On je bio student iz zemlje trećeg svijeta, iz Tunisa. Ona je bila studentica iz francuske provincije.

Našli su se na fakultetu, ona fascinirana različitošću, a on impresioniran mogućnošću druženja na europski način bez tereta i zabrana.

Europa je za njega bila nestvarnost koja mu se svidjela, jer dolazio je iz vremena izgradnje neovisnosti Tunisa.

Europa je za njega bila komadić svijeta kojemu on nije smetao, ulica u kojoj mu nije pretijesno i novina u kojoj se više živi interkulturalnost no što se o njoj priča.

I ona mu je vjerovala. I odlučila stvoriti zajedništvo u gradiću koji drijema u šuštanju eukaliptusa, za nju, negdje tamo daleko…

On, Rida, u tišini joj je predstavljao zemlju, za koju su odlučili da će biti i njena. I još tada, vjerovali su kako se sve može. Pospajati razlike, zajedno sačuvati vreću snova ponijetih iz daleke Europe.

U kući oronulih zidova, prošaranih ružičastim pukotinama koje govore o brodolomu čiji se datum gubi negdje između prošlosti i sadašnjosti živi jedan drugi svijet. I Rida se, zakoračivši brzinom bržom od povratka na tlo Tunisa čvrsto useljava, ponovno u njega.

Za nju, u Francuskoj, on glasnik jednog svijeta koji ipak postoji, bio je i njen. Ona je imala Rida. I njegovu ljubav…

U Tunisu, samo njen nije bio.

Svjestan svega što je bilo uskraćeno njegovim roditeljima želi promijeniti svijet. Jer, svjetovi postoje i izvan Tunisa i oni drugi mogu biti bolji.

I kako u životu ništa nije besplatno, on žrtvuje nju. Smješta ju u kuću, kao i bezbroj drugih Tunižana i drži kako joj je dobro. Uostalom, tako se tamo živi.

A ona, Marie, koja je voljela sama otkrivati ne želi čekati da joj bude dopušteno. Ne želi živjeti u sjeni tuđih života. Voli Camusa kao i u Francuskoj. Voli kad se more nakon požara u  predveče umiri. Voli tu glatku površinu besposlene, nehajno znatiželje vode.

I voli njega.

Onog koji se vratio korijenima i zaboravio povesti nju.

Do opsjednutosti pamti njegov zalutali pogled, dodir ruke na ramenu koji mu se omakao, osmijeh  Rideov koji je jednom u studentskoj sobi bio njen. I čeka dijete.

I moćna voljom u nemoći stanja, probija zidove koji se je odvojili od njega i izlazi u svijet koji joj ga je uzeo.

Ona, sama žena na ulicama grada. Ona, pobunjena protiv sebe i drugih. Ona, neshvaćena.

Njena želja za izlaskom podvedena je pod čudno drugo stanje koje će proći.

Rodila je sina, i sada je, za Rida i druge trebala biti opet ona stara.  A ona više nije znala kako si pomoći. Zapravo, ništa i nije ovisilo o njoj.

Dugo pritajena tišina među njima postala je stalni sustanar. I ona se jedina nikada više nije iselila. Ponijela ju je ona u kovčegu s ono malo stvari koje je uzela i kad je odlazila.

Sin je ostao s njim. Neki drugi svijet drži to normalnim.

On se oženio Fadilom. I konačno ispoštovao tradiciju. Ona, Fadila, zadovoljna u dočekanom, odteretila ga je svega. S njom je bilo sve jednostavnije. Ona je odrastala da bi bila njegova žena. I nije joj smetala njegova društvena uloga u  učvršćivanju novonastale nezavisnosti jedne države, i nije joj smetalo čekanje kod kuće i nije joj smetalo… sve ono što Marie bez Ridove ljubavi nije  mogla podnijeti.

Sofian je rastao s Fadilom koju nikada nije prihvatio i ocem koje je šutnjom zalio svoj svijet. I čeznuo godinama. I odrastao. Uz oca koji ne može podnijeti ni uspomenu na Marie, i Fadilu koja je znala da sjena živi s njima i da nikada ne bi bila tu da je bilo samo malo drugačije.

Umi Saida, Sofianova baka, ona koja je jako poštivala Marinu hrabrost dolaska u drugi svijet ispričala je ovom mladiću tamne puti i neobično svijetlih očiju život jednog života koji je godinama progoni. I znala je kako on, Sofian, ne može nastaviti svoj put ako mu je uskraćena vlastita povijest.

A tamo negdje, u međuprostorima života, daleko od svoje rodne Francuske, ona, tuđinka, ukorijenila se, barem fizički,  blizu sina. Nije mogla napustiti prostor na kojem odrasta njen sin, nije mogla počupati blizinu, udaljiti se od nekoga za koga nije bila sigurna i zna li uopće za njeno postojanje. I nije se obazirala na svoje nepripadanje, ona je ionako sva i svemu ne pripadala. Manje je bitno ne pripasti Tunisu nego ne pripadati više sebi. Izgubila se u svojim noćima, i tugama, i čekanjima, i osluškivanjima i jedino što je u samoćama prepoznavala bila su jutra koja je bez sna, i još manje bez snova, poput obala u iščekivanju valova, prva pogledom razabirala.

I godinama čeka, i jedva  samoj sebi, uvijek iznova,  prizna kako je njena samoća - samoća čekanja.

Dijete je rana koja ne zacjeljuje, razlog zašto živi tamo, ono je bol i nada koju ne smije glasno izgovoriti.

I on, Sofian ju pronalazi. I oni se uče razumjeti nesigurnost, i noćima krpaju poderanu prošlost, i dolaze do riječi koje je jednako teško prešutjeti kao i izgovoriti, i znaju da im vrijeme nije dano. On ima svoju mladost, život… Camusa… i odlazi, ali će se vratiti.

A ona, ostaje sama, iako je njeno čekanje završeno, ostaje u kući s maurskim lukovima, uz more i nada se.

Nada se koracima….