Pogledati svijet s one strane vrata znači, razgrnuti čipkoliki obris Ilovika i ući u uličice krhkih išaranih sjena eukaliptusa i ne moći razgraničiti priču i pričanje.
Otok ima 85 stanovnika.
Otok ima 3000 kuća.
I po kućama stoje ormari prekrcani tišinama.
Ormari u kojima stanuju samoće raznizanih goodina odnizanih otočana.
Oni se vraćaju.
U strahu da će samoća ostati zazidana, neoslobođena i da će pričanje o pričama drugih ljudi postati jednom i priča o njima, prekoračuju granice svjetova, iskrcavaju svoje američke uspomena na 9 metara kvadratnih otoka oblika cvijeta.
Oni pletu stari otok.
Na kojem ima samo pet učenika; na kojem nema drugog svijeta kad jugo zimi zakopča košulju mora; na kojem nema tad ni morskih travčica da poput kineskih kistova načine crteže sebe na ogrubjelim kamenima; na kojem nema tad ni pogleda da u odsliku kamena u zvuku stajajućeg kotrljanja prepozna val sjećanja, tu izgubljenu i nađenu dragocjenost evociranu u istinu o samima sebi.
Oni igraju bejzbol. Oni se zanesu u razgovoru jezikom američkih makrosvijetova iz kojih su pobjegli.
Oni se traže, sjedeći na vrhu sjećanja i to što nađu nije ništa novo. Nov je samo pogled.
A duša se najbolje sjeća onog jako nalik sebi; preslika svoje radosti.
A radosti dolaze na rubovima valova. I pitanje je onda, jesu li oni gostujuće duše po ulicama i još neuseljenim, a izboranim od čekanja zabravljenih vrata kuća, ili su oni domaći u čija su se kućišta nasilno naselila američka predgrađa.
I onda godine odlaze, mjeseci mašu rukavima prolazećih dana i kada sunce obrisano prljavom krpom oblaka završi svoje trajanje zimsko, rasani se ljeto.
Otok potopi sjećanja.
Poput pjenastih nakupina osvanu brodići „PUTUJUĆIH“, „lutajućih“ duša.
Otok postane otok marina.
I začuđene, zamagljene od pogleda čuda oči nepoznatih duša, poput okvira razglednica, ne daju ljepoti da se razlijeva.
Ne znaju, kako se ona samo pretače, nikako ne iskače.
I oni su došli potražiti mir.
I nesvjesno spojili otok sa Svetim Petrom.
A Sveti Petar donosi mir.
I tvori istinu, poput bajke, čudnu pa i na svijetu!
Ilovik je gotovo jedini otok koji nema groblje na otoku.
Groblje je na Svetom Petru.
Na Svetom Petru u benediktinskom samostanu živi jedan fratar.
I jedan fratar čuva otok.
I legenda ide dalje...
I ovo nije metanaracija za stvaranje osobne priče i otoka. Ovo je samo istina jednog mikrosvijeta.
Duše kad umru trebaju biti u miru;
Duše kad umru ne plivaju;
Ni more ih ne nosi nikamo.
Brodićem se vraćaju samo suze.
Brodićem se vraća samo sjeta.
Brodićem se vraća jedan manje stanovik otoka.
I onda se tu uklopi priča o pričanju kako najveći eukaliptusi imaju najmanje cvjetove.
I nema tu neke logike...
I ima na Iloviku jako puno velikih eukaliptusa.
Ima...
Ima tu samo puno prirode.
Ima tu puno istinite u istini nedovršene bajke.
Bajka zaspiva u istini na izdancima Svetog Petra.
Otok ima 85 stanovnika.
Otok ima 3000 kuća.
I po kućama stoje ormari prekrcani tišinama.
Ormari u kojima stanuju samoće raznizanih goodina odnizanih otočana.
Oni se vraćaju.
U strahu da će samoća ostati zazidana, neoslobođena i da će pričanje o pričama drugih ljudi postati jednom i priča o njima, prekoračuju granice svjetova, iskrcavaju svoje američke uspomena na 9 metara kvadratnih otoka oblika cvijeta.
Oni pletu stari otok.
Na kojem ima samo pet učenika; na kojem nema drugog svijeta kad jugo zimi zakopča košulju mora; na kojem nema tad ni morskih travčica da poput kineskih kistova načine crteže sebe na ogrubjelim kamenima; na kojem nema tad ni pogleda da u odsliku kamena u zvuku stajajućeg kotrljanja prepozna val sjećanja, tu izgubljenu i nađenu dragocjenost evociranu u istinu o samima sebi.
Oni igraju bejzbol. Oni se zanesu u razgovoru jezikom američkih makrosvijetova iz kojih su pobjegli.
Oni se traže, sjedeći na vrhu sjećanja i to što nađu nije ništa novo. Nov je samo pogled.
A duša se najbolje sjeća onog jako nalik sebi; preslika svoje radosti.
A radosti dolaze na rubovima valova. I pitanje je onda, jesu li oni gostujuće duše po ulicama i još neuseljenim, a izboranim od čekanja zabravljenih vrata kuća, ili su oni domaći u čija su se kućišta nasilno naselila američka predgrađa.
I onda godine odlaze, mjeseci mašu rukavima prolazećih dana i kada sunce obrisano prljavom krpom oblaka završi svoje trajanje zimsko, rasani se ljeto.
Otok potopi sjećanja.
Poput pjenastih nakupina osvanu brodići „PUTUJUĆIH“, „lutajućih“ duša.
Otok postane otok marina.
I začuđene, zamagljene od pogleda čuda oči nepoznatih duša, poput okvira razglednica, ne daju ljepoti da se razlijeva.
Ne znaju, kako se ona samo pretače, nikako ne iskače.
I oni su došli potražiti mir.
I nesvjesno spojili otok sa Svetim Petrom.
A Sveti Petar donosi mir.
I tvori istinu, poput bajke, čudnu pa i na svijetu!
Ilovik je gotovo jedini otok koji nema groblje na otoku.
Groblje je na Svetom Petru.
Na Svetom Petru u benediktinskom samostanu živi jedan fratar.
I jedan fratar čuva otok.
I legenda ide dalje...
I ovo nije metanaracija za stvaranje osobne priče i otoka. Ovo je samo istina jednog mikrosvijeta.
Duše kad umru trebaju biti u miru;
Duše kad umru ne plivaju;
Ni more ih ne nosi nikamo.
Brodićem se vraćaju samo suze.
Brodićem se vraća samo sjeta.
Brodićem se vraća jedan manje stanovik otoka.
I onda se tu uklopi priča o pričanju kako najveći eukaliptusi imaju najmanje cvjetove.
I nema tu neke logike...
I ima na Iloviku jako puno velikih eukaliptusa.
Ima...
Ima tu samo puno prirode.
Ima tu puno istinite u istini nedovršene bajke.
Bajka zaspiva u istini na izdancima Svetog Petra.
