Sebe se nikad ne otpisuje
Postoje u životu trenutci koji se jednostavno rastrče niz vlastitu dušu. Oni trenutci u kojima zatvorite knjigu, a rečenice se poput uznemirenih lastavica pred oluju nastave nezaustavljivo i samovoljno prečitavati u vama, prelijećući od krika do tišine, pa nazad.
Trenutci kad zbog riječi stane cijeli svijet. U vama. Kad shvatite kako je život zimzelena tema i kako je jedino u ovom svijetu koji se usukao, vrijeme čudan gost.
Onaj gost za kojeg se Mirjana Pešec bori godinama. Više od dvadeset, i namjerno ovdje kažem više od dvadeset, iako te godine kalendarski stanu u nepune dvadeset i tri, ali Mirjanino i kalendarsko brojenje nije istoznačno. Njeno brojenje rastočeno je na sate, minute neizvjesnosti, straha, boli, nesanice, tuge, strpljenja, suživota s karcinomom, hrabrosti, povjerenja, odlučnosti, odvažnosti, ljepote življenja svakog tog njenim kalendarom mjerljivog postojanja.
Mirjana Pešec gracija je s ožiljkom. I ne jednim. Vidljivim i nevidljivim. U Pričama od porculana.
101 duža ili kraća crtica životno je i prostorno prohodna autobiografska bilješka između bolnice zagrebačke pa osječke i vinkovačkog doma, ali i puno više. Bilješka bez uljepšavanja i kićenja, ali i patetike i odustajanja, u kojoj najobičniji događaji postaju literarna potka, a njena vlasnica putuje do unutarnjeg mira i pušta putem da ode sve što otići treba… svjesna kako ljudsko biće opstaje jedino zahvaljujući sposobnosti da zaboravlja. I da se nada. Sabire misli, sažima osjećaje, gleda leđa onima koji odlaze jer nije lako u tuđoj muci biti nekome štaka, otvara onako slavonski domaćinski vrata dobronamjernim toplim, do tada nepoznatim ljudima, razotkriva se i ne odustaje od svojih želja. Zaljubljuje se u ljepotu, zaljubljuje se beznadno u svaki novi dan. I tako dvadeset i više godina.
Mirjana Pešec pisanjem se ne obračunava sa životom. Ona mu samo, kao svakom onom brižljivo iscrtanom cvjetiću na porculanskoj šalici, iz koje se ispija crni užitak, daje latice i boju. I izdržava. U nadmudrivanju s karcinomom pravi od svakog jutra koje se probudilo malo remek djelo i između korica postaje, bez neke posebne nakane, vlasnica biografije koja izaziva divljenje, a njene rečenice s okusom samolijeka inspirativna ispovijest žene čija priča traje puno duže od prognoze mladog radiologa (zabunio se, i hvala mu na tome).
U četrdeset i sedmoj godini života dijagnosticiran joj je rijedak, agresivni karcinomom dojke s metastazama u limfnim čvorovima. Mladi radiolog daje joj tada pet sjajnih godina. U četrdeset sedmoj ona počinje čekati nalaze, operacije, kemoterapije, zračenja, liječnike i njihove riječi na licu ispisane prije negoli izgovorene. Ma nije važna kosa, narast će nova, neka je sve zlo u kosi, otpala je i drugima. Ne niječem, ima istine ili poluistine u tim tvrdanja. I sve je to lako pomisliti kad imate kosu i nemate rak. I onda nekoliko godina mira. S kamenčićem na dnu cipele prije svake kontrole. I onda 2015… Bolest se vratila. I pripremila da ostane. Puno posla za mene i liječnike. Puno vremena do 2023. U 2023. Mirjana Pešec, naučena živjeti s bolešću, živi u miru sa sobom, rakom i svijetom. Bio bi ovo sažetak otpusnog pisma Žene od porculana.
Ali, Mirjana Pešec puno je više od dijagnoze i propisane terapije sljubljene uz njeno ime u otpusnom pismu.
Pedagoginja, ravnateljica vinkovačkih vrtića – profesionalno realizirana i potvrđena osoba; predsjednica vinkovačkog fotokluba, Kluba žena liječenih na dojci Una - društveno angažirana; majka Maši i Ani, baka Lei - obiteljski ostvarena; prijateljica divnim ženama, umirovljenica; Zaljubljenica u život, prirodu, ljepotu, ravnicu, vrtlarenje, pisanje, slike, knjige, glazbu, tišinu, Igorov modni izričaj, fotografiju, more…
Mirjana… ona koja je životna raskrižja diplomirala sa zavidnom ocjenom i naučila: ima pravo pokazati kako se osjeća; ne vrijedi žalovati za onima koji pred teškim suznim tišinama jednostavno iščeznu; treba zaobići toksične ljude; ne treba uvijek vjerovati prognozama; rak nije nepobjediv; sebe se nikada ne otpisuje. Naučila je kako je važno vjerovati onima koji nas liječe; kako lijepa riječ ponekad liječi brže i uspješnije od kemoterapije; kako joj kemoterapija neće dati život, ali će joj dati vrijeme; kako je svaka borba pobjeda; i kako u životu treba biti strpljiv… Jednostavno, treba naučiti čekati. U čekanju dočekaju se i novi lijekovi i nove terapije o kojima, tamo neke davne 2000., u kojoj rak u njenom tijelu postaje neprijatelj po zanimanju, nije bilo ni govora.
