Imati svoje sanje među onima koji su svoje iz straha od prevelike čovječnosti posakrivali brižljivo po minijaturnim utorima škrinjica neslućene samosti, za Helku Stapp značilo bi godinama istesavati te utore ljudskim iskricama, doticati se u njihovim rubnostima, preslikavati se u njihovim radostima i neradostima, raškrinjavati i zaškrinjavati poklopce, i željeti, počesto, ne biti jedna od njih. Helka Stapp je žena. I roman je priča žene o ženi. Pripada li on onda kategoriji ženskog pisma?
I kakav predznak to žensko pismo nosi?
U feminološkom određenju riječ je o ženskom diskursu, i to samo iz pozicije ženskog subjekta koji piše svjestan svoje različitosti. Dakako, nije riječ o kategorizaciji književnosti u smislu pripadnosti „visokoj“ ili „niskoj“, niti o utopijskim predrasudama ženskog i muškog načina pisanja, već u terminu koji ne priznaje estetske ili poetološke kriterije određene spolnom pripadnošću nego snagom liričnosti, suptilnosti, ezoteričnosti i impresionističnosti štiva.
Helka Stapp mrvi kartezijansku inačicu o putovanju u nigdje. Ona dolazi iz negdje u negdje.
U njoj bivstvuju dvije stvarnosti, a suprotne.
Racionalo, ako su suprotne, jedna je onda lažna, a ako je lažna, onda i nije stvarnost.
U njoj bivstvuju dvije Helke.
Jedna je ona sama, a druga je njena sanja.
Sanju je otkala samoća... ona samoća zbog koje nikada nije željela biti dio ljudi sjedinjenih u pokretnu silu nečega jačeg izvan njih.
U sublimiranosti zbilja njenih intimnih istina pronašla je istine i u sanjama.
Pronašla je istine u ljepotama koje su toliko ljepše da se mogu samo prosanjati.
Grad smješten u velikoj ulici jedne zbilje jednog realnog svijeta ostao je neotkriven u svojoj fikciji za sve koji su odgledali samo jednu dimenziju njegova posotojanja i ne tražili dalje.
Za nju on je bio novi. Uvijek i uvijek iznova novi. Pa i svaki dan je drugačiji.
Može li onda Grad u različitosti dana biti isti?
Ljudi su izgubili osjet za uvid različitosti. Žive u istostima koje si svako jutro podešavaju. Mora li uvijek biti baš onoliko sati koliko stari ili pak novi sat pokazuje? Može li biti onoliko nov koliko sami kazaljke okrenemo?
Helka Stapp je okretala svoj sat. I nekada je ranio, i nekada kasnio i jako rijetko se poklapao sa satovima drugih. U njenim sanjama obale Grada su počesto znale skretati u svojim putanjama i zaustavljati se na Šemprešoli, Ani, Mariji,Slavi...
Na njihovim životima, na saznanju istine kako je uvije netko negdje i kako otočnost osobnosti mora jednom dodirnuti neko drugo kopno, a ono ne mora biti nalik ostalima, mora samo negdje postojati u svojoj sebosti. Njeno kopno je na trenutak bio Petar. I trenutak je potrajao i pretvorio se u trajanje.
Ali otočnost je nestalna, jer je i sama stalnost prevrtljiva. Petar je unutar njihovog života imao svoj. Nisu se doticali. Nisu možda ni trebali. Njihovo prožimanje značilo bi možda nemogućnost postojanja u pojedinačnost, a isto tako utapanje u onom drugom značilo bi ne dodirivati se nikada više u crti otočnosti i kopnosti.
Lamentirajući s jednom od Helki u sebi, Helka prihvaća postojanost dvojednog u smrti, ali ne prihvaća umrijeti, njen Waitapu zaživljuje u Sanji. Sanja je izlazak i ulazak u ja. Ljepota sanje, lijepa poput drevnosti Grada, ne može biti uništena nečijom neosjetljivošću na nju. Ljepota i je u postojanosti. I u postojanosti potreba za njenim postojanjem.
