Otrgne li vam se želja iz kućišta znatiželje i razvrgne granice ustaljenog, pogubnog a prividno najlakše prihvaćenog, možda će svjetlost pozitivnog a divlje stješnjenog u svima nama obasjati otklon od stvarnog, i prosuti nepatvoreno, i prosuti nedoživljeno, a snovima već izrabljeno.
Osjetit ćete pretakanje filozofije u vino, i vina u filozofiju, i bit će to jedno. Kaplje poništenja i kaplje sjedinjenja.
Jedno.
Jedna je ljepota. Jedna je prava vjera. Jedan je život. Jedno je zlatno doba. Jedna je čežnja... čežnja za odsanjanim a nedoživljenim.
Rasprostrt će Saturn svoje blagostanje i kao planet i vina postojanjem izboriti izbavljenje. I bit će sveto sve što jest.
I mi.
Premalo grešni da bismo svaku bezupitnost dovodili u iluzornu upitnost i previše suptilni da bismo bili izgubljeni, jer samo izgubljeni ne mogu ljepotu prepoznati.
I mi ćemo biti Jedno u toj ljepoti.
I vino je ono Jedno.
Lijeno vino... koketno vino... pričljivo vino... tragično vino...
Za starozavjetne mudrace samo zamka.
Za vinske narode bezgranična muza,...
za vjernike dio božanskog tkanja,...
za stare Grke put hedonističkih užitaka, blagodat koja ne hlapi a pijenjem se nevjerojatnim sjedinjenjem usana i duha uvijek iznova i ponovno iznova, nebrojeno puta porađa.
Rečenice ovog erudite ispisi su o vinu, o čovjeku, o zanosu.
O dugom tečnom poljupcu.
O ženi koju se ljepotom njena mirisa i duha pretače u dragi kamen i divljenje uhodava u jednu višu svjesnost i ljubav prema ženama i vinu boja snagom jake boje boeme i događa se zanos, jer događa se ljepota.
I poezija života odolijeva filozofiji života i u tom svevinskom raju i materija kao njegov surogat postaje dio Jednoga ili jedno u Jednom.
I ne može biti nadmoćna, jer toga više nema, i surovost se razbija o sprudove nadolazećih bujica i vino postaje stanje duha čijim se proticanjem čovjekove misli počinju preobražavati u riječi.
I riječ postaje vodilja.
I nismo više prosjaci životnog iskustva već narod muza u iskoraku stvaranja onog, nekad davno od Mojsija obećanog Hanana.
