako što su ga po kratkom postupku premjestili – u drugu župu. Gdje je, je li, mogao nastaviti zadovoljavati svoju pohotu? Naravno da pedofila i seksualnih predatora ima i u svjetovnom društvu, u takorekuć svim profesijama i da to treba progoniti jednako strogo – neki su tražili i uspostavu državnog registra pedofila i sekualnih zlostavljača – ali to što prisegnuti “božiji ljudi” čine najnemoćnijima u vjerničkom “stadu” mora biti pod osobito strogom zakonskom paskom, jer je protivno duhu i naravi ne samo kršćanske vjere nego i elementarnoj ljudskosti.
Kakvi to moraju biti “božiji ljudi” u haljinama katoličkih “pastira”/“pastirica” u do srži katoličkoj Irskoj (samo u Irskoj?!), čije šokantno/zlostavljačko ponašanje – objavila je nedavno irska vlada uz službenu ispriku urbi et orbi – zapasuje 884 “bogobojanih” predatora u više od 300 vjerskih škola najvećim dijelom pod upravom Katoličke crkve, koji su zaradili 2395 optužbi u razdoblju od 1927. do 2013. godine. U opsežnoj se istrazi irske vlade ističe da se većina seksualnih zlostavljanja u vjerskim školama dogodila između 1960-ih i 1990-ih godina. Ministrica obrazovanja Norma Foley potvrdila je “šokantnu razinu seksualnog zlostavljanja u crkvenim školama” i činjenicu da su zlostavljači gotovo odreda “svećenici i članovi crkvenih redova”. U irskim su pak domovima za neudane majke strava i užas dnevna zbílja, što potvrđuje podatak iz vladine istrage kako je od 1922. do 1998. godine u njima umrlo više od izvanbračne 9000 djece.
Prirodno pravo na život
Nepojmljivo za urbi et orbi razvikanu katoličku “svetinju” o tzv. prirodnom pravu na život od rođenja do smrti, zabrani pobačaja i majčinstvu, ali samo po “hodačkoj” formuli notorne Željke Markić: O = M + Ž (obitelj čine samo muškarac/muž i žena/supruga). Izvanbračna trudnoća i djeca nepoželjni su Katoličkoj crkvi, pa su irski domovi za neudane majke neka vrsta javnih ustanova za eutanaziju? U protivnom, zašto epidemija smrti tisuća izvanbračne djece? To se ničim drugim ne dâ objasniti, kamoli opravdati i razumjeti, doli sadističkim vjerskim fanatizmom ravnom, je li, inkvizicijskom progonu vještica i heretika u najkrvavijem srednjovjekovnu razdoblju. I Crkva i država izvanbračnu su djecu smatrale nezakonitom i nepoželjnom, pa se početkom 2021. godine premijer Michael Martin bio ispričao “irskim majkama i njihovoj djeci u tim domovima u vlasništvu Katoličke crkve i države zbog nesklonosti rađanju te djece. Djevojke nisu primile nikakav spolni odgoj i čak nisu znale kako su zatrudnjele, a neke su bile žrtve silovanja i/ili incesta. Izvanbračnu se djecu stigmatiziralo i postupalo s njima neljudski. Držalo se do pobožnosti, ali se nije pokazalo ni najmanje pozornosti onima koji su je najviše trebali”. Djeci.
“Prihvaćam da je Katolička crkva očito bila (to je i dan-danas, što vrlo zorno očituje u javnosti, npr. aktivnošću svojih laičkih i inih udruga, pa kojekakvim hodnjama, molitvama klečavac za muški autoritet tzv. pater familiasa, izravnim uplitanjem “pastira” u politiku i sl., op. a.) dio kulture (?! – op. a.) u kojoj su ljudi često bili stigmatizirani, osuđivani i odbačeni”, komentirao je irski nadbiskup Eamon Martin te zahvalio vlastima na “rasvjetljavanju toga mračnog poglavlja u životu Crkve i društva”. “Zbog toga i zbog dugotrajne boli i nastalih emocionalnih rana, bezrezervno se ispričavam žrtvama i svima koji su osobno pogođeni razotkrivenom stvarnošću.” Vladin je izvještaj obuhvatio 18 domova za neudane majke i njihovu djecu na Zelenom Otoku, gdje su mlade trudnice desetljećima bile izolirane od društva, a bebe zlostavljane jer ih je Katolička crkva tretirala kao “mrlju na imidžu Irske, zemlje pobožnih katolika” budući da su ih rodile neudane majke. Smrtnost je u tim domovima bila viša od 15%, a samo je na groblju u Tuamu pokopano više od 800 te djece u dobi od novorođenčadi do trogodišnjaka.
