Osnivač proustaške organizacije, promotorica ustaškog pozdrava, osuđeni seksualni napasnik, osuđeni utajivač poreza, vlasnik stotinu kvadrata otuđenih iz fonda Ministarstva obrane… Nabrajamo ljude koji su prije nekoliko dana poslali policiju na adrese novinara Novosti Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića, pod lažnom optužbom da oni tamo ne žive.
Zadnjih nekoliko godina isti grozd nesretnika prijavljuje iste novinare i redakciju Novosti za razne protuhrvatske rabote. Državnom odvjetništvu šalju kaznene prijave pod optužbom da šire etničku netrpeljivost i nasrću na fundamente hrvatske državnosti. Budući da su preko MUP-a počeli obilaziti i njihove kućne adrese, došlo je vrijeme da se malo pozabavimo biografijama prijavljivača.
Društvene okolnosti su, uostalom, takve da pisanje o naizgled nebitnim ljudskim sudbinama postaje svojevrsni imperativ. Oni lažno prijavljuju i napaljuju rulju dok u Saboru pojedine stranke traže zabranu manjinskih institucija i dijela civilnog društva pod optužbom da su “domaći teroristi”. Likovi i organizacije po čijim životima prčkamo nameću se kao avangarda takvih žudnji; preteče šovenskog hrvatstva čiji stavovi postaju teški mejnstrim.
Šest mjeseci prije nego što su (lažno) prijavili spomenute novinare, poslali su kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu protiv Ivančića i glavne urednice Novosti Andree Radak. Sporan im je bio Ivančićev tekst “Deklaracija o krivom kurcu”, u kojem on ismijava činjenicu da se kroz “Deklaraciju o hrvatskom povijesnom grbu” članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti bave urnebesnim legitimiranjem grba s prvim bijelim poljem, koji se koristio (i) za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.
U napadu patriotskog bunila prijavitelji, međutim, uvjeravaju DORH da je autor nasrnuo na službeni državni grb. Smrtno ozbiljni, njegov tekst nazivaju “protuzakonitim”. Četiri godine prije toga, gotovo ista ekipa je kazneno prijavila Dežulovića zbog teksta “Jebo vas Vukovar”, koji se bavi političkim parazitiranjem nad ratnim traumama ovog grada i njegovih stanovnika.
Prijavitelji su ga optužili za javno poticanje na nasilje i mržnju. DORH je prijavu odbacio i očitao lekciju podnositeljima: tekst nije širio mržnju, nego “poruku neslaganja i potrebe za preispitivanjem odnosa vladajućih struktura prema ‘Gradu heroju'”. Prije toga, najavljena je kaznena prijava zbog naslovnice “Nagrada smrada Zagreba” povodom dodjele gradskog priznanja “redatelju” Jakovu Sedlaru. Razlog za prijavu, čija nam sudbina nije poznata, bilo je tobožnje pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju.
Iza većeg broja recentnijih prijava stoje Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Hrvatsko žrtvoslovno društvo i tri braniteljske organizacije: Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata ’91, Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara i Udruga policije branitelja Jastrebarsko. Njihov pravni sekundant se zove Srećko Ilić, aktualni član saborskog Odbora za pravosuđe. Upravo je on poslao zahtjev za odjavu prebivališta spomenutim novinarima i prije toga svojim potpisom otpravio kaznene prijave protiv Dežulovića i Ivančića zbog navedenih kolumni.
Zadnjih nekoliko desetljeća Ilić prakticira pravo preko svog odvjetničkog društva. U šest je mandata bio član uprave Hrvatske odvjetničke komore. Ekspertizu je proširio na profesionalni sport. Bio je stegovni sudac Hrvatskog teniskog saveza i Hrvatskog odbojkaškog saveza. Minulu dekadu je obnašao dužnost predsjednika disciplinske komisije Hrvatskog olimpijskog odbora, kojim suvereno upravlja Tuđmanov premijer Zlatko Mateša. Još dulje od toga je na raznim stegovnim pozicijama Hrvatskog rukometnog saveza, gdje najveći utjecaj ima Zoran Gobac, poslovni partner Pavla Vujnovca u brojnim nekretninsko-turističkim podvizima.
Odvjetnik koji je u zadnjem desetljeću Jugoslavije bio direktor pravnih poslova u dva društvena poduzeća, u Odbor za pravosuđe kandidiran je na prijedlog Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Prema neslužbenim informacijama, za njegov ulazak u Odbor navodno se založila stranka Most, koja odnedavno za terorizam proziva i nakladnika tjednika Novosti, istog medija protiv kojeg navedena družina u paketu s Ilićem podnosi kaznene prijave.
S takvim profesionalnim pedigreom, uz naglasak da trenutačno sjedi ni više ni manje nego u saborskom Odboru za pravosuđe, Ilić ležerno potpisuje dokument u kojem se tvrdi da je ismijavanje stupidne deklaracije stupidnog sadržaja u režiji dokonih akademika “protuzakonita” uvreda ugleda Republike Hrvatske. O razlozima iznajmljivanja vlastitog profesionalnog obraza za takve kaznene prijave moguće je samo spekulirati.
