Nekoliko dana nakon pobjede nad Islandom na fejsbučištu jednoga hrvatskog sportskog glasila pojavila se ovakva objava. Na slici izbornik rukometne reprezentacije, u službenoj majici s mnoštvom reklama, među kojima najmarkantnija je ona Hrvatske turističke zajednice (Croatia: full of life) desnica mu je ruka na srcu, a iznad toga komentar: “Staviti ruku na srce dok svira hrvatska himna, boriti se kao lav protiv vlastite domovine i ujediniti rukometnu reprezentaciju kao što to nije pošlo za rukom niti jednom izborniku u prethodnih 20 godina… POSEBNA ČAST ide gospodinu SIGURDSSONU!” Bit će to jedan od vrhunaca općeg ganuća onoga navijačkog dijela društva, bezbrižnog i lakomog na sve kolektivne zanose i emocije, gladnog klikova i lajkova, ispunjenog tim pomalo i neobjašnjivim dojmom da je hrvatska nacija, ipak, najveća na svijetu i da su Hrvati, unatoč svemu, pametniji, darovitiji i bolji od svih drugih. Kada je politika tema, taj dio društva sačinjavaju ljudi koje bez puno razmišljanja možemo opisati kao nacionaliste. No, kada je tema sport, ili bolje rečeno kada u nekom sportu Hrvati zablistaju, pa samim tim bude proglašen najvažnijim na svijetu, tada se tom našem bezbrižnom i na sve kolektivne zanose i emocije lakomom svijetu priključe i oni koji nisu nacionalisti. I onda se po ama baš svim hrvatskim medijima, kao i po internetskim oglasnim pločama i u dnevnim boravcima boraca, te naročito borkinja za slobodu riječi i za ljudska prava, pojavi onaj splet osjećaja i tronuća, karakterističnih za teška kolektivna pijanstva, kad vide Dagura Sigurðssona kako drži ruku na srcu i pomiče usnama dok mu svira Lijepa naša.
No, zašto Dagur to tako? I što bismo pomislili o nekomu našem Daguru, koji bi dlan priklonio srdcu dok svira, primjerice, Marseljeza, ili Das Lied der Deutschen, ili Zdravljica, ili Oj svijetla majska zoro, ili, možda, Bože pravde? Što bi o takvom pisala hrvatska sportska glasila, kakvim bi ga naslovima dočekivale novine, što bi o njemu rekli na HRT-u, i kakvim bi ga milim glasima dočekale vele gore, veli ljudi, silni gromi, silni udi, i što bi o njemu rekle Hrvatice i Hrvati, zaljubljeni danas u Dagura i ganuti time što se, kako vele, kao lav borio protiv vlastite domovine? Ne bi nam, možda, bilo loše o tome promisliti, jer bismo tako i Dagura Sigurðssona bolje upoznali.
On na srcu drži desnicu zato što je to folklorni običaj u zemlji u kojoj trenutno boravi i radi, i koja mu se vjerojatno sviđa. Kao što bi njemački turisti prije rata nataknuli na glave fesove koje su upravo kupili, pa bi tako išli preko Baščaršije, e upravo tako Dagur drži ruku na srcu. I to je doista u redu. S njegovim motivima i razlozima, kao ni s razlozima onih turista s fesovima, nema nikakve veze to što će kolektivnim zanosima skloni Hrvati osjetiti ganutim, niti to što će neka već sasvim nevidljiva i neprisutna manjina u ovom društvu pred tom rukom na srcu i pred tim micanjem usnama osjetiti susramlje.
Dagur je, za razliku od nas, slobodan čovjek. Za razliku od nas, koji pripadamo jednome malom, tjeskobnom i klaustrofobičnom svijetu, čovjek iz velikog svijeta, iz velike kulture i velike zemlje. U velikom svijetu i velikim zemljama pitanja himne i zastave, kao i pitanja samoidentifikacije, manje se tiču kolektivnih zanosa, a mnogo više osobnih izbora. Tiču se estetskih pitanja, životne svakodnevice, stila života. Golemu većinu Islanđana koji su pratili prijenos rukometne utakmice svoje reprezentacije s Hrvatskom baš nimalo se ne tiče što njihov čovjek Dagur Sigurðsson prelazi Baščaršiju s upravo kupljenim fesom na glavi, ili što dlanom pokriva lijevu stranu grudi dok mu svira hrvatska himna. Oni koji će mu takvo što zamjeriti ekscentrici su u svakoj velikoj zemlji, pa tako i na Islandu. I nikoga tamo nije briga što oni misle ili osjećaju.
