Vodeće svjetske kompanije, poput "Nikea" ili "Walmarta", nerijetko se diče društvenom odgovornošću iako je riječ o tvrtkama čije ekonomsko bogatstvo počiva na najamnom radu i eksploataciji radništva. Po svemu sudeći, situacija nije puno bolja ni na domaćem terenu.
U dobu nekontroliranog kapitalizma i društva suočenog s posljedicama industrijskog doba koje je u konačnici dovelo do divljih deregulacija, ekoloških katastrofa i kriminala, kršenja ljudskih prava i sl., tvrtke i razne korporacije traže "humanije" načine razvojnih politika pri čemu društveno odgovorno poslovanje savršeno zauzima svoju poziciju. U nekakvom klasičnom, PR-ovskom smislu, društveno odgovorno poslovanje (DOP) možemo sumirati kao način na koji organizacije planiraju i upravljaju svojim odnosima s ključnim interesno-utjecajnim skupinama, odnosno, kao odgovornost organizacije prema svom društvu i interesno-utjecajnim skupinama (kupcima, dioničarima, dobavljačima i sl).
Iako se definicija DOP-a može svesti na jednu rečenicu koja tako jednostavno zvuči, prvi problem ovog koncepta vidljiv je već u njegovom nazivu, a odnosi se na pojam odgovornosti. Iako je taj pojam transparentan u samom svom značenju, pogled ispod
površine pokazuje da to ipak nije slučaj. Ako proučimo neke od vodećih, svjetskih kompanija, poput Nikea ili Walmarta, možemo vidjeti da se one nerijetko diče društvenom odgovornošću koja ostaje mrtvo slovo na papiru budući da se radi o tvrtkama čije ekonomsko bogatstvo počiva na najamnom radu i eksploataciji radništva. Ako sve više uđemo u sferu društveno odgovornog poslovanja, naići ćemo na jedan veliki paradoks, a to je da što su tvrtke društveno neodgovornije, to je veći njihov napor da se prikažu kao društveno odgovorne. Osim tog paradoksa nailazimo i na problematiku nepostojanja jedinstvene definicije DOP-a, već se taj pojam različito interpretira, što posljedično dovodi do selektivnog obuhvaćanja područja društvene odgovornosti. Tako, na primjer, imamo tvrtke koje se predstavljaju društveno odgovornima jer smatraju da je ekološka proizvodnja jedini i dostatni faktor koji ih čini takvima, dok zanemaruju korektan odnos prema radnicima i uopće se ne obaziru na segment radništva.
Opet, o čemu se točno govori kada se upotrebljava riječ odgovornost? Je li riječ o etičkom ili pravnom pitanju? Upravo je "kvaka" u tome što se granice brišu i preuzimanje "odgovornosti" nema nikakvih pravnih uporišta jer su sve "odgovornosti" zapisane u raznim kodeksima, etičkim pamfletima i raznoraznim poveljama koji ne podrazumijevaju nikakve pravne sankcije.
Što je s Hrvatskom? Iako se društveno odgovorno poslovanje formalno nigdje ne spominje, u svibnju 2005. godine Skupština Hrvatske gospodarske komore (HGK) usvojila je Kodeks etike u poslovanju kojim utvrđuje osnovne smjernice etičkog ponašanja poslovnih subjekata u hrvatskom gospodarstvu. Unatoč tome što je usvajanje kodeksa neobvezujuće, na isto se odlučilo 837 tvrtki i svi potpisnici su prihvatili obvezu djelovanja u skladu s načelima odgovornosti, istinitosti, učinkovitosti, transparentnosti, kvalitete, postupanja u dobroj vjeri i poštovanja dobrih poslovnih običaja prema poslovnim partnerima, poslovnom i društvenom okruženju te vlastitim zaposlenicima. Svaki zaposlenik, radnički predstavnik ili suradnik poslovnog subjekta prema tom dokumentu ima obvezu izvijestiti nadređenu osobu o mogućim ili počinjenim kršenjima kodeksa ili zakonskih propisa, dok se istodobno preporuča da se kršenje kodeksa riješi u skladu s internim aktima poslovnog subjekta, odnosno tvrtke.
