Danas puno govorimo o psihopatima koji vladaju svijetom. Studija među visokim rukovoditeljima velikih tvrtki, objavljena pod naslovom Zmije u odijelima, pokazuje da su psihopatske osobine široko rasprostranjene među njima. [1] To se, po prirodi, odražava u kolektivne oblike psihopatije: u Korporacija: Patološka čežnja za profitom i moći, Joel Bakan je primijetio da je "korporativno ponašanje vrlo slično onom psihopata." [2]
Neke se države također ponašaju kao psihopati među narodima. SAD su takva država, s "patologijom moći" (naslov knjige Normana Cousinsa iz 1987.) vjerojatno povezanih sa stupnjem psihopatije nadređenih ljudi. Iza maske zdravog razuma i morala koje SAD prikazuju na svjetskoj pozornici, postoji "vlada u sjeni" koju pokreće nezasitna žeđ za moći i koja je nesputana bilo kojom moralnom savješću ili empatijom; ova patološka vlada u sjeni danas gotovo potpuno kontrolira vanjsku politiku SAD-a.
Izrael je još jedna psihopatska država. Odnos između SAD-a i Izraela je neobičan i postoje različita mišljenja o njegovoj prirodi. Tko je od njih pokretačka snaga? Jesu li se američke krtice infiltrirale i otele izraelsku vanjsku politiku, ili obrnuto? Smatram da su to pitanje riješili profesori Mearsheimer i Walt u svojoj knjizi iz 2008. godine Izraelski lobi i američka vanjska politika (a prije toga Pat Buchanan u svom članku iz 2003. godine "Čiji je rat?" [3]): Izrael je privukao Sjedinjene Države u ratove koji nisu bili u njihovom strateškom interesu i koji zapravo ugrožavaju nacionalnu sigurnost SAD-a. To je istina za Irak, a to je istina i za Siriju. Neokoni, nadmoćna dominantna sila u američkoj vladi u sjeni od 2001., su skriveni cionisti. Amerika ne kontrolira vanjsku i kolonijalnu politiku Izraela; to nije uspjela kad god je to pokušala i sada je prestala s pokušajima. Umjesto toga, kao što je Ariel Sharon slavno izjavio mjesec dana nakon 11. rujna: "Mi, Židovi, kontroliramo Ameriku i Amerikanci to znaju". [4] Sama činjenica da je ova nečuvena izjava brzo zakapana čini ovu činjenicu očiglednom: jer, kako je Gilad Atzmon također slavno izjavio: "židovska moć je sposobnost da nežidovi prestanu pričati o židovskoj moći".
Izraelska kontrola uma i srca američkog naroda, koja se temelji na gotovo potpunoj kontroli glavnih medija pored velikih psiholoških operacija kao što je 11. rujna, uistinu je zbunjujuća (oni koji sumnjaju da je Izrael organizovao 9/11 sa svojom mrežom super sayanima treba pročitati moj članak "Unutarnji posao ili posao Mossada?") [5]. No, to postaje razumljivo u svjetlu onoga što psihijatri nazivaju "psihopatskom vezom". Ne mislim poricati da je SAD patološka sama po sebi, čak i genetski. Ali ovdje ću se usredotočiti na jednu državu za koju vjerujem da je najopasniji psihopat među narodima: Izrael. Izraelski novinar Gideon Levy napisao je u Haaretzu u 2010 da "samo psihijatri mogu objasniti ponašanje Izraela" prema Palestincima, sugerirajući "paranoju, šizofreniju i megalomaniju". [6] Predlažem da psihopatija bude preciznija dijagnoza.
Komentar: Sayanimi su Židovi koji žive izvan Izraela, volonteri koji pružaju pomoć Izraelu i/ili izraelskom Mosadu.
Iako stručnjaci raspravljaju o razlikama između psihopatije i sociopatije, koristit ću oba pojma naizmjenično. Najnoviji dijagnostički i statistički priručnik o mentalnim poremećajima odlučio se za "antisocijalni poremećaj ličnosti", koji ima prednost, poput sociopatije, da ukazuje na to da imamo posla s disfunkcijom sposobnosti druženja.
