Ne tako davno, u jednoj poodmakloj jesenjoj večeri, usidrio se, na kratko, u Gradskoj knjižnici  Luko Paljetak. U mimohodu riječi, u prisutnosti ravnodušno zvjezdanog neba, zapljusnuo nas je trenutkom poezije koji je, uvijek, negdje između dvije sadašnjosti.

Onu drugu sadašnjost, koju sam ja čekala, sadašnjost njegove Cvijete Zuzorić i Skrovitog vrta nije dotaknuo.

Cvijeta Zuzorić, dio trojstva, Luke, dnevnika i nje  same nije posjetila Brod.

Intrigantno, kao i sam dnevnik.

Zašto se zapravo nije razgovaralo o njoj?

Je li ovog pjesnika i eruditu i gospara iznenadio možda duhovni mrak jednog prisavskog grada, ili je previdio kako su pisci mostovi, ili je i sam prihvatio kako je prolaznost jedina izvjesnost?

A stvarnost se  možda trebala premjestiti onamo kamo svijet ne može više na vrijeme stići… u Dubrovnik, koji čuva svoje tajne u kamenu…u lik ženske ikone sačuvane u hrvatskom kulturnom pamćenju… u legendu o njoj koja se prelila preko granica vremena.

Cvijeta Zuzorić poigrala se sa stoljećima  i ocrtala se kao jedna od najpoznatijih pjesnikinja u povijesti hrvatske književnosti. Ona pjesnikinja, čije pjesme nisu sačuvane.  A u njima je, kažu, razvezala dušu. Onu dušu koja je čvor svemira; u kojem stvaramo svijet  ni iz čega i opet ga u ništa pretvaramo.

Između stvari, čovjeka i vremena postoji uzajamnost.

Skroviti vrt je dijalog s renesansnom kulturom, s renesansnim mirom koji slavi ideale ljepote, koji ima svoje muze; on je prostor u kojem se stabla miču i čine ga koliko skrovitim toliko i prohodnim. On je utočište od svih običaja; on je vrt u koji čovjek nije prognan i na koji nije osuđen, a u njemu je. On je prostor grafije u kojem se dodiruju opća mjesta povijesti  književnosti, stvaralaštva vremena; on je roman dnevnik, i zamišljena autobiografija, on je sveprisutnost  bogatstva jezika, citata, on je stvaranje drugih kroz sebe i stvaranje drugih u sebi.

Ostaje možda samo pitanje:

Je li on imaginarni dnevnik Cvijete Zuzorić ili Luke Paljetka?

Ili njihovo jedinstvo u dvojstvu ispisuje rijetku knjigu hrvatske književnosti.

Paljetak korespondira s vremenom. S onim renesansnim bez kojeg ne bismo znali kako izgleda suvremenost. Jer, riječi kojima nas drugi opisuju drugima samo su kopije stvarnih događaja u kojima novac rađa gramzivost, a gramzivost škrtost; škrtost rađa strah, a strah svoju suprotnost: drzovitost i smjelost, prijevaru i smutnju.

I događaji u stvarnosti, opstoje jedino u prisutnosti suprotnosti po kojima onaj koji živi kroz ljubav postaje dio toka koji svemu donosi život od kojeg se sve smije: zemlja, more, zrak i nebo, svaki dio, svaka stvar. Ljubav je lijepi bog koji sve uljepšava.

A ona u tim događajima stvarnosti htjela je biti prostor mogućnosti, stanje trajne pjesmovnosti  jer, sve će onda doći samo po sebi u svijet u kojem se onda može prići svemu, izlučiti ga iz sebe sama.

Cvijeta Zuzorić, stanovnica Skrovitog vrta , sinteza je muške i ženske strane dvojstva,za koje opet kažu, kako je u svakom čovjeku.

Jedna strana je javna, druga je skrovita; jedna prevladavajuća, druga skrovitošću postojana.

Ona prosipa svoju ljepotu po ulicama Ancone, Firence, Dubrovnika, ona je najtajnovitija plemkinja dubrovačka, zanosne vanjštine i zagonetnog života.