Ukoliko to pak nije moguće, prijava se podnosi jednom od tijela HGK, odnosno Sudu časti pri HGK ukoliko se radi o povredi dobrih poslovnih običaja i etičkih pravila u poslovanju, Centru za mirenje HGK-a ukoliko je riječ o postupku mirenja, te Stalnom arbitražnom sudištu pri HGK ukoliko se radi o činjeničnom razjašnjavanju spora pred arbitražom. Prema informacijama HGK, Stalno
arbitražno sudište dosada nije zaprimilo ni jednu prijavu, dok se Sudu časti najviše obraćaju stranke koje kao razlog podnošenja prijave, u načelu, navode određene radnje ili propuste članica HGK koji mogu značiti i povredu kodeksa. Pri tome se najčešće pozivaju na povredu Zakona o zaštiti potrošača, načela savjesnosti i poštenja ili, pak, na povrede određenog strukovnog kodeksa, a najveći broj prijava podnose sami potrošači. Iako broj potpisnika kodeksa u usporedbi s brojem tvrtki koje djeluju u Hrvatskoj izgleda poražavajuće, valja naglasiti da sve više tvrtki etično poslovanje, odnosno društveno odgovorno poslovanje, integrira u svoju poslovnu strategiju te je nemoguće sa sigurnošću reći koliko tvrtki u Hrvatskoj djeluje po tom načelu ili se barem tako predstavlja.
Društveno odgovornom poslovanju se više pažnje počelo posvećivati tek 2010. godine, kada je uz financijsku potporu Europske komisije započela provedba projekta uspostave i razvoja Nacionalne mreže za razvoj društveno odgovornog poslovanja s ciljem povećanja razine osviještenosti o važnostima DOP-a. Nositelj tog projekta bio je Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj (HR PSOR), a partnerske organizacije su bile Global Compact Hrvatska, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska udruga banaka (HUB), Hrvatska udruga poslodavaca (HUP), Hrvatska udruga sindikata (HUS) i Ekonomski fakultet u Zagrebu (EFZG). Glavne smjernice projekata su bile formiranje Nacionalne mreže i pokretanje portala koji bi služio kao referentno mjesto za sve sudionike, razvoj Indeksa DOP-a, razvoj baze studija slučaja te nastavak promocije i održavanja konferencija o DOP-u.
Također, osim navedenih smjernica, neki od glavnih ciljeva mreže su povećanje broja domaćih poduzeća koja strateški provode DOP, integracija DOP-a u javne politike, kao i osvješćivanje građana o vrijednostima i važnostima istog. Kako se uopće određuje da je neka tvrtka društveno odgovorna? Je li dostatan samo potpis kodeksa ili izjava o društvenoj odgovornosti? Prema projektu Indeks DOP-a, kojeg provodi HGK u suradnji s HRPSOR-om od 2008. godine, svake godine se upućuje poziv za ispunjenje upitnika na 2000 malih, srednjih, velikih i javnih tvrtki koje su prema kriterijima Zlatne kune u proteklom financijskom razdoblju poslovale pozitivno, te se ovisno o rezultatima upitnika dodjeljuju nagrade, odnosno priznanja. Velike i srednje tvrtke ispunjavaju upitnik od 119 pitanja, dok male ispunjavaju upitnik s 61 pitanjem, te su oba podijeljena u šest osnovnih područja: ekonomska održivost, uključenost društveno odgovornog poslovanja u poslovnu strategiju, radna okolina, zaštita okoliša, tržišni odnosi te odnosi sa zajednicom. Upitnik je prve godine provođenja projekta popunilo samo 38 tvrtki, dok je onaj za 2013. godinu ispunilo samo njih 89. Dok su se nagrade prethodnih godina dijelile po kategorijama veličine, ove godine HGK i HRPSOR uvode nagrade za područja odgovorne politike i prakse u radnoj okolini, upravljanja okolišem i za područje društveno odgovornih odnosa sa zajednicom.
Možemo li smatrati popunjavanje upitnika dovoljnim za utvrđivanje je li jedna tvrtka društveno odgovorna? Ili je donošenje etičkog kodeksa dovoljno, ili je pak naljepnica na proizvodu bolja potvrda DOP-a? I opet, zašto je to toliko bitno? Prvo krenimo od toga da je DOP u Hrvatskoj projekt, a ne sastavni dio strategije poslovanja tvrtki i nešto što bi se trebalo podrazumijevati. Važnost DOP-a leži u činjenici da je danas neodgovorno i neplansko poslovanje jednostavno nemoguće zbog sve veće angažiranosti različitih inicijativa i udruga za zaštitu okoliša, ljudskih prava i sl. koje "nadziru" rad tvrtki, ali i
zbog osviještenosti kupaca i korisnika koji će prije ukazati povjerenje nekome tko je "odgovoran".