Židovstvo kao plemenska sociopatija
Psihopati su narcisoidi s ogromnim apetitom za moći i bez moralne savjesti. Nesposobni su za emocionalno suosjećanje, ne osjećaju nikakvo kajanje zbog patnje koju nanose drugima. Dijagnostički kriteriji za psihopatiju, kako ih navodi Robert Hare, uključuju patološko lažno, lukavo i manipulativno ponašanje. [7] Psihopat nema nikakve osjećaje za bilo koga, ali je razvio veliku sposobnost simuliranja, ponekad s tendencijom histrionika. Može biti šarmantan i karizmatičan. Iako je sam imuniziran od krivnje, uči umjetnost poticanja i iskorištavanja krivnje drugih.
Laganje je tako duboko ukorijenjeno u njegovu prirodu da je pitanje njegove iskrenosti gotovo irelevantno. Istina nema nikakve vrijednosti u njegovim očima, ili je zbunjen verzijom događaja koji mu služe; on može pobijediti detektor laži. Psihopat se ne može staviti na mjesto bilo koga drugog i samim tim kritički razmišljati o sebi. On nikada nije u krivu, a za njegove propuste uvijek su krivi drugi. Uvjeren da je u pravu u bilo kojoj okolnosti, nedužan i superioran, smatra nezadovoljstvo svojih žrtava kao besmislenu "mržnju".
Iako oni koji su platili cijenu da bi vidjeli kroz njegovu masku mogu suditi o njemu kao mentalno bolesnom, psihopat nije bolestan u tradicionalnom smislu. S obzirom na njegovu društvenu konkurentnost, ne može se smatrati slabo prilagođenim sa kognitivnog ili bihevioralnog stajališta. Međutim, sa stajališta dubinske psihologije, može se tvrditi da psihopat potiskuje duboku egzistencijalnu zebnju, strah od njegove nečovječnosti. Osjećajući se u osnovi nedopadljivim, on zna da njegova jedina šansa ostaje u lažima, i da bi, ako bi drugi mogli vidjeti kroz njega, on bi se mogao suočiti se s vlastitom prazninom. Budući da pretpostavlja da su drugi jednako bezdušni kao i on, boji se da će biti poražen ako bude izložen. I stoga, on mora nastaviti lagati bolje i bolje. Njegova opsesija za dominaciju je preslika njegovog dubokog straha od uništenja. [8]
U Budućnosti jedne iluzije (1928), Sigmund Freud opisao je religiju, osobito kršćanstvo, kao kolektivnu neurozu. U ovoj liniji razmišljanja, raspravljat ću da je judaizam priličan oblik kolektivne sociopatije. To ne znači da su "Židovi" sociopati, nego da su žrtve kolektivnog sociopatskog razmišljanja. Razlika između kolektivne sociopatije i individualne sociopatije je jednaka između kolektivne neuroze i individualne neuroze prema Freudu: sudjelovanje u kolektivnom sociopatskom mentalitetu omogućuje članovima zajednice da usmjeravaju sociopatske tendencije prema vanjskoj zajednici i da unutar nje održavaju visok stupanj društvene sposobnosti. [9]
Ideju je lako ilustrirati: Pojedinac koji se osjeća superiornijim od svih je megalomanijak; ali Maurice Samuel je jednostavno komunitarni Židov kada, u svojoj knjizi Vi nežidovi (1924), izražava svoje uvjerenje:
"Da smo mi Židovi izdvojeni od vas ne-Židova, da prvenstvena dualnost prelama čovječanstvo koje poznajem u dva različita dijela; da je ova dvojnost temeljna i da sve razlike među vama ne-Židovima su trivijalnosti u usporedbi s onim što vas je odijelilo od nas." [10]
Pojedinac koji se stalno osjeća okružen neprijateljima je paranoik; ali Leo Pinsker je ugledni preteča cionizma jer je napisao da je Judeofobija nasljedna i neizlječiva "bolest koja se prenosi duže od dvije tisuće godina", "varijanta demonopatije, s razlikom da nije specifična za određene rase, već je zajednička za cijelo čovječanstvo ". [11] Isto tako Josué Jehouda nema mentalnu bolest, već samo etnocentričnu teoriju povijesti kada piše:
"Onaj koji love dubinu univerzalne povijesti, da dobije cjelovitu viziju, otkriva da se od davnih vremena do danas dvije suprotstavljene struje bore protiv povijesti, prožimaju i oblikuju je stalno: mesijanska struja i antisemitska struja". [12]
Drugim riječima, jedino kada Židovi misle, govore i djeluju kao predstavnici Židova i u ime Židova - kad kažu "mi Židovi..." - da njihovo ponašanje prema ne-Židovima i njihovu koncepciju odnosa s ne-Židovima odaje sociopatski uzorak.
