U ponedjeljak, 19. 2. 2024. godine, svijet je napustio jedan od najvećih pjesnika našeg jezika – Danijel Dragojević.
U različitim kulturama i vremenskim razdobljima postojali su ljudi koje je njihov život činio podložnim mitologizaciji. Priča o pjesniku s malog jadranskog otoka koji odbija intervjue i nagrade, objavljuje tiho i konstantno vrhunske knjige poezije u malom tiražu te postaje jedan od najvećih pjesnika čije ime s poštovanjem spominje starija, a s ushićenjem nova generacija, u čijim je razgovorima poznavanje ovog maestra lozinka prepoznavanja istovjetnih ukusa, jeste ona priča koja je podložna romantiziranju. Pored toga, pjesnik koji u svojoj poeziji promišlja svijet van ideologije uistinu je sumnjiv. Ponajviše zbog mnoštva onih koji bježe u čistilište estetike ne bi li završili u paklu istinitosti. Ali, takvi hrle na književne nagrade i tuđe hvalospjeve, što nije slučaj s Dragojevićem. Autentično zanimanje za prirodu svijeta njemu se ne može osporiti. Nije istina ni da je on boemski neshvatljivo bježao od svijeta, kako je na televizijskoj emisiji primijetio Branislav Oblučar, jedan od najvećih poznavalaca Dragojevićevog opusa, jer to negira dugogodišnje uredništvo autorskih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija. Istina je da je široj javnosti ovaj veliki pjesnik bio nepoznat. Sada, nakon njegove smrti, otvara se opasnost od zloupotrebe koju je svojim odbijanjem nagrada Dragojević sprečavao. Stoga se nije loše podsjetiti njegove pjesme Materija iz zbirke Hodanje uz prugu gdje je pjesnik u rijetkom mjestu za njegov opus postavio sebi pitanje identiteta i na njega odgovorio pjesnički.
Materija
Svaki put kad vlakom putujem za Trst ili se iz Trsta
vraćam i nedaleko od granice prolazim mjestom koje se zove
Materija, pomislim i tiho uskliknem: Pa, ja sam Slovenac!
Kako bi rekli alternativci, kada na stanici vidim natpis
s tim imenom, moje rašlje zatitraju, kao da sam se tu rodio
i kao da se tu nalazi moj početni mrak.
Materija. Vraćao sam se i po atlasima tražio još mjesto
na svijetu s tim imenom; nisam ga našao. Dakle, ipak
Slovenac.
Tu sam, na tom mjestu i u tom času, uvjeren da je netko
(ma kako dan bio svijetao, doba lisnato i ma što čekalo s
jedne i druge strane putovanja) pokriven kaputom toga
imena; netko tko zamjenjuje riječi za stvari, netko samolju-
bivo odvojen od stvarnog, apatičan, nesposoban za transfer,
glup i sličan filozofu: netko kome se vid ruga.
I pitam, kamo ćeš sada, zvijezdo ljudska, tamni dane,
kada si ionako napravljen od onoga što nećeš napraviti,
odustajanja što osjeća početak i njim se igra?
Sličnu sudbinu romantiziranja doživio je pjesnik po imenu Branko Miljković, rođen iste godine i mjeseca, tačnije dan poslije Dragojevića i koji je kao i Dragojević umro u Zagrebu, samo mnogo ranije, 12. februara 1961. Njegovo samoubistvo u 27. godini i ostavljena hermetična poezija, puna simbola, bila je privlačna generacijama nakon njega koje su u Miljkoviću vidjele mladog, talentovanog i neshvaćenog pjesnika, drugim riječima pjesničkog klišea iz kojeg se Miljković mrtav uporno vadio onim neospornim – svojom ostavljenom vrhunskom poezijom. Ali, pozicionirati ova dva pjesnika i njihove pjesme jednu pored druge podrazumijeva osjetiti prestravljenost pred jamom mogućeg u velikoj poeziji na našem jeziku. Za razliku od Miljkovićeve hermetične poezije, Dragojevićeva je otvorena, prozračna i lišena svake zakukuljenosti do te mjere da u svakom čitaocu stvara lažnu predstavu o tome da ju i sam može napisati. Drugim riječima, ona se čini prostom.
Da bi se pokušalo odgovoriti na pitanje kako su oba moguća, prvo je potrebno promisliti šta su suštinske vrijednosti poezije. Jedan od mogućih odgovora podsjeća na ponovljenu formu iz crtanog filma Profesor Baltazar. Nakon što okrene koji krug šetajući i promišljajući o problemu, Baltazar doživi eureka momenat, poskoči i pokrene ogromnu spravu iz koje s mukom kane nekoliko kapi esencije rješenja. Tako svedena na nekoliko kapi, poezija predstavlja tekst nabijen značenjem. Prosto nije jednako jednostavnom kao što bespotrebno komplikovano nije jednako kompleksnom. Trideset glasova našeg jezika daju skoro pa beskonačan broj mogućnosti suženih pravilima jezika. Kreiranje rečenice jednako tako umnožava mogućnosti skoro do beskonačnosti. Pravila poezije ili njena narušavanja daju nizove novih kompleksnosti. Stoga u jeziku poezije nije potrebno mnogo elemenata za značenje. Za shvatanje kompleksnosti jednog haikua potrebno je razumijevanje konteksta forme: tri stiha, pet-sedam-pet slogova, dvije pjesničke slike, godišnje doba često iskazano simbolom, začuđenje. Dragojevićeva poezija oslobađa čitaoca potrebe za poznavanjem takvog konteksta forme. Zato je nešto duža od haikua iako neodoljivo podsjeća na njega svojom meditativnom prirodom. To će rezultirati poetikom koju je Katažina Kubišovska precizno nazvala metafizikom svakodnevnice.