Država je naredila nastavak potrage za masovnim grobnicama i na drugim mjestima, ekshumacije i identifikaciju posmrtnih ostataka djece, a zgrožen otkrićima u Irskoj, papa Franjo se za posjeta toj zemlji 2018. godine ispričao zbog niza pedofilskih skandala, seksualnog i inog nasilja nad djecom u školama, domovima i sirotištima Katoličke crkve. Godine 2021. papa Jose Maria Bergoglio opet se našao zgroženim i posegnuo za isprikom zbog jezivoga “irskog slučaja” u Kanadi, gdje je Katolička crkva također desetljećima u 19. i 20. stoljeću držala internate za djecu koja su silom oduzeta roditeljima, pripadnicima autoktonoga stanovništva, tzv. Prvih naroda (ponajviše Inuita i Merisa, ali i inih indijanskih plemena) radi “civiliziranja”, što je podrazumijevalo najgrublje odnarođivanje/asimilaciju. Djece svih dobi i obaju spolova – podvrgnuta seksualnom, psihičkom i fizičkom zlostavljanju od katoličkih “pastira” i “pastirica” u internatu – morala su zaboraviti tko su i odakle su, naučiti engleski jezik i pokrstiti se u katoličkoj vjeri. Bez iznimke. Terorom Crkve i kanadske vlade.
Ugledni je američki The New York Times objavio da je autoktona skupina naroda Cowessess otkrila na mjestu takvoga internata u Saskatchewanu 751 neoznačeni grob otete i zlostavljane domorodačke djece. Samo par tjedana ranije pronađeni su posmrtni ostaci 215 takve djece uz školu internatskog tipa u kanadskoj Britanskoj Kolumbiji. Taj zločinački sustav u režiji Katoličke crkve i kanadske vlade, koja se 2008. godine službeno ispričala za taj jezivi kulturni genocid (od 1863. do 1998. godine silom je oduzeto roditeljima više od 150.000 djece autoktonih naroda u Kanadi i smješteno u katoličke internate), ravan je istom u Australiji, Latinskoj Americi, u Aziji i Africi – ništa manje onom u Irskoj – gdje su “misionari” kvarne svijesti i savjesti ognjem, mačem, toljagom i pohotnim spolovilom širili “riječ Božiju”. Pokrštavali i etnički čistili “pogane”. Sic transit. Dekalog i križ u jednoj ruci, najcrnje zlo u drugoj – i gaćama?!
Kakav i čiji to bog smije dopustiti?! Nijedan. Ni u čije ime i nikakvim, je li, planom “nedohvatljivim griješnom potomku Eve i Adama”, kojega bi se posramio i sâm crni, pali anđeo. Nakon nedavno pronađenih posmrtnih ostataka 215 domorodačke djece iz Kamloops Indian Residential School u Britanskoj Kolumbiji, neke u dobi od samo tri godine, kanadski je premijer Justin Trudeau te zločine blago nazvao “potresnim podsjetnikom na sramotno poglavlje u povijesti naše zemlje”.
Nevjerojatan je pedofilski skandal uzdrmao i jednu katoličku Francusku, u kojoj je neovisno povjerenstvo prije tri posljednjih 70 godina seksualno zlostavljali čak cca 216.000 djece i adolescenata, a dodaju li se tomu i istovrsni zločini laika zaposlenih u institucijama Katoličke crkve, broj je žrtava viši i od 300.000. Svjetski su mediji prenijeli kako je “papa Franjo izrazio svoju veliku tugu i poručio da je u mislima sa žrtvama, ali i Crkvom u Francuskoj kako bi, nakon osvještavanja, mogla krenuti putem iskupljenja”. Sic transit. Kakvo vražije iskupljenje, strogi progon predatora i kazne, od kojih više nijednom “pastiru” nikad neće pasti naum pomamiti se za dječijom breskvicom ili anusom.
Povjerenstvo uglednih pravnika, liječnika, povjesničara, sociologa i teologa registriralo je od 1950. godine više od 3200 pedofila u Katoličkoj crkvi u Francuskoj (80% žrtava jesu dječaci!), što je zastrašujuće i za tu vjersku zajednicu i za najširu javnost. Izvještaj nakon dvije i pol godine istraživanja sadrži više od 2500 stranica s više od 6500 svjedočanstava žrtava i svjedoka. “Broj od 3200 zlostavljača upućuje na to da su gotovo svi biskupi znali sve o tomu i da je naraštajima seksualnih predatora bilo dopušteno nastaviti sa zlostavljanjem”, kazao je Olivier Savignac, čelnik udruge žrtava Govoriti ili ponovno živjeti. “Pogledamo li omjer broja zlostavljanih i zlostavljača, proizlazi da su pojedinci seksualno zlostavljali i do 70 osoba.” Pojedna svjedočenja žrtava nadilaze svaku mogućnost normalnog čovjeka za shvatiti neljudski čin nekoga tko profesionalno i iz osobnog uvjerenja “ljubi Boga” i prenosi pastvi “Božiju riječ”.