Ali kad netko kaže "mi Židovi", on generalno reproducira kategoriju koju je razvila židovska kulturna elita, Leviti iz prošlosti i sadašnjosti. Dominantna ideologija je ideologija dominantnih. Zbog toga je kolektivna psihopatija Židova kognitivna paradigma koja im je nametnula manjina utjecajnih makijavelističkih Židova kako bi ih držali pod kontrolom. "Zlo Izraela su zla liderstva", napisao je židovski izdavač Samuel Roth u Židovi moraju živjeti: Izvještaj o progonu cijelog svijeta od strane Izraela na svim granicama civilizacije (1934). On je krivio sve patnje Židova kroz "ogromno licemjerje i okrutnost koje nam nameće naše fatalno vodstvo".
"Počevši od samoga Gospodina, samoga Boga Izraelaca, bile su uzastopne izraelske vođe koji su jedan po jedan predvodili i vodili tragičnu židovsku karijeru - tragično za Židove i ne manje tragično za susjedne nacije koji su ih pretrpjeli. [...] unatoč našim pogreškama, nikad ne bismo učinili toliko štetu svijetu da nije bilo našeg genija za zlo vodstvo. " [13]
Transgeneracijski kompleks progona i dominacije
Što je židovstvo? Većina Židova bi se složili sa židovskim etno-povjesničarom Raphaelom Patai (Židovski um,1977), da je to prije svega "svijest pripadnosti". [14] To znači da je židovstvo plemenski način razmišljanja. Sada, plemensko nije patološko samo po sebi. Ali židovsko plemensko ima posebnost u kombinaciji sa snažnim insistiranjem za univerzalizmom. Ne postoji kognitivna disonancija između plemstva i univerzalizma unutar židovstva: Židovi se osjećaju univerzalistima ne unatoč tome što su Židovi, već zbog toga što su Židovi. Na primjer, naglašeno je da je "kao američki Židov" Rabbi Joachim Prinz, predsjednik Američkog židovskog kongresa (i bivši podupiratelj nacističkih rasnih zakona) [15], podržao pokret za građanska prava američkih crnaca. [16] Židovski univerzalizam je uvijek, implicitno ili eksplicitno, židovski univerzalizam, to jest plemenski univerzalizam - kontradikcija u terminima. Kao samoobmana, izraz je iracionalnog uvjerenja da je judejstvo suština čovječanstva. Kao poruka ne-Židovima, to je krivotvorina grandiozne empatije: "Volimo vas, čovječanstvo, više nego itko drugi; vjerujte nam, znamo što je dobro za vas." A ono što je dobro za čovječanstvo uvijek je, u konačnici, ono što je dobro za Židove.
