U praznim šutnjama obitelji stanuju samoće. Ugniježđene, učvršćene, nedostupne. Samoće veće od boli, veće od gubitaka, veće od nemanja. Samoće dugih osama. A svaka osama je jedna osoba. Jedna, zalutala u pokušaju davanja ljubavi. Ilana, Michael, Alec, Boaz… i kolone prešućenih osama. Njihovi životi su samo životi… ljudi običnih u svojoj običnosti i neobičnih u svojoj osebujnosti. Običnost je pokušaju spasenja zajedništva.
A zajedništvo je iluzija. Daleka koliko i zvijezde pa makar tražene i teleskopom. Nebo je nedodirljivo i nedopustivo je željeti ga dotaknuti. Jer, na zemlji netko čezne za dodirom…
… Ilana, možda najprostije, samo žena. Ishodala iz „raskola“ rata, odrastanja i traženja svega, samo ne samoća. Smjela u svojoj ženskosti i ranjiva u zabludama svoje ženskosti. Ogrubjela, otupjela, oronula. Raspuštena od želja u svijetu života osjetljivih samo na dodir. A dodiri su varljivi. I za njima se čezne. Njih se sjećanje najosjetnije poimlje. Sjećanje se sjeća Aleca.
U pretincima, poput brižljivo složenih, vojnički ustrojenih čarapa, stoje godine.
Teturave od dana jako dalekih od želja.
Pohabane od dana u kojima su riječi teže od olovnih vojnika.
U spoznaji jednog Aleca ljubav je znak ženskosti u muškarcu. A on čezne: biti muškarac. I dok se sav pretvara u tu čežnju, ljubav se već useljava u neželjeno, nepripremljeno, zatečeno.
Što s njom i kome je dati. Iz straha od straha, najlakše je napraviti kraj. I onda, umjesto dodira, mržnja iz ruku ispada poput bujica, neobuzdano i naizgled vječno. I onda stranice ispišu Michaela… prolaznika koji rutinu jedne čežnje uobličene u ženu, a žena je čovjek razapet u sebi na sebe i sebe u drugima, pomjeri u misao.
U njoj, Ilani, nema ničega njenog osim njih. A oni uporno žele pobjeći. Da li iz sebe ili iz nje? I gdje uopće bivaju? Bivaju u čežnji. U čežnji, kako i ona sama kaže, čeznući da se u njemu pridruže njoj, a u njoj njemu.
Jedini voljan nositi svoju samoću, Boaz, pripadajući samom sebi, strgao je iluziju idile i samome sebi ostao stranac. On je onaj koji osjeća i strah, i bol, i ljubav, i sve prihvaća. Ne opire se, ne traži se u zakonima tore, ne nalazi se u znanstvenim radovima iznimne kvalitete, on samo preživljava.
Preživljava dan zbog danas i ne traži smisao za sutra. Sutra je već možda drugo vrijeme i možda…
Možda je tren da se i nečija „Crna kutija“ otvori. A ona sadrži tajne i istine, i otvaranjem, nešto se spoznaje.
Kakva ljudska iluzija… Iluzija dalja i od zvijezda i tamnija, puno tamnija i od crnila. I zaključana, nepovratno, u čovjeka.
