Djevojčica je odšetala iz materina vidokruga. Možda je učinila dvadeset, možda trideset, možda cijelih stotinjak sitnih dječjih koraka. Ali ne više od toga. Koraci dvogodišnjaka kratki su i nesigurni. Zemlja pod njihovim nogama u trajnoj je neravnoteži. Dvogodišnjaci, kažu životinjski psiholozi, imaju pamet mladoga, neodgojenog psa. Roditelji zacijelo nisu sretni ako se tako to kaže. Oni, međutim, koji se druže sa psima, znaju pravi smisao tih riječi. Dvogodišnjaci, naročito dvogodišnjakinje, mudri su, pametni i osjećajni, ali, kao ni psi, o sebi nisu u stanju previše toga reći. Kao i psi teško se sami snalaze izvan njima poznatog svijeta.
Djevojčica je odšetala pod kotače jurećeg automobila. U automobilu nalazila su se dvojica komunalaca, mrtvih pijanih. Ubili su je onako kao što se u nas obično ubija izgubljenoga mladog psa, koji nije bio u prigodi naučiti kako da se o sebi brine izvan poznatoga svijeta. Kada ubiju psa, pijani ljudi iz jurećih automobila u pravilu se ne zaustavljaju. Ubili su djevojčicu, pa su se zaustavili. Ubacili su je u prtljažnik i nastavili dalje svojim putem. O tome što su u tom trenutku doista mislili i osjećali nećemo nikada ništa saznati. Vjerojatno su se uplašili i pokušali su poništiti ono što se upravo dogodilo. Veliki broj ljudi, ako bi im se dogodilo što i njima dvojici, bježao bi s mjesta nesreće. Naročito ako bi pijani vozili, ako bi bili “pod utjecajem alkohola”, pa bi njihova krivnja pred zakonima i pred zajednicom bila nedvojbena. Malo bi ih se, kao na filmu, zaustavilo i strpalo pregaženu djevojčicu u prtljažnik.
Čini se da ona i nije bila mrtva. Probudila se u vožnji, valjda je zaplakala, i jedan od njih dvojice ju je – kako tvrdi – zadavio. Zatim su je bacili na odlagalište smeća. Tako su, barem, svjedočili kad ih je ulovila policija. Obojica su bili krivi, ali su obojica veći dio krivnje prebacivali na onoga drugog. Sve to zbivalo se kod Bora, na krajnjem istoku Srbije, na onom kraju svijeta o kojemu se u nas nešto doznavalo samo u neka davna vremena, prije tačno pola stoljeća, kada je FK Bor bio član jugoslavenske Prve savezne lige u nogometu. Kada je iz te lige ispao, najbolji igrač FK Bora Boriša Đorđević prešao je u splitski Hajduk. I to će biti skoro sve što će se zadugo o Boru znati.
Dvogodišnjoj djevojčici ime je Danka Ilić. Nestala je kad je njezina majka okrenula glavu na drugu stranu. Bio je to trenutak. Svaka majka glavu na trenutak okrene na drugu stranu, ali u tom se trenutku, srećom, ne dogodi ništa. Sad se, međutim, nešto dogodilo. Danima nije se znalo što. Danka je naprosto nestala. Pokrenuta je potraga, pa se glas o njenom nestanku proširio Borom. Sljedećeg dana za Danku znala je već cijela Srbija. I premda između Hrvatske i Srbije postoji visoki nevidljivi zid, koji je još viši i tvrđi dok u Hrvatskoj traje izborna kampanja, pa se urednici medija brinu da vijestima iz Srbije ne dezorijentiraju glasačko tijelo, koje je dužno održati odavno uspostavljeni društvenopolitički kontinuitet u zemlji, vijesti o nestaloj dvogodišnjoj djevojčici ipak su munjevito prošle kroz taj zid. Vijest o Danki je u medijima zaduženim za očuvanje hrvatske nacionalne stabilnosti i samosvijesti kroz taj zid prošla poput kame kroz ljudsko grlo, i trenutno se raširila Hrvatskom. Razlog nije, naravno, bio u solidarnosti sa susjedima, niti u empatiji prema dvogodišnjoj djevojčici. Razlog je bio u tome što su nesreće, smrti i najstrašnija ljudska stradanja najklikabilnije na portalima zaduženim za očuvanje hrvatske nacionalne stabilnosti i samosvijesti, a nisu manje atraktivne ni u novinama i na televizijama. Što god da se s njom dogodilo, stradanje dvogodišnje djevojčice iz Bora zlatna je žila, za kakvom se mjesecima žudi, u svim hrvatskim medijima, kao i na njihovim društvenim mrežama. Tako se malena Danka Ilić našla odmah uz Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, kao treće lice praznika hrvatske demokracije. Ona će biti poveznica između fejsbučnih stranica naših medija i stotina tisuća privatnih hrvatskih profila. Jedni će, kao, braniti Lijepu našu, govoreći da što nas briga za Srbiju (ili, kako oni kažu, Smrdiju) i za nestalu srpsku djecu. Drugi će im se, kao, suprotstavljati. I tako će jedna mala borska djevojčica postajati zvjezdica hrvatskog predizborja.