Židovski univerzalizam znači da su Židovi u središtu svemira po rođenju. I tako je, manje-više podsvjesno ili kriptirano, fantazija i strategija dominacije. Kao maska iznimno agresivnog oblika etnocentrizma, židovski univerzalizam skriva strah od potencijalne opasnosti od ostatka čovječanstva, ukoliko bi se ta prijevara otkrila. To je drugi paradoks židovstva: Židovi izravno proklamiraju svoju univerzalnu ljubav, dok istodobno plaču zbog toga što su "narod izabran za univerzalnu mržnju". [17] Ova znatiželjna formula Leo Pinskera je moto sekularnog cionizma i odražava prilično široko rasprostranjen osjećaj među Židovima i Izraelcima, kao što je dokumentirano u izvrsnom filmu Yoav Shamira Kleveta (2009). "Ljudi misle da je Shoah (holokaust) završen, ali nije. On se nastavlja cijelo vrijeme", tipično je objavio Benzion Netanyahu, otac izraelskog premijera, prije izbora njegova sina 2009. godine. [18] Žrtvovanje je postala suština izraelskog nacionalnog identiteta, kaže Idith Zertal, profesor na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Izrael je preobražen
"u ahistorijsku i apolitičnu zonu sumraka, gdje Auschwitz nije prošli događaj nego prijetnja i stalna mogućnost. Pomoću Auschwitza - koji je tijekom godina postao glavna referenca Izraela u njegovim odnosima sa svijetom koji je u više navrata određen kao antisemitski i zauvijek neprijateljski - Izrael je postao imun na kritike i nepristojan prema racionalnom dijalogu sa svijetom oko njega." [19]
Dominiraju, zbog straha da budu istrijebljeni. I sve više dominiraju kako bi se zaštitili od gnjeva potaknutog vlastitom dominacijom. Takav je psihopatski začarani krug u kojemu su Židovi zapetljani od strane komunitarne paranoje. Jedini izbor koji im je ponudila njihova kognitivna elita jest: Jeruzalem kao glavni grad svijeta ili povratak holokausta. Istraživanje Pew Research 2013. pokazalo je da na pitanje "Što je od suštinskog značaja biti Židov?" prvi odgovor od 73 posto ispitanika je "Sjećanje na holokaust." Slijedi "Briga za Izrael". [20] Michael Walzer se prisjeća: "Židovsku sam povijest učio kao dugu priču o izgnanstvu i progonu - povijest holokausta čitana unatrag." [21] Progon je toliko bitan za židovski identitet da, kada ne postoji, postoji hitna potreba da postoji. Opsesivni strah od antisemitizma mora se održavati u umovima Židova, jer je ljepilo koje drži zajednicu zajedno, jedino što je sposobno oduprijeti se nestanku učinka asimilacije. [22]
Yosef Hayim Yerushalmi je u Zakhoru: Židovska povijest i Židovska memorija (1982) pokazao da je zapovijed "sjećati se" i "ne zaboraviti" u srcu judaizma. To, kaže, čini Židove temeljito ahistorijskim: oni odabiru mit o povijesti. [23] Potreba za sjećanjem je takva da se "trauma holokausta genetički" prenosi "epigenetskim nasljeđem", izjavio je tim istraživača na čelu Rachel Yehuda u bolnici Mount Sinai u New Yorku. [24] Fenomen je možda razumljiv u svjetlu sociološke teorije sjećanja od Maurice Halbwachsa, autora O kolektivnoj memoriji: "Većinu vremena, kada se sjećam, to su drugi koji me potiču; njihova sjećanja dolaze u pomoć mojem i moje se oslanja na njihovo." [25] Neki uvid također se može izvući iz transgenerativne psihologije, najzanimljivijeg razvoja psihoanalize. Ivan Boszormenyi-Nagy govori o "nevidljivim odanostima" koji nas nesvjesno povezuju s našim precima. Takve lojalnosti, koje oblikuju našu sudbinu uglavnom nesvjesno, temelje se na vrijednosnim sustavima koji se razlikuju od jedne kulture do druge. [26] Vincent de Gaulejac vjeruje u "postojanje genealoške prošlosti koja se nameće na subjekat i strukturira njegovo psihičko funkcioniranje." [27] Takva razmišljanja pomažu nam razumjeti psihološke napetosti koje uhvate svakog Židova koji se bori da se udalji od židovstva; niti jedna zajednica ne njeguje snažniji osjećaj lojalnosti precima. Ideje ne teku kroz krv, ali svaka osoba nosi u sebi svoje pretke, na tajnovit i uglavnom nesvjestan način.
