‘Cry Macho’ nećemo pamtiti kao jedno od najznačajnijih ostvarenja Eastwoodove redateljske karijere, ali možemo ga shvatiti kao lekciju koju smo možda već naučili, ali nam je nije teško još jednom odslušati.
Danny Glover imao je četrdeset godina kad je snimio “Lethal Weapon”, film u kojem kao Roger Murtaugh izgovara svoju najslavniju poštapalicu karijere, onu da je “prestar za ovo sranje”. Clint Eastwood je, pak, ove godine proslavio svoj 91. rođendan, no to ga nije spriječilo da režira i odglumi glavnu ulogu u “Cry Macho”, čime je zagazio u osmo desetljeće glumačke i šesto redateljske karijere. Što nas dovodi do pitanja: kada čovjek doista postaje prestar za takva sranja? Anthony Hopkins ove je godine u 83. nagrađen glumačkim Oscarom za jednu od svojih najboljih uloga briljantne karijere u “The Father”. Redatelj Manoel de Oliveira svoj posljednji film snimio je sa 106 godina. Jesu li oni iznimke ili to znači da ne postoje dobne granice u filmskom svijetu? Možda upravo “Cry Macho” donosi neku vrstu odgovora.
U ovom filmu Eastwood glumi bivšu zvijezdu rodea Mikea Miloa koji je nakon ozlijede na radu koja će mu okončati karijeru i otjerati ga u ovisnost o tabletama i alkoholu… a sve ćemo to saznati iz gotovo prvih rečenica u filmu koje izgovara njegov šef, rančer Howard Polk (igra ga country kantautor i glumac Dwight Yoakam) prije nego mu uruči otkaz. No, ubrzo zatim Polk ipak zaključuje da treba uslugu od Mikea, i to ne neku sitnicu, već želi da njegov ostarjeli bivši zaposlenik otputuje u Meksiko i praktički otme njegovog sina tinejdžera od majke i vrati ga nazad u Teksas. Svatko tko poznaje bilo koga tko ima blizu devedeset godina zna da se takvu osobu ne šalje ni u obližnji dućan, a pogotovo ne preko granice u očito kriminalne radnje. Dodate upitnike podiže i činjenica da je riječ o osobi koju je Polk smatrao prestarom da se brine o njegovim konjima. No, svi koji su pratili uloge Clinta Eastwooda u njegovih osam desetljeća karijere znaju da on nije napravljen od istog materijala kao ostatak svijeta, pa stoga voljno, premda oprezno, krećemo s njim u još jednu pustolovinu.
Priča ovog filma krajnje je jednostavna, a ispričana je u poznatim gabaritima podžanrova kao što su neo-western, film ceste i buddy komedija. Milo bez većih problema locira mladog Rafu (Eduardo Minett), ali ipak prije toga odolijeva seksualnom zovu njegove majke Lete (Fernanda Urrejola) u sceni u kojoj konačno i nedvojbeno moramo priznati da je Clint ipak prestar za ovu ulogu. Digresija: “Cry Macho” je adaptacija romana N. Richarda Nasha iz 1975. u kojem je glavni lik u životnoj dobi između kasnih šezdesetih i srednjih sedamdesetih. Možda je Eastwood bio mrvicu premlad 1988. kad je prvi put razmatran za ovu ulogu (Arnold Schwarzenegger bio je bliži pravoj dobi kad je planirana adaptacija u kojoj bi on tumačio Miloa 2011.), no do danas je ipak prošlo previše vremena.
No, vratimo se radnji. Mike, dakle, pronalazi mladog Rafu i njegovog borbenog pijetla koji nosi ime Macho, te ostatak filma provodi u pokušaju dosezanja granice sa SAD-om, no taj posao mu otežavaju tjelohranitelji koje šalje ljuta Leta, pa se par skriva u malom meksičkom selu gdje pronalaze ljubav i podijele mnoge životne lekcije o tome kako je mačizam precijenjen i u skladu s naslovnom glazbenom temom filma koju izvodi country pjevač Will Banister, “nikad nije prekasno pronaći novi dom”. Ovdje možda valja naznačiti kako osim lijepe filmske fotografije Bena Davisa svojstvene vesternima novijeg doba, “Cry Macho” odlikuje i sjajna filmska glazba u duhu tex-mex muzičkih pejzaža Rya Coodera koju potpisuje kompozitor Mark Mancina, a slušanje soundtracka pruža jednako, ako ne i više užitka od gledanja samog filma.
Ako bi pouku ovog filma trebalo svesti na samo jednu scenu, to bi bila ona u kojoj ljudi iz sela u kojem se Mike i Rafo skrivaju otkriju da Milo ima talent za liječenje životinja, pa mu dovode svoje koze, svinje i magarce na pregled. Jedna žena dovede i psa, a nakon kratkog pogleda Mike kaže: “Ne znam kako izliječiti starost.” Starost, naime, ne možemo izliječiti, možemo je samo pokušati učiniti lagodnijom, jednostavnijom, staloženijom o dostojanstvenom. “Cry Macho” film je koji ispunjava sve od navedenih zahtjeva. Nećemo ga pamtiti kao jedno od najznačajnijih ostvarenja Eastwoodove redateljske karijere, ali možemo ga shvatiti kao lekciju koju smo možda već naučili, ali nam je nije teško još jednom odslušati. A ako bi možda film bio uvjerljiviji da je neki malo mlađi glumac odigrao naslovnu ulogu, kakva bi šteta bila da smo ostali bez prilike možda i posljednji put vidjeti Clinta kao protagonista. Rekao bi Oliver: “Vridilo je”.
ravnododna