Na Islandu živi tačno 348.580 ljudi. Na teritoriju koji je skoro dvostruko veći od Hrvatske živi dvanaest puta manje stanovnika, a Island je, ipak, velika zemlja. Kako to? Tako što je prisutnost Islanda i Islanđana u europskoj kulturi, te u kulturi i u civilizacijskom identitetu svijeta, neusporedivo veća nego prisutnost Hrvatske i Hrvata. U tom smislu Island ne samo da je nemjerljivo veći od Hrvatske, nego je veći od svih zemalja bivše Jugoslavije, zajedno. Iz takve veličine proizlazi i nešto što je važnije: živa kultura. U filmskom, glazbenom ili književnom svijetu Island je za Hrvatsku veliki svijet, kao što su veliki New York, London, Pariz. I upravo iz onoga što je živa kultura nastaje društvo u kojem nema ničega čudnog da Dagur Sigurðsson daje srce na dlanu tamo nekoj balkanskoj zemlji. Kao što ne bi bilo ničega čudnog ni da ga daje Americi, Kini ili Rusiji. Sa stanovišta velike zemlje i kulture, svejedno je.
Činjenica da je Islanđana 348.580, ili da ih je više nego dvostruko manje od Zagrepčana, moglo bi stvoriti dojam da se međusobno svi oni znaju. Samo, u velikim zemljama i velikim kulturama to nije ništa loše. Otamo se ljudi, naime, ne protjeruju zato što se razlikuju od drugih. Ne protjeruju se ni iz kakvih razloga, a kamo li zato što se “kao lavovi bore protiv vlastite domovine”. U velikim zemljama i velikim kulturama boriti se protiv vlastite domovine moguće je samo u ratu. U sportu toga nema. Sport je za velike kulture samo igra.
Dagur Sigurðsson je, kako čitamo i slušamo od naših, u Zadru kupio stan. Ili stančić, kako to neki vele. Pola godine će, kažu, Dagur živjeti tu, a pola godine na Islandu. Nakon rukometne pobjede nad Islandom našalio se kako možda neko vrijeme sad neće ići tamo. Naši su ga shvatili ozbiljno, pa su i to doživjeli kao žrtvu. Kao još jedan prinos Dagurovoj nepodnošljivoj privlačnosti, njegovome čudesnom seksepilu u odnosu na bezbrižne Hrvatice i Hrvate, lakome na sve kolektivne zanose i emocije. Kako ga ne možemo svi redom ženiti, u sebi ćemo potajno žudjeti za tim da Dagur ipak odabere tog jednoga ili jednu od nas za svoga ili svoju životnu odabranicu, odabranika, s kojom će, ili s kojim će, skupa leći u grob s pogledom na more.
Hoće li Dagur Hrvatskoj biti do groba vjeran, ili će je na koncu prevariti kao Ruben Blanku, mi to u ovim trenucima kolektivne opijenosti ne možemo znati. Ali ako bismo na čas zamislili tu zapravo nevjerojatnu mogućnost da on doista postane jedan od nas, bismo li istovremeno mogli prihvatiti da na taj način mi postanemo jedni od njegovih? Ili da mu budemo slični otprilike onoliko i onako kako bi on postao sličan nama? To, između ostalog, podrazumijeva ozbiljnu mjeru autoironije, savršeno opuštenog prihvaćanja drugih i drukčijih, to, između ostalog, podrazumijeva da natučemo fesove na glave, pa se zaputimo preko čaršije, pjevajući pjesme svojih domalopređašnjih neprijatelja, to, između ostalog, podrazumijeva podjednaku ravnodušnost prema svakoj svečanoj pjesmi, svakoj himni i zastavi na svijetu, uključujući i onu koju kao ratni barjak istaknemo pred svaku sportsku igru. Ako bismo bili spremni biti Dagurovi, morali bismo prihvatiti da je sve to igra, u kojoj smo mi jedva više od klaunova i pajaca, koji samo presvlače dresove i odustaju od jedne, a prihvaćaju drugu glazbenu podlogu svoga ludiranja.
Pred takvom mogućnošću, priznajem to u svoje ime, osjećam susramlje. Osjećam onaj za mene neotklonjivi transfer blama, koji sam jednako osjećao gledajući preglasne njemačke turiste kako s fesovima na glavama idu, smijući se, preko Baščaršije, i gledajući Dagura Sigurðssona kako drži ruku na srcu i miče usnama. I jednako sam se sramio i jednoga i drugog svoga susramlja. A zašto sam se sramio? Pa upravo zato što nisam iz velike zemlje i širokog društva, nisam iz velikog, nego sam iz jako malog naroda. Sramio sam se toga što me, zapravo, vrijeđa da turisti na glave stavljaju fesove, kao da stavljaju saksije. Vrijeđa me što na glave stavljaju nešto o čemu ne znaju ništa. A moje je, pa me vrijeđa njihovo neznanje. Isto je tako i s Lijepom našom. Vrijeđa me što Dagur drži ruku na srcu, a da o toj gesti i o toj pjesmi ne zna ništa, pa je to što radi zapravo samo potvrda kako ga zaboli neka stvar što o tome ne zna ništa. Užasno mi je žao što je tako. Sve bih dao da mi može biti svejedno.