Drugi važan manir je promišljena i precizna upotreba nabrajanja. Ako je metoda selekcije dovoljno pažljivo izvršena, kontekst pjesme i značenja svih nabrojanih riječi rezultirat će metaforom, tj. metodom neobične kombinacije.
Treći vrlo često iskorišten manir jeste promjena perspektive, vrlo često stvarajući privid da je perspektiva promijenjena spontano, u trenutku dok traje pjesma, iako je riječ o planskom pjesničkom postupku. U pjesmi Izgubljeno iz zbirke Negdje vidljivo je prethodno spomenuto:
Izgubljeno
Govori u tramvaju mlada žena
drugoj mladoj ženi
o nekoj trećoj:
ona je izgubila dva muža.
Kao da su ključevi.
Pa i jesu kao ključevi.
Pa i jesu kao kišobrani,
kao kovanice,
kao osobne karte,
kao mobiteli,
kao dva psa mješanca,
kao karte za kino,
kao telefonski brojevi,
kao kemijske olovke,
pa i jesu kao dva djeteta u velikom gradu,
a slični su i drugim izgubljenim stvarima
što se skrivene rugaju iz nekog nepoznatog mjesta.
Pjesma započinje nevoljkim prisluškivanjem tuđeg razgovora. Nevoljkim jer je tramvaj specifično mjesto u kojem je čovjek natjeran na prisluškivanje tuđih intimnih razgovora. Lirski subjekt ne može da ne primijeti neobičnost fraze ona je izgubila dva muža. Inače eufemizam izgubiti upotrebljava se da bi se izbjegla sujevjerna ali vrlo ljudska opasnost od riječi koje znače smrt. Kao što budistička filozofija dobro primjećuje, gubitak se može posmatrati preko vezanosti. Stoga, eufemizam izgubiti voljenu osobu intuitivno lako dolazi do razumijevanja dok učimo jezičke i kulturne kodove, ali istovremeno govoriti o gubitku dvaju muževa, što implicira naravno i dva različita vremena, ruši potrebu za eufemizmom. Ako ublažavamo riječi zbog njihove težine, ovaj broj dva ih pretjerano ublažava. Naravno, Dragojevićev ritam postavljen preko nabrajanja prve žene koja govori s drugom o nekoj trećoj ublažava i njihovu ljudskost. Stranci više liče na brojeve nego na ljudske živote sa svim njihovim težinama. Kao da su ključevi s gađenjem će komentirati lirski subjekat odsustvo ljudskosti u njihovom razgovoru. Drugom, slabijem pjesniku ovo bi bila prilika za pridiku i mjesto iskazivanja jezičke i pjesničke senzibilnosti. Međutim, Dragojević, naizgled spontano, a u suštini planski, mijenja perspektivu. Pa i jesu kao ključevi. Zar za čovjekom ne ostaju nizovi predmeta koje nas podsjećaju na njihovo postojanje i prolaznost? Ključ označava kuću, stan, ali i niz uspomena vezanih za osobu. Pored toga, ključevi, kao i ljudi, liče jedan na drugog, ali su različiti. Otvaraju različite skrivene svjetove. Kišobrani su predmeti, ali i mjesta intime. Kada uđe u prostor zatvarajući kišobran, čovjek bez ozbiljne namjere priča priču drugima koji to vide. Čak i odsustvo kišobrana može ispričati priču ako je osoba koja dolazi mokra do gole kože. Kovanice su također predmeti izabrani s preciznom pjesničkom namjerom. U ovom poređenju predmeti jednake vrijednosti i jednakog oblika. Ne posjeduju zasebnost ključa, ali se sitniš jednako lako može izgubiti. Pored toga, novac, bilo papirni ili metalni, jeste simbol koji ima vrijednost zato što mu je ljudski rod kolektivno daje. Svaki od sljedećih nabrojanih predmeta mijenja perspektivu. Čovjek postaje lična karta, predmet koji predstavlja ljudsku posebnost i koji šuti o svemu ostalom mnogo bitnijem. Čovjek postaje mobitel, tehnološka sprava, recipijent signala koji omogućava komunikaciju, a ako je vjerovati Dragojeviću da i tramvajski razgovori mogu postati poezija, onda postaju predmeti koji mogu omogućiti i poeziju. Dalje, čovjek postaje broj telefona ili mlada životinja nepoznatog porijekla. Jednostavnim nabrajanjem Dragojević reda u pjesmi različite perspektive da bi posljednja promjena bila maestralno izvedena zamišljanjem nove metafizike smrti. Za razliku od već znanih prostora raja, čistilišta, pakla, Dragojević se odlučuje ispitati šta je smrt onom koji ostaje za umrlim i stvara novo mjesto; mjesto u kojem se poput nestašnog djeteta izgubljene stvari skrivene u igri skrivača rugaju (nama živima) iz nepoznatog. Ruganje podsjeća lirskog subjekta na to da je nemoguće doći do tog mjesta, ali i nudi katarzičnu utjehu. Smrt kod Dragojevića postaje slična dječijoj igri, što je njegov neobičan i originalan pjesnički izveden eufemizam.
Daleko od toga da je ova pjesma dragulj njegovog opusa ili čak zbirke u kojoj se nalazi. Dragojevićev cjeloživotno strpljivo stvaranje sve do posljednjih godina njegovog života sadrži raznolike poetske izričaje vrijedne proučavanja i specifičnu evoluciju poetike. Svaka pjesma nudi neočekivane meditacije pjesnika nad prirodom svijeta, što jeste odlika njegovog izuzetnog majstorstva i pjesničke veličine.
Kenan Muminagić, Prometej.ba