Do 2000-ih godina je “stajalište Katoličke crkve prema žrtvama bilo okrutno indiferentno”, piše u izvještaju i “sustavno se zataškavalo pedofiliju”. Neki su svećenici zlostavljači zato promijenili i po desetak župa. Skandali te vrsti uzdrmali su i Francusku, i Vatikan, i Europu, pa se oglasio i sâm predsjednik Francuske biskupske konferencije Eric De Moulins-Beafort: “Ljudima koji su bili žrtve svećenika i časnih sestara, kao i drugih zaposlenika u Crkvi, izražavam svoj sram i zgroženost, odlučnost da djelujemo zajednički kako bi iz ponašanja Crkve nestalo odbijanje da vidi i čuje, da sakrije i zataška, da nevoljko javno razotkrije takve slučajeve. Vjerujem da govorim u ime svih biskupa.” I onih koji su godinama i desetljećima debelo ogrezli u seksualnim zločinima?!
No činjenica je da se oni u raznim inačicama – doduše, znatno manje sa smrtnim posljedicama širih razmjera – događaju i dan-danas i da im Crkva i država nevoljko staju na kraj. Kleričke osude neusporedivo su slabije od licemjerja i toleriranja tog zla unutar “pastirske” zajednice, a najčešće se čuju tek nakon što mediji bučno razvale napaljenoga fra Tetku i tzv. pravna ga država pozove na red. Pozove reda radi, jer institucije moraju raditi svoj posao, sasluša ga i pusti na slobodu.
Institucije (ne) rade svoj posao
Malo medijske buke u čaši političko-zakonske boze, pa pedofil/seksualni predator iz sakristijskog polumraka, ispovjedaonice, vjeronaučne ili pak prostorije duhovne obnove, s hodočašća, “vjerskog” izleta “molitvene” mladeži i sl. ostaje izvan dosega zaslužene ruke pravde, koja, formalno, ne pravi razliku između svjetovnoga i kleričkog zlostavljača, jer navodno zakon jednako vrijedi za svakoga tko se o njega ogriješi. U tzv. pravnoj državi da, kakvom tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena neće biti barem još četiri godine, tako da je ni sudbina don Darka Marušića iz Perušića Benkovačkog jamačno neće biti tzv. kopernikanski zaokret u odnosu na dosadašnju uvriježenu praksu: policija uhićuje, sudovi oslobađaju krivnje.
Glede&unatoč, bivša je kolumnistica Jutarnjeg lista Jelena Lovrić upravo na društvenim mrežama podijelila tvit novinara Berislava Jelinića o tomu je li događaj u maloj župi u dalmatinskom zaleđu “Božinovićevo okretanje nove stranice u odnosu policije prema seksualnim krimenima svećenika”. Naime, naočigled mještana Perušića Benkovačkog okupljenih tog dana radi pogreba, pred lokalnom su se crkvom zaustavila dva automobila zadarskih i šibenskih registracija, iz kojih su stupila u akciju po trojica policajaca iz tih gradova, obavili pretrese i uhitili svećenika. “Umjesto njega”, tvitao je Jelinić, “na nedjeljnoj misi pojavio se vicekancelar Zadarske nadbiskupije Mario Karadakić, a kad je Nacional pokušao pratiti misu, Karadakić je preporučio izravni dogovor s Marušićem, čime je suprotno pravilima najavio njegov skori povratak u službu”.
Reklo bi se da – budući da don Marušić nije ni prvi niti će biti posljednji, ako mu se dokaže, crkveni seksualni pohotnik što nasrće na “mlado meso” suprotna ili čak istog spola – Katolička crkva silom demokratskog zrenja suvremenog društva pomalo mijenja dlaku, ali ćud nikako. Sada se već čuju i osude ponašanja predatora unutar crkvene zajednice, pa i pozivi žrtvama da ih prijavljuju nadležnima svjetovnim institucijama koje rade svoj posao, čega ranije nije bilo, međutim to uopće ne znači da je država okrenula ćurak naopako i da je odzvonilo seksualnim pohotnicima u “pastirskim” haljinama. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović (HDZ) ne smije glasnije pustiti vjetar, a da prethodno ne pita stranačkog šefa i premijera Andreja Plenkovića, koji neusporedivo više drži, je li, do naklonosti Katoličke crkve/Vatikana svom režimu, nego do toga da žrtve “pastirskog” napastovanja budu pravedno obeštećene, pa…