Paradigma holokausta, koja danas održava židovski identitet, izgrađuje se oko nepokolebljivog osjećaja nevinosti i samopravednosti, nesposobnosti samoprovjere karakterističnih za najteže poremećaje ličnosti. U svojim očima, Židovi nemaju nikakvu odgovornost za neprijateljstvo čovječanstva prema njima. Njihova reprezentativna elita stalno ih podsjeća na tu nevinost. [28] Postoje iznimke, poput Samuel Rotha, koji je već citiran, [29] ili francuskog novinara Bernard Lazarea, u svom Antisemitizmu, njegovoj povijesti i uzrocima (1894). [30]
Danas su neki lucidni Izraelci zabrinuti zbog pada njihove zemlje u kolektivnu patologiju. Yehoshafat Harkabi, zamjenik ravnatelja vojne obavještajne službe, napisao je u 2009. godini:
"Zasljepljen svojom samopravednošću, Izrael ne može vidjeti slučaj druge strane. Samopravednost potiče nacije ništa manje od pojedinaca da se oslobode svakog nedostatka i odstupe od krivnje svakog neuspjeha. Kad je svatko kriv, osim njih, sama mogućnost samokritičnosti i samonapretka nestaje..." [31]
Psihološka projekcija, ili pomicanje krivnje, proces je kojim se negiraju vlastiti negativni impulsi dok se pripisuju drugima. Svi smo skloni to učiniti u vremenima osobne krize. Ali samo osobe s dubokom mentalnom bolesti to čine cijelo vrijeme. Takav je slučaj Izrael, zemlja sa stotinama nuklearnih bojevih glava usmjerenih prema Iranu, čiji su čelnici uvijek negirali da uopće imaju nuklearni arsenal, a istodobno pozivaju svijet da nešto poduzme u vezi s navodnim nuklearnim vojnim programom Irana čiji je cilj brisanje Izraela s mape. Bilo bi smiješno ako bi Izrael bio samo paranoičan. Ali Izrael je psihopat među narodima, a to znači veliku sposobnost da manipulira, zastraši, moralno korumpira, dobije ono što želi i ostavi tragove bijede iza sebe.
- Paul Babiak and Robert Hare, Snakes in Suits: When Psychopaths Go to Work, HarperCollins, 2007. The authors are interviewed in the interesting documentary I Am Fishead (2011). ↑
- Joel Bakan, The Corporation: The Pathological Pursuit of Profit and Power, Free Press, 2005. Watch also the documentary of the same title. ↑
- Pat Buchanan, "Whose War?" The American Conservative, March 24, 2003, ↑
- Sharon speaking to Shimon Peres on October 3, 2001, as reported on BBC News ↑
- http://www.voltairenet.org/article179295.html ↑
- Gideon Levy, "Only Psychiatrists Can Explain Israel's Behavior," Haaretz, January 10, 2010, on www.haaretz.com. ↑
- Robert Hare, Without Conscience: The Disturbing World of the Psychopaths Among Us, Guilford Press, 1993. ↑
- For psychoanalytic insights into psychopathy, Paul-Claude Racamier, Le Génie des origines. Psychanalyse et psychose, Payot, 1992. ↑
- "Devout believers are safeguarded in a high degree against the risk of certain neurotic illnesses; their acceptance of the universal neurosis spares them the task of constructing a personal one" (Sigmund Freud, The Future of an Illusion, Hogarth Press, 1928, p. 76). ↑
- Maurice Samuel, You Gentiles, New York, 1924 (archive.org), p. 12. ↑
- Leon Pinsker, Auto-Emancipation: An Appeal to His People by a Russian Jew (1882), ↑
- Josué Jehouda, L'Antisémitisme, miroir du monde, Éditions Synthesis, 1958, p. 185. ↑
