Za nogomet se kaže da je ”najvažnija sporedna stvar na svijetu”, i u tome ne vidim nikakav problem, s time bih se mogao, posebno u trenucima slabe volje, čak i složiti. Ono što je sporedno, sporedno je, neovisno o stupnju na kojem se ta sporednost nalazi.
Svjetsko prvenstvo u Katru je, što se tiče Hrvatske, zadovoljilo oba uvjeta: bilo je važno, ako mnoge od nas pitate, bilo je najvažnije, ali je, također, bilo i sporedno. Osvajanjem medalje promovirana je Hrvatska, odnosno, nogomet je imao instrumentalnu ulogu, bio je u funkciji Hrvatske. Kakva je današnja Hrvatska, upravo je tako i promovirana.
Rasprave o tome koje pjesme vole nogometaši, potpuno su nelegitimne, one bi bile legitimne samo onda ako su nogometaši igrali i predstavljali sebe, a ne Hrvatsku. Budući da su nogometaši neprestano isticali vlastito domoljublje, nema razloga da im ne povjerujem, oni su, dakle, baš kao pravi zaljubljenici u domovinu, igrali za Hrvatsku zbog Hrvatske.
Nogomet je tu bio sporedan, ali najvažnije sporedan, jer je Hrvatska bila, kako je to rekao njezin mitski utemeljitelj, ”iznad svega i iznad svih”. Takva država ne može pjesmama gubitnika slaviti pobjednike, pogotovo domoljubne pobjednike, a Thompsonove pjesme su gubitničke, one ne opisuju sadašnju državu, niti njezinu povijest, nego zastrašuju s time kakva je ova država mogla biti da su, kojim slučajem, pobijedili povijesni gubitnici.
Poražena pseudodržava, bila ona na tlu sadašnje Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, nije nešto što izaziva ponos, nego istinsko egzistencijalno gađenje.
Pseudodržava u kojoj se netko ubija ili odvodi u logore zbog vlastitog nacionalnog identiteta, zasigurno nije nešto što pripada proslavi sportske pobjede i domoljubnog zanosa.
Pseudodržava i pjesme koje se na nju pozivaju izaziva gađenje.
Jedan zadarski portal pisao je sramotnom slučaju koji se dogodio u jednom zadarskom kafiću, namjerno ne želim navoditi ime kafića, a ni njegovog vlasnika, jer sam svjestan toga da bi to u okolnostima patologiziranog poimanja domoljublja kod mnogih inficiranih gubitničkim pogledom na hrvatstvo, djelovalo kao promoviranje ovog ne-mjesta, ne-domoljublja i ne-hrvatstva.
Riječ je o tome da su se za vrijeme utakmice između Hrvatske i Argentine u tom ne-kafiću puštale ustaške pjesme. Ustaštvo je direktna negacija hrvatstva, to je toliko očito, da to kaže i mitski utemeljitelj suvremene hrvatske države – Franjo Tuđman.
Hrvatska država, baš kao i hrvatstvo, ima svoju povijest, ono nije nastalo kozmogonijskim procesima odvajanja ”neba od zemlje”. Ne, sadašnja hrvatska država ima svoj razvojni, povijesni put. Ustaštvo ne predstavlja dionicu na tom putu, štoviše, hrvatska država se borila protiv ustaštva.
Odmah ću odgovoriti i onima koji se pitaju je li jugoslavenstvo predstavljalo neku dionicu na tom putu – jest. Zahvaljujući jugoslavenstvu, danas su u sastavu Hrvatske svi oni teritoriji koje je povijesni gubitnik i izdajnik hrvatstva Ante Pavelić bespogovorno i rado prepuštao onima kojima je besramno služio.
Upravo ona Hrvatska koja je formirana u Jugoslaviji osamostaljena je u granicama u kojima je tada formirana. Tzv. NDH ne postoji i nije postojala, ona je predstavljala demonsku negaciju Hrvatske, tzv. NDH je podla, izdajnička, protunacionalna, krajnje nehumana, sramotna i demonska tvorba. Takva je bila, za takve je nastala, takvi je se danas sjećaju.
Gubitnici misle da se sadašnja Hrvatska slavi sjećanjem na poraženu negaciju hrvatske države, a to je bila tzv. NDH. Puštanje ustaških pjesama, uzvikivanje pokliča Za dom spremni, sjećanje na Pavelića, veličanje Jasenovca i Gradiške Stare, zasigurno ne pripada domoljubnom činu.
Pjesma ”Lijepa li si”, također nije himna sportskih uspjeha, nego opis gubitništva. Od kada sam čuo riječi te pjesme, u svim prilikama kada se ona izvodi, redovito ostanem sjediti. To je pjesma poraženih.
Svjetsko nogometno prvenstvo u Katru imalo je instrumentalnu ulogu. Tu nogomet nije bitan, on je sporedan, bitno je bilo, kako se to kaže, pozicionirati naciju.
Za naciju je potpuno nebitno kako je poimaju Dalić, Lovren ili Modrić. Irelevantno je što oni kažu da je država, kako manifestiraju domoljublje, što je za njih nacija ili koje pjesme vole. Njihova uloga nije da budu ideolozi hrvatstva.
U ovom kontekstu me ne zanima ni u kojoj državi plaćaju, ako uopće plaćaju, poreze, kako svjedoče na sudovima, gdje žive i što će napraviti s novcem koji su zaradili u Katru. Neka rade što hoće i neka žive gdje hoće.
Oni su igrali za ovu državu, predstavljali su ovu državu, to je sasvim dosta. Država nije igrala za njih i država ne predstavlja njih, oni predstavljaju državu, onakvu kakva ona jest, a to je država koja nema veze, neovisno o svim mogućim neformalnim sportskim himnama, s negacijama druge države ili s afirmacijama pseudodržava.
Zadarski slučaj nije osamljen, toga je, zbog građanske zapuštenosti, nedovoljne demokratske pismenosti, odsustva povijesnog mišljenja, među nama više od onoga što bi smjelo biti, odnosno, da ne bi bilo nikakve sumnje, toga uopće ne bi smjelo biti. Premalena smo država da bismo si dopustili nastavak koketiranja s povijesnim i nacionalnim gubitništvom.
”Najvažnija sporedna stvar na svijetu” nije promocija sporednosti, marginaliziranosti ili povijesne izopćenosti. Pobjede se slave, Hrvatska je među pobjednicama Svjetskog nogometnog prvenstva.
Ta Hrvatska je, da potpuno dignem paru svim gubitnicima, i antifašistička Hrvatska. Takva Hrvatska se tijekom Drugog svjetskog rata sukobljavala s ustašama i Antom Pavelićem, takva Hrvatska poštuje, sada i uvijek, granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Herceg-Bosna, ma što to bilo, zasigurno nije ”srce ponosno” i ne pripada ljepoti suvremene hrvatske države koja danas, na našu sreću, živi europsku etapu svoga razvoja. Hrvatstvo se globalizira, a ako netko u to sumnja, neka se samo zapita, tko se raduje toj bronci – suverenisti ili globalisti?
Ovu medalju bi, budući da je dio globalizacijskog procesa, čiji je sastavni dio i Svjetsko nogometno prvenstvo u Katru, trebali slaviti samo hrvatski globalisti. Suverenisti bi samo sudjelovanje naše reprezentacije trebali promatrati kao prvorazrednu nacionalu izdaju.
Ma, nema veze, u Hrvatskoj su često razum i kritičko mišljenje sporedniji od najsporednije stvari na svijetu. Neka slave i hrvatski suverenisti.