Helka Stapp je pronašla svoju ljepotu sastavljenu od mnoštva pojedinačnih ljepota, poput u vitraju brižljivo uglavljenih nepravilnih obilka komadića koji potrebom za drugim djelovima oblikuju oblik cjeline i nisu slični i nemaju potrebe postajati to, jer nemoguće ih je uopće stopiti toliko da dodir ne zapne na rubu kraja svakog od njih i rubu početka onog drugog.
I kakav predznak to žensko pismo nosi?
U feminološkom određenju riječ je o ženskom diskursu, i to samo iz pozicije ženskog subjekta koji piše svjestan svoje različitosti. Dakako, nije riječ o kategorizaciji književnosti u smislu pripadnosti „visokoj“ ili „niskoj“, niti o utopijskim predrasudama ženskog i muškog načina pisanja, već u terminu koji ne priznaje estetske ili poetološke kriterije određene spolnom pripadnošću nego snagom liričnosti, suptilnosti, ezoteričnosti i impresionističnosti štiva.
Helka Stapp mrvi kartezijansku inačicu o putovanju u nigdje. Ona dolazi iz negdje u negdje.
U njoj bivstvuju dvije stvarnosti, a suprotne.
Racionalo, ako su suprotne, jedna je onda lažna, a ako je lažna, onda i nije stvarnost.
U njoj bivstvuju dvije Helke.
Jedna je ona sama, a druga je njena sanja.
Sanju je otkala samoća... ona samoća zbog koje nikada nije željela biti dio ljudi sjedinjenih u pokretnu silu nečega jačeg izvan njih.
U sublimiranosti zbilja njenih intimnih istina pronašla je istine i u sanjama.
Pronašla je istine u ljepotama koje su toliko ljepše da se mogu samo prosanjati.
Grad smješten u velikoj ulici jedne zbilje jednog realnog svijeta ostao je neotkriven u svojoj fikciji za sve koji su odgledali samo jednu dimenziju njegova posotojanja i ne tražili dalje.
Za nju on je bio novi. Uvijek i uvijek iznova novi. Pa i svaki dan je drugačiji.
Može li onda Grad u različitosti dana biti isti?
Ljudi su izgubili osjet za uvid različitosti. Žive u istostima koje si svako jutro podešavaju. Mora li uvijek biti baš onoliko sati koliko stari ili pak novi sat pokazuje? Može li biti onoliko nov koliko sami kazaljke okrenemo?
Helka Stapp je okretala svoj sat. I nekada je ranio, i nekada kasnio i jako rijetko se poklapao sa satovima drugih. U njenim sanjama obale Grada su počesto znale skretati u svojim putanjama i zaustavljati se na Šemprešoli, Ani, Mariji,Slavi...
Na njihovim životima, na saznanju istine kako je uvije netko negdje i kako otočnost osobnosti mora jednom dodirnuti neko drugo kopno, a ono ne mora biti nalik ostalima, mora samo negdje postojati u svojoj sebosti. Njeno kopno je na trenutak bio Petar. I trenutak je potrajao i pretvorio se u trajanje.
Ali otočnost je nestalna, jer je i sama stalnost prevrtljiva. Petar je unutar njihovog života imao svoj. Nisu se doticali. Nisu možda ni trebali. Njihovo prožimanje značilo bi možda nemogućnost postojanja u pojedinačnost, a isto tako utapanje u onom drugom značilo bi ne dodirivati se nikada više u crti otočnosti i kopnosti.
Lamentirajući s jednom od Helki u sebi, Helka prihvaća postojanost dvojednog u smrti, ali ne prihvaća umrijeti, njen Waitapu zaživljuje u Sanji. Sanja je izlazak i ulazak u ja. Ljepota sanje, lijepa poput drevnosti Grada, ne može biti uništena nečijom neosjetljivošću na nju. Ljepota i je u postojanosti. I u postojanosti potreba za njenim postojanjem.
Helka Stapp je pronašla svoju ljepotu sastavljenu od mnoštva pojedinačnih ljepota, poput u vitraju brižljivo uglavljenih nepravilnih obilka komadića koji potrebom za drugim djelovima oblikuju oblik cjeline i nisu slični i nemaju potrebe postajati to, jer nemoguće ih je uopće stopiti toliko da dodir ne zapne na rubu kraja svakog od njih i rubu početka onog drugog.