- Samuel Roth, Jews Must Live: An Account of the Persecution of the World by Israel on All the Frontiers of Civilization, 1934, (archive.org). ↑
- Raphael Patai, The Jewish Mind, Wayne State University Press, 1977, p. 25. "Being Jewish to me," says French philosopher Alain Finkielkraut, "is to feel involved, concerned, sometimes compromised by what other Jews do. It's a feeling of belonging, affiliation" (on YouTube, "Juif? Selon Alain Finkielkraut"). ↑
- Quoted in Israel Shahak, Jewish History, Jewish Religion: The Weight of Three Thousand Years, Pluto Press, 1994, p. 86. ↑
- Seth Berkman, "The Jews Who Marched on Washington with Martin Luther King," Forward.com, August 27, 2013. Prinz's speech ↑
- Leon Pinsker, Auto-Emancipation: An Appeal to His People by a Russian Jew, 1882, ↑
- Quoted in Alan Hart, Zionism: The Real Enemy of the Jews, vol. 3: Conflict Without End?, Clarity Press, 2010, p. 364. ↑
- Idith Zertal, Israel's Holocaust and the Politics of Nationhood, Cambridge University Press, 2010, p. 4. ↑
- "A Portrait of Jewish Americans," on www.pewforum.org. ↑
- Michael Walzer, "Toward a New Realization of Jewishness," Congress Monthly, Vol. 61, No. 4, 1994, p. 4, quoted in Kevin MacDonald, Separation and Its Discontents: Toward an Evolutionary Theory of Anti-Semitism, Praeger, 1998, kindle 2013, e. 4675-86. ↑
- "Now there is nothing that unifies the Jews around the world apart from the Holocaust," remarked Yeshayahu Leibowitz, professor at the Hebrew University in Jerusalem, as reported by Uri Avnery in 2005, quoted in Gilad Atzmon, The Wandering Who? A Study of Jewish Identity Politics, Zero Books, 2011, pp. 161-162. ↑
- Yosef Hayim Yerushalmi, Zakhor: Jewish History and Jewish Memory (1982), University of Washington Press, 2011. ↑
- Tori Rodrigues, "Descendants of Holocaust Survivors Have Altered Stress Hormones," Scientific American, March 1, 2015, on www.scientificamerican.com. ↑
- Maurice Halbwachs, On Collective Memory, Chicago, The University of Chicago Press, 1992, translated from Les Cadres sociaux de la mémoire (1925), Albin Michel, 1994, p. 2. ↑
- Ivan Boszormenyi-Nagy, Invisible Loyalties: Reciprocity in Intergenerational Family Therapy, Harper & Row, 1973, p. 56. ↑
- Vincent de Gaulejac, L'Histoire en héritage. Roman familial et trajectoire sociale, Payot, 2012, pp. 141-147. ↑
- French Jewish intellectual André Neher: "We are innocent, and we feel even more deeply that we are innocent when we are accused. [...] It is this innocence that we must be aware of at present, and that we must never, ever deny, in any circumstance" (quoted in Hervé Ryssen, Les Espérances planétariennes, Éditions Baskerville, 2005, p. 319). ↑
- Samuel Roth, Jews Must Live, 1934: "There is not a single instance when the Jews have not fully deserved the bitter fruit of the fury of their persecutors." ↑
- If "this race has been the object of hatred with all the nations amidst whom it ever settled, [...] it must needs be that the general causes of antisemitism have always resided in Israel itself, and not in those who antagonized it" (Bernard Lazare, Antisemitism, its History and Causes (1894), on archive.org, p. 8). ↑
- Alan Hart, Zionism: The Real Enemy of the Jews, vol. 2: David Becomes Goliath, Clarity Press, 2009, pp. 42-49. ↑
sott