Bilo bi nepošteno tvrditi da većina tvrtki ugrađuje u svoju poslovnu strategiju DOP zbog dobrog publiciteta i povećanja profita, ali ostaje činjenica da se radi o vrsti odgovornosti koja proizlazi iz umjetno stvorenog imidža koji je stvoren vlastitim marketingom i lako dostižnim potvrdama. Tko potvrđuje tu društvenu odgovornost? Kupci i korisnici? Ne, nego je u Hrvatskoj potvrđuju provodioci projekta Nacionalne mreže za razvoj DOP-a, među kojima se nalazi i HUP koji gorljivo zagovara uvođenje outsourcinga. Tu se opet vraćamo na početak i na problematiku selektivnog percipiranja područja odgovornosti. Ne možemo odvojiti ulaganje u okoliš i zajednicu od ulaganja u radnike i tvrditi da certifikat za ekološku proizvodnju čini jednu tvrtku društveno odgovornom ako radnici nemaju pravo na udruživanje. Također, ne možemo tvrditi da je jedna tvrtka društveno odgovorna ako tvrdi da su joj korisnici na prvom mjestu, a pod krinkom državnih nameta povećava cijene svojih usluga ili proizvoda bez prethodnih objašnjenja.
Angažiranje socijalno marginaliziranih skupina poput beskućnika na privremenim radovima nije odgovorno ponašanje, kao ni provođenje loše poslovne politike čije posljedice osjećaju samo radnici. Nažalost, primjera je bezbroj i bit će ih još više dok tvrtke ne počnu zapravo preuzimati odgovornost i dok se ne uvedu pravne sankcije za kršenje iste. Potreban je ozbiljan pristup DOP-u, kao i stalna praćenja provođenja istog jer se radi o vrlo složenom i sofisticiranom marketinškom oružju od kojeg korist ima samo tvrtka. Do kada ćemo biti robovi lijepo zapakiranih reklama i obećanja? Kada ćemo preuzeti odgovornost?
Izvor: h-alter
U dobu nekontroliranog kapitalizma i društva suočenog s posljedicama industrijskog doba koje je u konačnici dovelo do divljih deregulacija, ekoloških katastrofa i kriminala, kršenja ljudskih prava i sl., tvrtke i razne korporacije traže "humanije" načine razvojnih politika pri čemu društveno odgovorno poslovanje savršeno zauzima svoju poziciju. U nekakvom klasičnom, PR-ovskom smislu, društveno odgovorno poslovanje (DOP) možemo sumirati kao način na koji organizacije planiraju i upravljaju svojim odnosima s ključnim interesno-utjecajnim skupinama, odnosno, kao odgovornost organizacije prema svom društvu i interesno-utjecajnim skupinama (kupcima, dioničarima, dobavljačima i sl).
Iako se definicija DOP-a može svesti na jednu rečenicu koja tako jednostavno zvuči, prvi problem ovog koncepta vidljiv je već u njegovom nazivu, a odnosi se na pojam odgovornosti. Iako je taj pojam transparentan u samom svom značenju, pogled ispod
površine pokazuje da to ipak nije slučaj. Ako proučimo neke od vodećih, svjetskih kompanija, poput Nikea ili Walmarta, možemo vidjeti da se one nerijetko diče društvenom odgovornošću koja ostaje mrtvo slovo na papiru budući da se radi o tvrtkama čije ekonomsko bogatstvo počiva na najamnom radu i eksploataciji radništva. Ako sve više uđemo u sferu društveno odgovornog poslovanja, naići ćemo na jedan veliki paradoks, a to je da što su tvrtke društveno neodgovornije, to je veći njihov napor da se prikažu kao društveno odgovorne. Osim tog paradoksa nailazimo i na problematiku nepostojanja jedinstvene definicije DOP-a, već se taj pojam različito interpretira, što posljedično dovodi do selektivnog obuhvaćanja područja društvene odgovornosti. Tako, na primjer, imamo tvrtke koje se predstavljaju društveno odgovornima jer smatraju da je ekološka proizvodnja jedini i dostatni faktor koji ih čini takvima, dok zanemaruju korektan odnos prema radnicima i uopće se ne obaziru na segment radništva.
