Knjiga koju neki nazivaju i kineskim Ratom i mirom jedanaesta je na top listi najboljih knjiga dvadesetog stoljeća.
Sama autorica, rođena nedaleko Sečuana, prva je Kineskinja iz NR Kine doktorirala u Velikoj Britaniji i jedna je od rijetkih koja je otišla i uspjela.
A Divlji labudovi su obiteljska saga triju generacija jedne kineske obitelji… vremena od carske Kine pa do Maove smrti… cijela je to jedna mala povijest ove mnogoljudne države, doživljena i zapisana u snažnoj i potresnoj epopeji u kojoj su se tri generacije žena, i baka, i majka, i kći, svaka na svoj način nosile s tradicijom, vremenom i poviješću dvadesetog stoljeća.
Prabaka Jung Chang bila je nečija kći, koja nikada nije dobila pravo ime. Bila je žensko dijete, više teret nego radost, i bila je druga po rođenju, i opterećenje. Obećana je za udaju na samom rođenju svog budućeg muža. I nikada ga prije vjenčanja nije srela, i nikada nije mogla izreći svoju ijednu želju, i nikada nju nitko za ništa nije pitao. Njena dužnost bila je gotovo odgajati četrnaestogodišnjeg muža, ona šest godina starija od njega, brinula je o životu.
I porodila kći, baku Jung Chang. I s dvije godine podvezala joj stopala, i tim činom boli počela ulagati u njezinu budućnost. Takozvanu, bolju budućnost.
I kći je zaista bila ljepotica, i zaista joj je glavni i presudni adut dio: sputana stopala.
Obiteljska kazna je ublažena ljepotom ove krhkosti, ove erotičnosti za Kineze, ove dirljive nemoći i sitnih koraka koji su trebali promijeniti nešto na bolje u njenom životu.
Njena oca, jedinca, čuvali su kao božanstvo. Jer, jedino je sin mogao produžiti obiteljsko prezime, i ne imati sina bilo je ravno izdaji prema precima. U vrijeme kad se ni jedan Kinez bez vlasti i novca nije osjećao sigurnim, u vrijeme kad pravni sustav nije djelovao, on je učio za dužnosnika i razmicao si prostor za bolji život.
A bolji život u Kini kao da uporno i stalno izmiče.
Njegova kći, djevojčica uspješno sputanih stopala, bila je generalova konkubina, i samo tri puta u deset godina vidjela je svoju kći.
A njena kćer, majka Jung Chang, postala je sljedbenica KP. I nju, i muža, istaknute članove Partije, nije mimoišla kob vremena. Neprestano između zatvora i slobode, stijesnila su ih politička zbivanja i oduzela im život. Ako su život ideali…
Mao CeTungova diktatura čini vrijeme u kojem je cijela Kina jedan veliki zatvor.
Svaka kuća pod nečijim je budnim okom, i svaka izdaja ili prokazivanje ima svoje razloge.
Čistke u vrijeme Kulturne revolucije pretvorile su zemlju u paranoični opstanak miljama udaljen od spoznaje slobode.
U onaj opstanak, u kojem ideali ostaju na jednoj strani a na drugoj su ideje i snovi do kojih se stiže krvavim, uništavajućim putovima, ideje postaju sredstvo manipulacije, bezobzirnost se množi pod plaštom humanosti.
Iz takve Kine ona, Jung Chang, odlazi.
Dobiva stipendiju. Odlazi u Veliku Britaniju.
Sa svojih 26 godina iskusila je povlastice i osude ali i krajnje ljudske gadosti.
I dok je Kina, iz aviona gledana, ostajala sve dalje iza nje, još se jedanput osvrnula za prošlim životom, a onda krenula i okrenula budućnosti, jedva čekajući da zagrli svijet.
I deset godina poslije, u Londonu, koji je sada njezin dom, prepustila se svojim sjećanjima i neprolivenim suzama, i odlučila učiniti labudove divljima i odistiniti svoj život od straha i pronaći sebe u krljušti od bola.
Rečenicama, koje su spojile pute Kine i Londona, u obiteljskim memoarima, prošlosti se više nije bilo teško prisjećati.
Našla je ljubav, u Londonu, daleko od Kine, ali daleko i od bola, našla je mir, a i Kina se od njenog odlaska puno promijenila. Oslabio je strah. Onemoćao.
Maova je čarolija izgubila paralizatorsku moć. A i granice drugih i do nedavno nedostižnih svjetova počele su se približavati.
Labudovi polako pripitomljavaju svoju divljinu, a oni zidovi koji su nekad dijelili svjetove postaju luči na putovima koji se na zaziv blizina odzivaju.
