Takve pizdarije ne pamti više nitko osim mene i arhiva Nacionalne i sveučilišne knjižnice: svojedobno, prije mnogo godina, novine su objavile kako je policija kod Karlovca zaustavila i privela trojicu Zagrepčana što su se pješice uputila u Međugorje. Dobro, znamo da je jugosrbokomunistička milicija progonila hrvatske katolike, ali ovo ipak nije bilo za vrijeme Jugoslavije: bio je srpanj 2006. godine, i država i policija bile su vrlo hrvatske. Zašto je onda hrvatsko redarstvo zaustavilo trojicu predanih zagrebačkih vjernika?
Zato što su se u slavu dvadeset pete godišnjice ukazanja Majke Božje pješice u Međugorje uputili – autocestom.
Čudni su putevi Gospodnji, svaki katolik to zna: ti su “putevi nedokučivi i neistraživi” (Poslanica Rimljanima 11, 33), a autoput sasvim sigurno najčudniji, najnedokučiviji i najneistraženiji od svih ikad kučenih i istraživanih Njegovih puteva. Bit će tako da je autoput A1 – nema što drugo biti – onaj “savršeni put Gospodnji” (Psalam 18, 31) na kojemu je “On, samo On, štit svima/ koji se k Njemu utječu”: pod Njegovom, eto, izravnom zaštitom tri su se mudraca uputila u Međugorje zaustavnom trakom nedokučivog autoputa Gospodnjeg Zagreb-Split, sve dok ih kod Karlovca nije zaustavila policija.
I ne samo da su otvorene simpatije za trojicu zagrebačkih mudraca na autoputu pokazali stoga i novinari i urednici i čitatelji, već su otvorene simpatije za njih pokazali i sami policajci, koji su im uljudno i nenametljivo ukazali na članak 139 stavak 1 Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te ih – uz dužno poštovanje snazi njihove vjere u “štit za sve koji se Njemu utječu” – ispratili na ponešto dokučivije, istraživije i sporednije, a svakako sigurnije te, kako ste rekli da se zovu, “čudne puteve Gospodnje”.
U to vrijeme, u ljeto 2006., ta je priča još uvijek bila samo bizarna vijest za popunjavanje ljetne rubrike “vjerovali ili ne”: Hrvatska gorska služba spašavanja pronašla trojicu Čeha što su se u japankama uputila na vrh Biokova; Obalna straža kraj Palagruže spasila trojicu Slovenaca što su se na daskama za jedrenje uputila u Italiju; hrvatska policija zaustavila trojicu Hrvata što su se mrmoreći Zdravomariju pješice autocestom uputili u Međugorje. Danas, punih sedamnaest godina kasnije, HGSS i dalje po Biokovu traži Čehe u japankama, Obalna straža sveudilj spašava Slovence oko Palagruže, samo hrvatski pješaci na autocesti odavno više nisu bizarna vijest za “vjerovali ili ne”.
Danas vijest u novinama i portalima glasi ovako, citiram: “Tradicionalno velikogoričko zahvalno pješačko hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj krenulo je jutros u pet sati, a planirani dolazak u Mariju Bistricu je do mise u 18 sati. Iz Hrvatskog auto-kluba upozorili su na prolazak hodočasnika autocestom A3 u smjeru Lipovca, te dijelom autoceste A4 od čvora Zagreb istok do čvora Popovec u smjeru Goričana. Promet se vodi jednom prometnom trakom uz ograničenje brzine od 40 km/h, te iz HAK-a mole korisnike za strpljenje i oprez, dodavši da su na jednom dijelu morali zaustaviti promet, pa su se kratko stvorile gužve na cesti. ‘Sigurno nas je ovdje preko dvije tisuće, od djece koja idu s roditeljima, do onih koji su već u starijim godinama. Ovo mi je prvi put da idem, ali su mi govorili da je, iako je put naporan, predivan osjećaj stići do Marije Bistrice i znati da smo uspjeli. Tijekom cijelog puta molimo i to nam daje dodatnu snagu’, ispričala je jedna od hodočasnica.”
Najnormalnije, shvaćate, ravnim glasom – kao da je riječ o snijegu, magli ili gužvama u saobraćaju zbog špice turističke sezone – u Hrvatskom auto-klubu i Ministarstvu unutarnjih poslova mole vozače za strpljenje i oprez zbog pješaka na auto-cesti, među kojima ima i djece i staraca!
Djece i staraca!
Pješaka!
Dvije i pol hiljade!
Na auto-cesti!
Saznali smo tako da hodočasnici iz Velike Gorice sve od 1991. pješače na zavjetno klanjanje Majci Božjoj u četrdeset dva kilometra udaljenu Mariju Bistricu, u znak zahvalnosti za poštedu njihova grada od ratnih razaranja. Eh, da je barem toliko vjere i molitve bilo u Vukovaru ili Dubrovniku, mislili su zadovoljni i zahvalni velikogorički marijatonci, godinama tako bauljajući turopoljskim seoskim cestama i vukomeričkim bogazama kroz blato i kukuruze, sve dok nisu izgrađene autoputevi A3 i A4, oni – shvatili ste i vi kao i oni – čudni ali “savršeni putevi Gospodnji” iz Psalma 18, na kojima je “On štit svima koji se k Njemu utječu”.
Njih “sigurno preko dvije tisuće” – ili točno dvije hiljade šest stotina sedamdeset troje, koliko ih se ponosno zbrojilo u Velikoj Gorici – i ove je godine tako krenulo na zavjetno “pješačko hodočašće” u Mariju Bistricu: rampe na naplatnim kućicama rastvorile su se pred njima kao Crveno more pred Mojsijem, pružila se pred njima vrela autocesta kao Sinajska pustinja, i dvije hiljade šest stotina sedamdeset troje Velikogoričanki i Velikogoričana veselo se zaputilo zaustavnom trakom auto-ceste, praćeni nervoznim jerihonskim trubama automobila zaglavljenih u prometnom čepu, te dužnim i dubokim poštovanjem Hrvatske policije i HAK-a.