Kako je danima nisu pronalazili, činilo se da je u zemlju propala, istražitelji su, eliminirajući vjerojatnije verzije nestanka dvogodišnjeg djeteta, posezali za onim manje vjerojatnim, ali ipak mogućim. Time je cijela stvar za digitalne medije u Srbiji, ali i u Hrvatskoj, kao i za fejsbučni, instagramski, tviteraški i tiktokerski svijet bez granica, postala još mnogo atraktivnija. Roditelji male Danke su, po vijestima nekih (i hrvatskih) portala, pali na poligrafu. Kasnije se pisalo da je na poligrafu pao samo otac, a da majka nije mogla biti ispitana, jer je noseća.
Hladno i sa zluradošću svijeta koji je u stanju tješiti se što će mu noćas svako njegovo dijete mirno usnuti u svom krevetcu, glavni hrvatski informativni portali prenosili su iz vrlo sumnjivih srpskih izvora, uglavnom beogradskih tabloida, glasine da su se Dankini tata i mama riješili djeteta, da su je nekom prodali. U komentarima ispod fejsbučnih objava na portalima vodećih hrvatskih novina mogli smo – i još uvijek možemo, jer ni objave ni komentari nisu obrisani – pročitati da su to roditelji Romi prodavali svoju djecu, kao i da između Roma i Srba razlike ionako nema. U toj fazi slučaj dvogodišnje djevojčice Danke Ilić na hrvatskom fejsbučju postaje u punom smislu viralan. Ispod objava množe se tisuće komentara, u ogromnoj većini izrazito toksičnih. Branitelji čistoga hrvatskog medijskog prostora ne prigovaraju više zbog toga što se objavljuju vijesti iz Srbije. Ideja, koja se u okrutnom vitrualitetu društvenih mreža pretvara u materijalnu izvjesnost i u istinu, da je jedna srpska obitelj prodala svoje dijete, domoljubnom uhu svakako prija. I predstavlja izvanrednu informativnu protutežu svim korupcionaškim aferama Plenkovićevih vlasti. Naprosto, “istina” da Srbi (ili Romi) prodaju djeci, publici je mnogo uvjerljivija od istine da su istražitelji europskog tužiteljstva pokrenuli još jedan proces u Hrvatskoj. Tako funkcionira informiranje na Balkanu u digitalno doba i u doba društvenih mreža.
Za razliku od novina koje sutra bivaju jučerašnje i postaju dio arhiva, dokumentacija i sjećanja, elektronski posredovane informacije, kao ni društvene mreže, nemaju nikakvih sjećanja. Tako je jednoga dana objavljena vijest da je mala Danka prepoznata u figuri i licu djevojčice iz Beča, a već je drugoga dana objavljena vijest da su uhićena dvojica komunalnih radnika, koji su, mrtvi pijani, djevojčicu pregazili kao izgubljenog mladog psa na cesti. Danas je istina jedno, sutra je istina drugo. Obje istine jednako su vrijedne, ali svaka traje samo dok ne stigne sljedeća istina. To je svijet bez stvarnosti, jer se onih koji u njemu sudjeluju nikako ne tiče stvarna sudbina djevojčice Danke Ilić. Svi ti ljudi, koji na društvenim mrežama kopaju po tuđim dušama, kao da su negdje izgubili svoju vlastitu, savršeno su nezainteresirani za to dijete. Kao za bilo koje drugo (tuđe) dijete uostalom. Kao za bilo kojeg pregaženog psa.
Dvojica Dankinih ubojica, onih koji su je autom pregazili i koji su je zatim zadavili, možda i nemaju profil na fejsbuku. Ali njihova imaginacija u biti se ne razlikuje od imaginacije svog tog naroda koji je posljedice njihova zločina više puta oblikovao i preoblikovao po društvenim mrežama i na portalima. Danima su nam, na uznemirujući način, po našim profilima i stranicama pljuštale preporučene objave jednokratnih stranica i profila, kao i postojećih i nepostojećih portala, na kojima su najavljivane nove, senzacionalne vijesti o Danki. Ako bismo kliknuli, unutra ne bismo ništa našli. Ali bi netko negdje obračunao naš klik i zaradio na njemu. Dvojica strašnih ljudi pregazili su i zadavili dijete – gore i strašnije nego u nekom horror filmu C produkcije – ali, doista, zar su manje strašni oni koji su se po fejsbuku sudbinom jednog djeteta omamljivali i opijali kao opojnom ili halucinogenom drogom? Što je s tim ljudima koji uživaju u smrti djevojčice? Jer ako ne uživaju, zašto se njome bave? Ako ne uživaju, zašto vijest o njezinoj smrti prolazi kroz zid između Srbije i Hrvatske kao što kama prođe kroz grlo? Zašto je ta vijest tjednima relevantna, tako da se transformira iz jedne u drugu pa u treću, pa u tristo treću verziju i varijantu, a relevantna nije nijedna druga vijest iz susjedne zemlje? Nisu to pitanja koja bi se trebala ticati ikoga drugog, osim nas.