Najizgledniji motiv je ideološka strast. Jer, samo se “domoljubljem” može objasniti činjenica da je Ilić ujedno i jedan od osnivača i dugogodišnji pripadnik Hrvatskog kulturnog vijeća. Član je Nadzornog odbora udruge koja godinama preko istoimenog portala širi filoustašku propagandu i šovenske potjernice protiv navodnih srpskih podrivača hrvatske državnosti.
Prošle godine su, na primjer, objavili tekst u kojem se citira procjena da je “u Jasenovcu smrtno stradalo između 700 i 1.600 ljudi” i bunca o poslijeratnim “antifašističkim zločinima u Jasenovcu”. HKV je organizirao i konferencije o “dječjem domu za ratnu siročad u Jastrebarskom” tijekom NDH, kako bi obznanili da su ustaše spašavali srpsku djecu, dok su ih partizani zapravo napadali. Tim su povodom obilježavali i godišnjicu “partizanskog napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom”.
Drugi istureni član HKV-a zove se Ante Beljo. On je ujedno i čelnik spomenutog Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Legendarni suosnivač HDZ-a, vječno nenasmiješeni saborski zastupnik u dva mandata i suborac Gojka Šuška iz zadimljenih zavičajnih domova u Kanadi, Beljo je kao čelnik Hrvatskog žrtvoslovnog društva spremno poslao policiju spomenutim novinarima pod sumnjom da su prijavili lažno prebivalište. Tragom njegove inicijative, obrnuli smo priču i postavili pitanje: gdje živi Beljo?
Provjerom javno dostupnih informacija, mjesto njegovog trajnog stanovanja danas je jasno, što nije uvijek bio slučaj. Dokaz tome je noga koju je zaprimio u guzicu 10. kolovoza 1995. godine. Jedan vremešni gospodin nervozno je tog dana hodao centrom Zagreba, sjetivši se da Beljo u hotelu organizira konferenciju za stranu štampu, povodom operacije “Oluja”. Pred gomilom reportera iz cijelog svijeta prišao je zbunjenom organizatoru i, uz povišeni ton, nogom pronašao stražnji dio Belje.
Koji dan poslije u Globusu je objavljena priča o pozadini incidenta. Čiča je, naime, podrepio Belju smatrajući da je odgovoran za nasilni upad i okupaciju stana koji je on bio namijenio sebi. Ispostavilo se, međutim, da se radi o krivom dupetu. Stvarni počinitelj je bio neki Beljin prezimenjak sličnog, ali drugačijeg imena. Ovaj naš Beljo je, naime, živio na drugoj adresi: u stanu od skoro stotinu kvadrata koji mu je dodijeljen iz vojnog fonda, zahvaljujući odluci njegovog druga iz emigracije, resornog ministra Gojka Šuška.
Ante Beljo iz HKV-a odlukom Gojka Šuška dobio je stan i otkupio ga za “30 do 40 tisuća maraka”, a bio je među samo deset civila kojima je otkup po smiješnom iznosu omogućila Republika Hrvatska. Ispostavilo se da je procedura dodjele državnih stanova bila protuzakonita
Godinu dana nakon incidenta s “vritnjakom” – kako je to slikovito opisivala bulevarska štampa – Beljo je državni stan otkupio za “30 do 40 tisuća maraka”. Bio je među samo deset civila kojima je otkup po smiješnom iznosu omogućila Republika Hrvatska. Kupnju je obavio u zadnji tren, prije nego što je ukinut zakon koji je omogućavao takvu privatizaciju državnih stambenih resursa. Očekivano, kasnije se ispostavilo da je procedura dodjele državnih stanova bila protuzakonita.
Kad je priča objavljena u medijima, javnost se pitala kako je moguće da su likovi poput njega doživotno skućeni preko resora s kojim nemaju nikakve veze. “Ja sam stan dobio kao vojna osoba, a ne kao civil jer imam čin bojnika za logistiku”, suprotstavio se službenim obrazloženjima. “A sve ovo sada rade jer im smeta nova knjiga Ivana Bekavca ‘Izdaja na Pantovčaku’ u izdanju Hrvatskog informativnog centra”, poručio je 2001. godine osnivač HIC-a. Četiri godine poslije, Beljo je prodao stan za najmanje 116.500 švicarskih franaka.
Prema procjeni Večernjeg lista, vjerojatno je dobio puno više. Po tržišnim procjenama, stan je vrijedio oko 1,4 milijuna kuna. Beljo se nije mogao sjetiti točnog iznosa. Tek je podučio novinara da “nije rat samo nošenje puške na fronti”. “Netko puške treba i nabaviti. Moja uloga bila je informirati domaću, a posebice svjetsku javnosti o stradanju Hrvatske i istini o agresiji”, objašnjavao je razloge zbog kojih je zaslužio nekretninu, dodajući da je “cijeli život radio u interesu stvaranja države”. Novcem od stana kupio je trenutno prebivalište.