Opet, o čemu se točno govori kada se upotrebljava riječ odgovornost? Je li riječ o etičkom ili pravnom pitanju? Upravo je "kvaka" u tome što se granice brišu i preuzimanje "odgovornosti" nema nikakvih pravnih uporišta jer su sve "odgovornosti" zapisane u raznim kodeksima, etičkim pamfletima i raznoraznim poveljama koji ne podrazumijevaju nikakve pravne sankcije.
Što je s Hrvatskom? Iako se društveno odgovorno poslovanje formalno nigdje ne spominje, u svibnju 2005. godine Skupština Hrvatske gospodarske komore (HGK) usvojila je Kodeks etike u poslovanju kojim utvrđuje osnovne smjernice etičkog ponašanja poslovnih subjekata u hrvatskom gospodarstvu. Unatoč tome što je usvajanje kodeksa neobvezujuće, na isto se odlučilo 837 tvrtki i svi potpisnici su prihvatili obvezu djelovanja u skladu s načelima odgovornosti, istinitosti, učinkovitosti, transparentnosti, kvalitete, postupanja u dobroj vjeri i poštovanja dobrih poslovnih običaja prema poslovnim partnerima, poslovnom i društvenom okruženju te vlastitim zaposlenicima. Svaki zaposlenik, radnički predstavnik ili suradnik poslovnog subjekta prema tom dokumentu ima obvezu izvijestiti nadređenu osobu o mogućim ili počinjenim kršenjima kodeksa ili zakonskih propisa, dok se istodobno preporuča da se kršenje kodeksa riješi u skladu s internim aktima poslovnog subjekta, odnosno tvrtke.
Ukoliko to pak nije moguće, prijava se podnosi jednom od tijela HGK, odnosno Sudu časti pri HGK ukoliko se radi o povredi dobrih poslovnih običaja i etičkih pravila u poslovanju, Centru za mirenje HGK-a ukoliko je riječ o postupku mirenja, te Stalnom arbitražnom sudištu pri HGK ukoliko se radi o činjeničnom razjašnjavanju spora pred arbitražom. Prema informacijama HGK, Stalno
arbitražno sudište dosada nije zaprimilo ni jednu prijavu, dok se Sudu časti najviše obraćaju stranke koje kao razlog podnošenja prijave, u načelu, navode određene radnje ili propuste članica HGK koji mogu značiti i povredu kodeksa. Pri tome se najčešće pozivaju na povredu Zakona o zaštiti potrošača, načela savjesnosti i poštenja ili, pak, na povrede određenog strukovnog kodeksa, a najveći broj prijava podnose sami potrošači. Iako broj potpisnika kodeksa u usporedbi s brojem tvrtki koje djeluju u Hrvatskoj izgleda poražavajuće, valja naglasiti da sve više tvrtki etično poslovanje, odnosno društveno odgovorno poslovanje, integrira u svoju poslovnu strategiju te je nemoguće sa sigurnošću reći koliko tvrtki u Hrvatskoj djeluje po tom načelu ili se barem tako predstavlja.
Društveno odgovornom poslovanju se više pažnje počelo posvećivati tek 2010. godine, kada je uz financijsku potporu Europske komisije započela provedba projekta uspostave i razvoja Nacionalne mreže za razvoj društveno odgovornog poslovanja s ciljem povećanja razine osviještenosti o važnostima DOP-a. Nositelj tog projekta bio je Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj (HR PSOR), a partnerske organizacije su bile Global Compact Hrvatska, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska udruga banaka (HUB), Hrvatska udruga poslodavaca (HUP), Hrvatska udruga sindikata (HUS) i Ekonomski fakultet u Zagrebu (EFZG). Glavne smjernice projekata su bile formiranje Nacionalne mreže i pokretanje portala koji bi služio kao referentno mjesto za sve sudionike, razvoj Indeksa DOP-a, razvoj baze studija slučaja te nastavak promocije i održavanja konferencija o DOP-u.
