Ako se zbilja ne mora pokazivati da bi se o njoj moglo govoriti, zašto se onda ne bi govorilo o nevidljivim gradovima.

Gradovima koji izmiču pogledima, a umiru s prvim jutarnjim uvelim zvijezdama, gradovima obučenim u običnost koja u plavim naborima boje svijetla dana čuva njihovu jedinstvenost, gradovima koji su preslik slika oblaka na nebu, gradovima u kojima riječi gube svoj prostor i postaju samo misao o naizmjeničnim slojevima povijesti i bajke, gradovima u kojima se vremensko određenje nastanilo u nebiti.

Proza, bliska poetici talijanske neoavangarde, učvršćena u Calvinovo kombinatoričko razdoblje stvaranja u kojem semiotika i strukturalizam izravno zadiru u strukturu i organizaciju govorenja, žanrovski, mogla bi se odrediti  kao intelektualni „remake“ postojećeg predloška putopisnog rukopisa mletačkog trgovca Marca Pola.

Gradovi su ovdje sinteza intelektualne igre, pjesničkog senzibiliteta, fantastično arhaičnih prizora, disciplinarne metaforike, beskonačnog, neuhvatljivog i neodredivog.

Imena, ženska, uzeta iz književne ili mitološke tradicije, a jake ontološke snage samo su kamenje koje priča o prošlosti, a svaki oblutak je i ključ budućnosti.

Prošlost i budućnost ne mogu se nikada sastati i onda isti grad i nije više isti.

I zgrade, i ulice, i ljudi ne postoje poput eksponata po muzejima i ne čekaju današnje sadašnjosti već ih žive. Zato u svakom gradu i žive tri grada: grad mrtvih, grad živih i grad nerođenih.

Nikada se oni ne mogu sresti, jer esencija svakoga je očuvati sebe u ovom triptihu, čiji prijelaz iz ulice jednog u ulicu drugog znači sigurnu nemogućnost ponovnog vraćanja.

Oni su carstva. A carstvo je mog i svijet u malom.

Oni su refleksija neispitanih granica mašte i dovoljno je samo na raskrižju na kojem kažu kako treba skrenuti desno otići lijevo. I otišao si…

Otišao je Calvino u gradove u kojima sat nije tek šezdeset minuta, kako kaže Blanche Dublois, već djelić vječnosti koji ti je pao na dlan – i tko zna što s njim učiniti?

Uostalom, tko zna tko živi trenutke koji su mogli biti naši, da je bilo trenutka, da je bilo grada, da je bilo puta.

Nije bilo trenutka, nije bilo puta, nije se skrenulo desno.

Neostvarene budućnosti ovdje prelaze u grančice prošlosti i potvrđuje se pravilo kako nema ničega pouzdanijeg od gubitka.

Isteklo je vrijeme u kojem je naučeno sve što se moglo samo naučiti.

Paleta znakova se potrošila.

Konačnica priče je pripovjedač znak, a on je sam do tada znacima oopisivao carstvo.

Putujući, i mišlju i spoznajom gradeći sebe otvorila mu se istina o tome koliko puno toga nije njegovo.

Postojanost gradova ne iscrpljuje se u mogućnosti obilazaka za trajanja samo jednog ljudskog života.

Sjećanje je ponovljivo.

Ponavlja znakove kako bi grad opet živio. Isti grad a novi.