Adrese su se promijenile, ali su ideje u glavi ostale iste. Preko HŽD-a i HKV-a Beljo širi krajnje desnu žrtvosloviju, ponekad uz potporu Ministarstva branitelja, a nerijetko u suradnji s vrhom Katoličke crkve u Hrvatskoj. Upravo je on bio jedan od ključnih organizatora spomenute konferencije o dječjem domu Jastrebarsko, koju je podržao dio katoličkog klera. Beljo je i član Komisije za hrvatski martirologij, službenog tijela Hrvatske biskupske konferencije.
S pokojnim biskupom u miru Milom Bogovićem osnovao je udrugu Svehrvatski grob – groblje mira, koja je u partnerstvu s Ministarstvom hrvatskih branitelja Tome Medveda planirala provesti Tuđmanovu ideju “miksanja kostiju”, ali ovaj put na Udbini, “kroz izgradnju jedinstvenog grobišta ili groblja u koje bi bili dostojno i trajno sahranjeni posmrtni ostaci neidentificiranih žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja”. Samo, ovdje su partizani bili izbačeni iz računice. Likvidator ove udruge je spomenuti odvjetnik Srećko Ilić.
U njenom nadzornom odboru sjedi i Marko Grubišić, predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika. I oni su uz financijsku podršku Ministarstva branitelja godinama tiskali list “Politički zatvorenik”, gdje su se ustaše znali nazivati “hrvatski rodoljubima”, i to u tekstovima gradskog zastupnika Tomislava Jonjića, ujedno i dugogodišnjeg glavnog urednika. Još na početku prvog Plenkovićevog mandata Grubišić se hvalio da organizacija rukovodi zasad nerealiziranim projektom memorijalnog centra žrtava totalitarnih režima koji im je “uz suglasnost Grada Zagreba i države, dodijeljen na upravljanje”.
Bivši politički zatvorenik, Grubišić je danas poduzetnik i (su)vlasnik nekoliko firmi. Jedna se bavi distribucijom pića, a druga “istraživanjem i eksploatacijom mineralnih sirovina”. Firmu pod nazivom Lokunja, koja je zasad pretežito neaktivna, spominjemo zbog Grubišićevih suvlasničkih partnera.
Osnivač je, naime, paški tajkun Eduard Maržić, protiv kojeg je Uskok prošle godine podigao optužnicu zbog sumnje da je posredovao u nezakonitom namještanju dozvola za kamp u vlasništvu Zorana Pripuza. Drugi Grubišićev partner Josip Zubović bivši je načelnik općine Kolan na Pagu, a s te je pozicije pogodovao vlastitom bratu u dodjeli općinskog prostora.
Uz žrtvoslove, političke zatvorenike i njihove fiškale, u ovoj višegodišnjoj kampanji sudjeluje nekoliko spomenutih veteranskih organizacija. Čini se da je među njima najagilnija Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata ’91. Dok su likovi poput Grubišića robijali u tamnici naroda, čelnik udruge Mladen Pavković je kao novinarski izvjestitelj nekritički sluzio nad Titom, a onda se istim tipom političke pornografije prešaltao na Hrvatsku. Do danas to radi pretežito simbolički, a ponekad i doslovno. Prije devet godina, osuđen je na uvjetnu kaznu zatvora od sedam mjeseci za bludničenje nad osamnaestogodišnjom djevojkom, koju je angažirao preko Student-servisa.
Na čelu Udruge policije branitelja Jastrebarsko nalazi se Berislav Gregorić, koji je osuđen gotovo iste godine kad i Pavković. Kod njega je 2016. godine utvrđeno da je kao čelnik firme A.P.S. Alfa od države utajio porez u iznosu većem od milijun kuna. U odvojenoj parnici, sud mu je potom naložio da cijelu sumu izvoli vratiti majci domovini.
Prije više od deset godina, na uvjetnu kaznu zatvora osuđena je i Zorica Gregurić, čelnica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara. Razlog je bilo razbijanje dvojezične ploče u Vukovaru. Predstavnica “zabraniteljskog” krila veterana sudjelovala je u nizu prosvjeda protiv javnih događaja, pod obrazloženjem da narušavaju dignitet Domovinskog rata. Potpisala je i peticiju da “Za dom spremni” postane službeni pozdrav Oružanih snaga.
Udruge koje vode Gregorić i Gregurić zadnjih godina uspješno apliciraju na javnim natječajima za psihosocijalnu pomoć braniteljima. Sudjelovali su u nekoliko višemilijunskih projekata, pretežito u partnerstvu s drugim državnim i privatnim organizacijama. U slučaju Gregurićeve, najveći ukupni iznosi zabilježeni su u partnerstvu s obiteljskim udrugama saborskog zastupnika Josipa Jurčevića.