I ma koliko svaka ova pobrojana Mirjana u Mirjani Pešec bila izuzetan i ne književni, nego životni lik, postoji i ona, između redaka i umjesto zareza, upisana Mirjana zbog koje, i za koju s poštovanjem ispisujem ove rečenice. Jer, onako, molijerovski rečeno, u njenim je riječima ono što misli, a u njenim tišinama ono što osjeća. Živi život vrijedan življenja i to joj je dovoljno. Radim stvari koje su mi važne i koje me ispunjavaju. Još uvijek sanjam. U tišinama… ona osjeti ostarjelo ljeto koje miriše posljednjim danima… u šuštanju i prvim zamućenim maglom jutrima sluti jesen u povojima… u gustim noćima čudi se mraku koji je pobijeđen – pobijelio je, pao je snijeg… u stručku zumbula raspoznaje dočekano proljeće… ona osjeti život, snažnije od bilo koje ispisane rečenice za samopomoć, poštuje svaki taj dan koji joj je poklonjen/za koji se izborila… zahvalna na svemu što ju okružuje. Samo jedan pogled na dubrovački koralj i dan je manje tužan, reći će i pronaći te koralje u svakom novom svitanju koje običnost u ljepost pretvori. Ona ugađa duši. U beskrajnoj strpljivosti približila se sebi i izgradila sebe novu. Postala si prva, važna, zavoljela se takvom kakva jest. Postala svoja najbolja prijateljica. Svila gnijezdo ispod strehe od dobrote i opstala zahvaljujući otpuštanju svega što ju troši, iscrpljuje i uznemirava. Dozvolila si manjak sjećanja i višak zaborava. A ono što ne želi zaboraviti ona smjesti u kadar fotoaparata pa onda i fotografije postanu autobiografski zapisi, nada u preživljavanje, smisao, najintimniji doživljaj uhvaćen u pogled. Mirjanin. Isto onako kako to postane crveni ruž i crveni lak na noktima, Dobranićeve modne čarolije u kojima se, onako neobično umođena osjeća dva broja bolje, i ne šarena poput lunaparka, nego začudno razdragana poput njegove zarazne radosti. Glamurozna, neobična, čak pomalo bajkovita, drugačija, više moderna i manje bolesna… iscjeliteljske moći malih ženskih sreća.
Mirjana je izabrala život, a rečenicu dovršila Martina Mlinarević u Huzuru kad mi je smrt disala za vratom. Bilo bi ove dvije, potpuno različite, a opet tako slične heroine, puno lakše usporediti da su književni, a ne životom ispisani likovi. Ali, i književnost se naslanja na život. Kao što su njih dvije naslonjene na svoje orečeničene dnevnike borbe s karcinomom dojke. Predeverale su one najteže ljudske strahove, male sredine ovih nesretnih prostora u kojima se poput metastaza šire tabui i predrasude, u kojima psihološke podrške nema, u kojima liječiti se znači putovati do velikog grada; predeverale i izabrale sebe bez samoosude da je to sebično. Odlazile između posla i promocija knjige na kemoterapije kao da idu na službeni put… Uže i šire društveno angažirane prihvatile nevrijeme kao svoje najdraže vrijeme. Jedna i danas nevoljko prolazi pokraj izloga s donjim rubljem, a druga odvažno pokazuje na naslovnici Gracije kako izgleda žena bez dojke nakon mastektomije. Različite u svojoj borbi, iste u svojim stremljenjima. Jedna lirično, melankolično, nježno i toplo dolazi do ljudskog srca, a druga progovarajući o fotošopiranim životima u kojima samo vanjska ljepota prolazi, krči put kroz umnu zaostalost palanke i probija se do ljudskog srca. Nijedna svoju borbu ne skriva od čitatelja. Nijedna nije odustala. Obje u miru sa samom sobom… Traju… Raduju se životu… Žive ga… i vole u njemu jednostavne stvari: lijepu riječ, zagrljaj, osmijeh, nespretnu gestu dobre namjere. Huzur insan, saveznički bi prišapnuo život Martini, a ona svojim životom utišala graktavu žlibinu, preživjela i rak i mali grad i na zvijezdu padalicu okačila: Mogu ja to, mogu još, i mogu i više! Huzur insan, saveznički bi prišapnuo život Mirjani, a ona svojim smislenim postojanjem uravnotežila dušu, osjećaje, želje i stvarnost i pridružila svoju zvijezdu padalicu: Mogu ja to, mogu još, i mogu i više! Obje svojim životima ozvjezdale nebo. I zaželjele: Život!
Obje onako lijepe, profinjene, produhovljene, krhke,… snažne, odvažne, hrabre, mirne. Upisane u svoje priče od porculana… Baš kao i život. Ožiljkast, šiljast, rašiven, potrgan, izgreban, ali i rukom vješta znalca pospajan… i još se drži.
