Majstor s loptom u malom prostoru: Srđan Ivanković – lice s trakom oko ruke i srce bosanskohercegovačkog futsala
Postoje igrači koji obilježe jednu epohu, a postoje i oni koji svojim potezima redefiniraju granice sporta u kojem traju. U svijetu u kojem se svaki milimetar terena mjeri sekundama, a svaka odluka donosi u djeliću treptaja, Srđan Ivanković odavno je izgradio status istinskog umjetnika s loptom.
Biti kapetan reprezentacije Bosne i Hercegovine ne znači nositi samo traku oko ruke – to je teret očekivanja cijele nacije, privilegija rijetkih i odgovornost lidera koji na parketu govori jezikom pobjednika. Od prvih koraka, preko blistavih epizoda u domaćim velikanima, internacionalnih izazova u Srbiji, Rusiji, Poljskoj, Njemačkoj i Austriji, pa sve do onih najemotivnijih trenutaka u dresu s državnim grbom, Ivanković je gradio karijeru bez prečica – radom, klasom i nepogrešivim instinktom golgetera i kreatora.
Proglašavan za najboljeg igrača države, čovjek čiji potezi dižu publiku na noge i lider koji s podjednakom strašću predvodi momčad bez obzira na to igra li se pred tisućama navijača ili u dvorani koja pamti svaki eho povika s klupe.
Posebno sam sretna i ispunjena što imam priliku pred vama predstaviti čovjeka čija sportska priča i životni put nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Srđan Ivanković nije samo vrhunski futsal majstor, kapetan i sportaš koji pomiče granice – on je istinska inspiracija svima nama koji vjerujemo u rad, srce i nepokolebljiv karakter!
Srđane, za početak – kako bi se u nekoliko rečenica predstavio našim čitateljima, i što je presudilo da tvoj sportski put ode u smjeru futsala, umjesto travnatih terena klasičnog nogometa?
Rođen sam u Banjoj Luci, ali moje srce i najljepše uspomene vezane su za selo Jošavku, nedaleko od Banje Luke, gdje i danas imam porodičnu kuću. Selo i priroda su mi uvijek bili asocijacija na slobodu i igru, a tamo sam naučio i brojne životne lekcije te izgradio karakter koji mi je kasnije mnogo značio u sportu.
Moj put u sportu započeo je čistom radošću i igrom s drugarima na igralištu i u školi. U to vrijeme igrali smo sve sportove u skladu s aktuelnim prvenstvima u svijetu, što mi je dalo onu neprocjenjivu motoričku bazu i kognitivni razvoj koji su izuzetno važni u mlađem uzrastu. Trenirao sam i karate, a onda počeo s velikim fudbalom u Čelincu. Tada još nisam znao šta je tačno futsal – postojali su samo lokalni fudbalski termini i turniri u svakom mjestu. Negdje u sedmom razredu, u mom mjestu se u sklopu Kluba malog fudbala Čelinac pojavila škola malog fudbala, i od tada futsal postaje moj apsolutni prioritet. Zaljubio sam se u dinamiku igre, kombinatoriku, brzinu i kreativnost iz koje se više nisam mogao, niti želio, izdvojiti.
Vrlo brzo sam počeo nastupati i na turnirima koji su bili popularni, sticao iskustvo, trenirao, skupljao lekcije i znanje, sam se nadograđivao i sanjao – sanjao o nekim velikim međunarodnim scenama... Gledao sam utakmice velikih liga, ne znajući da ću jednog dana i ja biti akter svega toga.
Već ulazak u profesionalne vode i seniorske timove postaje nešto drugačije od same igre – više pritiska, obveza, izazova... Bio sam dio sjajnog Ekonomca iz Kragujevca, zatim Mostara, Tuzle, Stuttgarta... Da bi onda došla ponuda iz Rusije, jedne od najjačih liga u svijetu. To mi je bilo najveće iskustvo i tu sam doživio najveća iskušenja i najveće promjene kao profesionalac i kao čovjek.
Kako bi opisao čast, ali i odgovornost biti kapiten reprezentacije?
Velika čast mi je biti kapiten reprezentacije... Traku ne gledam kao hranu ega, nego kao obavezu da služim drugima na najbolji način kao lider i da izvučem maksimum iz tima, jer TIM je ono što je najjače. Također sam mnogo porastao kao ličnost noseći traku jer je to velika obaveza rada na sebi, ali i velika satisfakcija i motivacija.
Igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine je vrhunac karijere. Opiši nam emocije koje te preplave kada obučeš dres nacionalnog tima?
Uvijek sam osjećao ponos jer igrajući za reprezentaciju igram ispred svih naših građana i ljudi koji nas iskreno prate i vole.
Koji su, po tvom mišljenju, najveći izazovi sa kojima se suočavaju futsal igrači na Balkanu?
Zemlje Balkana imaju veliki talenat za futsal, ali ono što najviše nedostaje jeste više profesionalizma, sportskog menadžmenta i organizacionog znanja.
U tim segmentima zaostajemo za jakim evropskim ligama.
Najveći izazovi sa kojima se naši igrači bore opet se svode na organizaciju i odgovornost klubova... Potrebni su nam profesionalni ugovori kako bi igrači mogli da se posvete i da se bave futsalom i od toga žive.
Također, medijski prostor posvećen futsalu je oskudan i tu ima mnogo prostora za napredak... Tako bi klubovi i lige privukli velike sponzore koji bi dali sigurnost i veći potencijal razvoja.
Šta nam novo ide za budućnost?
Nakon Poljske vratio sam se u Bosnu, ali ovu sezonu ću nastupati za ekipu SFK Libero Graz. To je novi projekat koji me motiviše i želimo podići klub i ligu na viši nivo. Nadam se da ću svojom energijom, iskustvom i zdravom emocijom doprinijeti tome.
Tko je Srđan kad nije na terenu?
Pa, nastojim da imam više identiteta. Svestranost me uvijek privlačila i bio sam radoznao na svom putu razvoja kao ličnost... Griješio puno, ali puno i učio... Davao sebi šansu da budem početnik u mnogo čemu... Nekada tražio savršenstvo u svemu, ali gubio svoju autentičnost... Sada tražim autentičnost i istinu, a manje savršenstva...
To me ispunjava i tako sam aktivan i na mnogim muzičkim instrumentima poput klavira, frule, gitare... Volim knjige – psihologija i filozofija su moja opsesija, a kao što sam rekao na početku, priroda mi je inspiracija... Nastojim da tražim mir u sebi i da širim ljubav ovom svijetu, ali i svoj mir da osjetim u samoći gdje gradim svoje ideje... Priroda mi to daje.
Ljudi sa prijatnom energijom... Porodica i djeca, to su svojevrsni izazovi, ali i veliko bogatstvo... Prepuštam se životu i nastojim biti u sadašnjosti jer je to jedino što imamo... Osmijeh na lice i probleme shvatati kao priliku da rastemo iz toga... a rastemo dovijeka.
