Ako se jednom u podivljaloj pustoši vlastite samoće zapitamo ne boli li ovaj Svijet tuga tolikih osamljenika, ne bole li onaj Svemir samoće uzaludnih svjetova, možda će biti najbolje, barem na trenutak, pustiti mašti da govori, riječima da maštaju i previdjeti činjenicu kako se svijet događa izvan snova, a samo prhkim dodirima nespokojstva obezličuje samoćama isprane duše.
U očima poput zaboravljenih magli pronaći ćete stoljećima zrcaljenu, naslijeđenu tugu. Tugu života privlačnu poput zablude, tugu odbljeska dalekih zvijezda iz nezamislivih visina, tugu nevjerojatnosti u orisima prepoznatljive vjerojatnosti, tugu prošlosti što luta poput siročeta po bespućima nadolazećih života, tugu zgužvanih osmijeha, tugu raspucalih riječi izrečenih u tišinama gluhih…
Ostat će samo, možda, sačuvano ono vrijeme prije, u onim koricama…
U koricama Uzaludnosti.
U kronici beskonačnog umiranja. Čitajući ih očima Darka Lukića i protiv volje, osjetit ćemo se možda ogoljelima za sve one, nama ukradene misli, a onda, poput predvečernjih nježnosti, nenadano pronađene.
Ema, Ivan David, Ewa…
Možda smo u nizu negdje i mi…
Četiri sudbine. Četiri paralelna ožiljka koja je život utisnuo. Drže ih zajedno samoće i uspjesi za druge.
Životi im se prepliću poput zagrljaja mora i obale.
Jedno drugo nagriza i guta a nikada, nikada, se ne izjednačuju.
Voda ostaje voda. Vječna.
Kopno ostaje kopno. Vječno. I potkopava tezu kako nitko nije otok.
I kako da mu onda nedostaje netko tko nikada i nije bio tu?
I koliko li čežnje u svojim nadanjima odnose?
I može li se voljeti samo onda kada se žrtvuje ta ljubav?
I nije li onda najbezbolnije izmisliti patnju u kojoj se voli opet vlastita čežnja?
Svoj san.
Ljepota prema nekome a ne nekoga.
Ljepota sluha riječi a ne smisla.
Slika slike.
I nećemo li tek onda dobiti imitat?
Život u čežnji za životom, u čežnji za starošću do koje nikada ne možemo doći jer nismo bili zajedno mladi.
A mladost su nam ukrali neki drugi koraci vremena nikad darovanog nama.
Živimo živote lika imaginarne čežnje a nikada nas istinski ne dotiče zajednički treptaj.
I tada, nikoga više ne varamo ali i ne volimo jače no što on može podnijeti.
I tada Žive…
Samoća i Ivan… Samoća i Ema… Samoća i…
Ali, jednom, kad dođe to jednom i srebrni nokat zaruje po nebu brazdu i tama izlije baršunasti smiraj, osjetit ćemo da sadašnjosti i nema. I ovaj tren dok govorimo o njoj ona je već prošlost. A budućnost je nešto što nam još uvijek ne pripada.
Ostaje nam čežnja za... a ona sigurno nije toliko ovozemaljski vulgarna.
I rađanje počinje tek u susretu s njom, a samoća ostaje u opustošenim koracima pohabanih Uzaludnosti ogladnjela i iznurena.
I nema više poraza, i nema više nemoći, koje je ona žderala.