Zakon o sigurnosti prometa na cestama? Iznad Zakona ima Zakon. Članak 139. stavak 1 rečenog Zakona, istinabog, kaže kako se “autocestom ne smiju kretati pješaci, zaprežna vozila, bicikli, jahači i životinje, kao ni vozila koja ne mogu razviti brzinu kretanja veću od šezdeset kilometara na sat” – propisana kazna iznosi pet stotina kuna, odnosno šezdeset šest eura – ali iznad ljudskog Zakona o sigurnosti prometa na cestama i članka 139, stavak 1, ima Božji zakon i starozavjetni Psalam 139, stavak 24, koji lijepo kaže, citiram: “Pogledaj, Bože, ne idem li putem pogubnim/ i povedi me putem vječnim!”
Da, recimo, iz slične vjere – čak i ponešto snažnije – na zavjetno pješačenje takvim jednim “putem pogubnim” iz Splita prema zagrebačkom Maksimiru autocestom pješice naumi dvije i pol hiljade navijača Hajduka, nikad ne bi prošli ni naplatne kućice na Dugopolju: povijesno nas iskustvo uči da bi bili spriječeni čak i vatrenim oružjem. Da se, međutim, dvije i pol hiljade potpuno istih ljudi, potpuno jednako naoružanih zastavama i bengalkama potpuno jednako istom autocestom zapute u Mariju Bistricu, dobili bi i simpatije javnosti i pratnju policije, a HAK bi upozoravao kako se zbog “prolaska hodočasnika autocestom A1 u smjeru Zagreba promet vodi jednom prometnom trakom uz ograničenje brzine”, moleći korisnike, dakako, “za strpljenje i oprez”.
Pretprošle godine, na nasumični jedan primjer, sedamdeset sedmogodišnji B. Č. priveden je na Općinski sud u Virovitici i kažnjen s ukupno četiri stotine kuna zato što se “16. veljače pod utjecajem alkohola u Bankovcima, kod kućnog broja 9, kao pješak kretao i zadržavao na kolniku”. Brzom intervencijom virovitičke policije i suda B. Č. je, shvatili ste, priveden i osuđen iako je – za razliku od dvije i pol hiljade Velikogoričana, koji su veselo bauljali autocestom, i to usred turističkog egzodusa – usred zime veselo bauljao po pustom seoskom drumu.
I barem je bio pijan.
Osim što je Iovi očito licet što nije licet bovi, osim što su tako na autocesti u opasnost izravno dovedene tisuće života, Država je tako po prekršajnom cjeniku od pet stotina kuna izravno oštećena – samo trenutak da izračunam, dvije hiljade šest stotina sedamdeset tri puta petsto, pišem pet pamtim jedan – dakle za ukupno milijun tristo trideset šest tisuća i pet stotina kuna, odnosno za točno stotinu sedamdeset sedam tisuća tristo osamdeset četiri eura i trideset tri centa po fiksnom tečaju Hrvatske narodne banke.
Ali je od nevjernog i pijanog B. Č. naplatila cijelih pedeset.
Znali smo, naravno, i prije da je Božji zakon u Republici Hrvatskoj iznad ljudskog i državnog, ali sad je to i formalizirano. A kad je tako – a tako je – nema nikakvog razloga da prostor vjerskih sloboda, od gradskih trgova za klečanje do autocesta za šetanje, ne proširimo i na ostale javne prostore. Zakon je na vašoj strani, tu su paragrafi, pa zagrabi!
Ako je, metnimo, u slavu Boga dopušteno hodati zaustavnom trakom autoceste, koji će vas to državni odvjetnik optužiti i koji sud osuditi samo zato što ste autocestom jurili dvjesto četrdeset kilometara na sat žureći na, napamet govorim, zavjetno poklonjenje sinjskoj Gospi? Koji će vas to sud i koja Država osuditi samo zato što ste, štajaznam, neposlušnu ženu u slavu Boga – a sve po preciznim uputama iz Starog zavjeta – silovali, ubili, raskomadali na dvanaest dijelova i plitko zakopali u dvorištu? Koji će vas to hrvatski sud osuditi zbog ratnog zločina i, nemam pojma, masakra stotinu šesnaest nekrštenih civila i djece, ako se uz dobrog odvjetnika pozovete na “velikogorički presedan”, Zakon iznad Zakona i Prvu knjigu o Samuelu, stavak 1-3, kako slijedi: “Poslušaj, dakle, riječi Jahvine: ‘Sada idi i udari na neprijatelja, izvrši ‘herem’, kleto uništenje, na njemu i na svemu što posjeduje; ne štedi ga, pobij muškarce i žene, djecu i dojenčad!’”
Dobro, ovaj je primjer malo ekstreman, ali shvatili ste. Bog je na vašoj strani, a putevi Gospodnji – trijumfalno će zaključiti vaš odvjetnik – “nedokučivi su i neistraživi”.
Vjerovali ili ne, dvije i pol hiljade muškaraca, žena, djece i dojenčadi na zaustavnoj traci autoceste usred turističke sezone?! Eh, vjerovali ili ne. Velika je razlika, nebo i zemlja. Doslovno.
Dvije i pol hiljade Velikogoričana, na primjer, vjeruje.
Dočim B. Č. iz Bankovaca kraj Virovitice ni dan danas ne vjeruje.