Ona je muza jednog vremena. I izvor sveukupne ljepote. Za Zlatarića, i Gučetića, i Ranjinu, i Nalješkovića, i Getaldića i za onu drugu stranu Jadrana u kojoj su riječi samo preostale daljinama Tassa, Torquatoa, Medicija. Ona je dvojedno literarnog lika i žene od krvi i mesa. I ima i svoju drugu, skrovitu stranu. Stranu koja prebiva u Bianci, njenom dnevniku, vođenom od petnaeste dogine do duboke starosti, kada se pustinja uselila u nju, i kada je u toj istoj pustinji umrla u devedesetšestoj godini života.

Stvarnost često dopušta vremenu kretanje u dvostrukim smjerovima. A trenutci, mijenjajući se, čine vrijeme.

U jednom vremenu svoje rane mladosti, živeći u župi Santa Maria Della Piazza, bila je jedno od desetero djece imućna trgovca skladne obitelji. Udajom, Bartolomeo postaje njen muž i konzul države Firenze u Dubrovniku. Udajom, ona sebe počinje stvarati svojim postupcima. I samo, tek procvjetala po godinama, zna kako u ovom gradu žena ne smije imati tijelo. Pogotovo ne tijelo i duh. Ona savjesno vodi knjige svom mužu, i isto tako savjesno želi uhvatiti plavog leptira, ne znajući tad, kako s plavim leptirom treba uhvatiti i čitavo nebo. I sve to u zapletenom svijetu; na stvarnim mjestima koje su uvijek ona koja se ne mogu odrediti. Ona hvata sreću kroz valovitu igru stvari; drži se ljubavi kao čuvstva moći svoje požude, i ponekad se osjeća kao da u sebi ima samo nebo, i ljubav kao najveću zapovijed. U rasipnosti zbivanja svoje mladosti prihvaća ljubav kao način preživljavanja ravnodušne stvarnosti.

Duša stvara vrijeme. A vrijeme želje.

Ona odrasta u svojoj ljepoti.

I počinje imati želje uzrokovane nedostatkom željenih stvari.

Nema dijete. Ni djecu. A želi ih.

I tijelo joj, kako kaže Froimont, postaje košulja od stihova i vatre.

U modrom satenu praskozorja, hvata sreću, koja kao treperava igra stvari i bića, od kojih samo neka jesu opipljiva, odijeva se u sjetni smiješak  i pokušava oduzeti sjećanjima moć. I polako stari.

Opjevana, željena, zanosna, duhovno  zavidno bogata, postaje zatočenica skrovitog vrta.

Zatočenica života. Onog stvarnog u kome žive generacije hrvatskih književnika, trubadura, štovatelja, prijatelja i njihovih soneta, posveta, zapisa i nota, i onog imaginarnog, u kome sam problem sreće i nesreće leži u nečemu sitnom i nevidljivom.

U nevidljivosti želja ona provodi snove u stvarnost. A kazaljke se okreću na zrcalu. Godine izmiču. Umire Bartolomeo, umiru njeni najbliži, umiru prijatelji.

Ona traje. I još uvijek dočekuje svibanj kao svoje vrijeme. I uvijek u njemu iznova cvjeta.

I predjeli njene duše postaju sve češće tužni, i suze ponekad ispiru tu tugu.

I opet s novim svibnjem cvjeta. U svom, i samo svom, skrovitom vrtu. Istom onakvom kakav je ostavljen svima nama. Nismo izgnani iz njega nego u nj. i samo smo jedna od sveukupnosti ljudskih duša koje su tajni vrtovi, oni koje treba bogatiti i obogaćivati i u kojima ljubav počinje bolom očiju, a završava očima bola. To je preokret, kao u klepsidri; nebeski pijesak postaje pijesak morski, a morske zvijezde nebeske.

Ono što nismo izgubili, to još imamo – želje, nešto blisko slutnji budućih vremena.

I baš zato kad zatvorite Skroviti vrt u  knjizi će ostati neki cvijet, list ili poruka. Kad mu se ponovno vratite, među stranicama od Cvijete bit će i nešto od skrovitosti Vašeg povratka.