Možemo li smatrati popunjavanje upitnika povodom dodjele "Zlatne kune" dovoljnim za utvrđivanje je li jedna tvrtka društveno odgovorna? foto: HGK
Također, osim navedenih smjernica, neki od glavnih ciljeva mreže su povećanje broja domaćih poduzeća koja strateški provode DOP, integracija DOP-a u javne politike, kao i osvješćivanje građana o vrijednostima i važnostima istog. Kako se uopće određuje da je neka tvrtka društveno odgovorna? Je li dostatan samo potpis kodeksa ili izjava o društvenoj odgovornosti? Prema projektu Indeks DOP-a, kojeg provodi HGK u suradnji s HRPSOR-om od 2008. godine, svake godine se upućuje poziv za ispunjenje upitnika na 2000 malih, srednjih, velikih i javnih tvrtki koje su prema kriterijima Zlatne kune u proteklom financijskom razdoblju poslovale pozitivno, te se ovisno o rezultatima upitnika dodjeljuju nagrade, odnosno priznanja. Velike i srednje tvrtke ispunjavaju upitnik od 119 pitanja, dok male ispunjavaju upitnik s 61 pitanjem, te su oba podijeljena u šest osnovnih područja: ekonomska održivost, uključenost društveno odgovornog poslovanja u poslovnu strategiju, radna okolina, zaštita okoliša, tržišni odnosi te odnosi sa zajednicom. Upitnik je prve godine provođenja projekta popunilo samo 38 tvrtki, dok je onaj za 2013. godinu ispunilo samo njih 89. Dok su se nagrade prethodnih godina dijelile po kategorijama veličine, ove godine HGK i HRPSOR uvode nagrade za područja odgovorne politike i prakse u radnoj okolini, upravljanja okolišem i za područje društveno odgovornih odnosa sa zajednicom.
Možemo li smatrati popunjavanje upitnika dovoljnim za utvrđivanje je li jedna tvrtka društveno odgovorna? Ili je donošenje etičkog kodeksa dovoljno, ili je pak naljepnica na proizvodu bolja potvrda DOP-a? I opet, zašto je to toliko bitno? Prvo krenimo od toga da je DOP u Hrvatskoj projekt, a ne sastavni dio strategije poslovanja tvrtki i nešto što bi se trebalo podrazumijevati. Važnost DOP-a leži u činjenici da je danas neodgovorno i neplansko poslovanje jednostavno nemoguće zbog sve veće angažiranosti različitih inicijativa i udruga za zaštitu okoliša, ljudskih prava i sl. koje "nadziru" rad tvrtki, ali i
zbog osviještenosti kupaca i korisnika koji će prije ukazati povjerenje nekome tko je "odgovoran".
Bilo bi nepošteno tvrditi da većina tvrtki ugrađuje u svoju poslovnu strategiju DOP zbog dobrog publiciteta i povećanja profita, ali ostaje činjenica da se radi o vrsti odgovornosti koja proizlazi iz umjetno stvorenog imidža koji je stvoren vlastitim marketingom i lako dostižnim potvrdama. Tko potvrđuje tu društvenu odgovornost? Kupci i korisnici? Ne, nego je u Hrvatskoj potvrđuju provodioci projekta Nacionalne mreže za razvoj DOP-a, među kojima se nalazi i HUP koji gorljivo zagovara uvođenje outsourcinga. Tu se opet vraćamo na početak i na problematiku selektivnog percipiranja područja odgovornosti. Ne možemo odvojiti ulaganje u okoliš i zajednicu od ulaganja u radnike i tvrditi da certifikat za ekološku proizvodnju čini jednu tvrtku društveno odgovornom ako radnici nemaju pravo na udruživanje. Također, ne možemo tvrditi da je jedna tvrtka društveno odgovorna ako tvrdi da su joj korisnici na prvom mjestu, a pod krinkom državnih nameta povećava cijene svojih usluga ili proizvoda bez prethodnih objašnjenja.
Angažiranje socijalno marginaliziranih skupina poput beskućnika na privremenim radovima nije odgovorno ponašanje, kao ni provođenje loše poslovne politike čije posljedice osjećaju samo radnici. Nažalost, primjera je bezbroj i bit će ih još više dok tvrtke ne počnu zapravo preuzimati odgovornost i dok se ne uvedu pravne sankcije za kršenje iste. Potreban je ozbiljan pristup DOP-u, kao i stalna praćenja provođenja istog jer se radi o vrlo složenom i sofisticiranom marketinškom oružju od kojeg korist ima samo tvrtka. Do kada ćemo biti robovi lijepo zapakiranih reklama i obećanja? Kada ćemo preuzeti odgovornost?
Izvor: h-alter
