Neobična priča o junaku, koji je sve više nego junak, priča je o njemu koga razdiru sumnje u vlastite ciljeve i identitet, a u priči o braku koji se raspada, o ljubomori koja ga izjeda, o muškarcu koji šuti, i ženi koja postaje daleka.
Po njihovom braku ruju prevare, a zapravo i nije njih po broju toliko puno, koliko po snazi razdora.
Sumnja je bolnija od istine. Istina je događaj, ali postoji život i prije i poslije nekog događaja.
I život postoji i za nepredviđene događaje.
I nitko u braku nema monopol na preljub. Jer: pomislim da, kad se sve uzme u obzir, nisam mogao podnijeti to što sam prevaren. Ali pomislim i kako je, bez obzira na prvi udarac, sve što se dogodilo bilo neizbježno.
Previše su toga jedno drugom obećali. U krivom trenutku. U trenutku kad mladost gospodari, i kad on zna da je kralj, čvršći i od samog trona, a ne zna kako su znanja mladosti klimava, i ne zna da život, iskustvo pa greške, trenutci smotrenosti i nesmotrenosti, pogled ili izostanak pogleda, svrgavaju kralja puno lakše nego najsnažnije vojske budućih pobjednika.
A sada, kad mladost pojede vrijeme godina iza, i ostane u tragovima, godine poslije plaćaju životno neiskustvo koje se zaigralo moći.
Ne događaju se loše stvari samo drugima.
On je Francuz, bijelac, oženjen crnkinjom.
I njihov brak se raspada. I ne toliko zbog urušavanja prozaičnosti volim te koliko zbog šutnje, zbog daljine, zbog bježanja zajedništva iza i oko njih.
Oni su prestali nedostajati jedno drugom. Prestali su radovati se jedno drugom. Ona je prestala biti njegov nagovještaj apsolutne sreće. Davno…
Ali nije htio prihvatiti. I želio je vjerovati kako je svugdje u njenom svemu.
I nije bio stvoren za racionalnu ljubav. Razum i ljubav…
Predodžba o njoj nadilazila je njega samog.
Idealizirana, jer ga nije htjela, bila je za njega i ono što nije…pretrčala granice savršenstva i uselila se u njegovu želju o njoj… idealna, pretrpana superlativima, gospodarila je njegovim životom i njihovim brakom u kojemu nitko nije bio istinski sretan.
Oni su prevareni svatko za sebe.
On u svojim težnjama, a ona u svojim očekivanjima.
I nije im možda ni trebala ona fizička prevara. Ili je ona samo pokrenula propast praznina.
Čovjek jednostavno jednoga dana izgubi želju osmjehivati se drugim ljudima.
I onda, postane običan. Nije više iznad ljudi. Među njima je. I nema više kraljeva. Najbrže se pada s najvećih visina.
On trpi osvetu prevarene žene.
Osjeća se ništavnim. Obični bijelac u zagrljaju putene crnkinje ,njegove žene Aleksandrine, koja se svojom prevarom vraća korijenima. Ljubavnik joj je strasni crnac, mišićav i drugačiji. Potpuno, potpuno drugačiji. I za njega onakav kakav on nikada, nikako ne može biti. A suparnik mu je. Barem tako misli.
I on, u razdoru kvazibraka, kvazizajedništva i kvazipostojanja u paru, susreće u Italiji Alice.
I počinje se osjećati kao čovjek. I više ne prolazi pokraj svog života. I prvi put voli… i nju, i Italiju, i njezin studentski stan u kome se osjeća kao u istinskom središtu svijeta, i ulice po kojima slobodno hoda među onima koje ne zna, a imaju prijateljske osmijehe, zaljubljuje se u život… u slobodu voljenja, u slobodu davanja, u istinu kako ne moraš ići daleko ako znaš gledati. Jer: sve ovo vrijeme, sve ove godine, bila sam tik iza tebe, doista blizu, a ti me nisi vidio.
Njegov život u kome je pomutnja postojala kao utočište, u kome se, nanoseći jedno drugom bol volio sa svojom ženom, u kome su vodili ljubav, vodeći ljubav svatko za sebe, u kome više nije znao vara li tom ljubavlju svoju ženu ili onu koju voli, a za nju je onda teško reći da je ljubavnica jer ju voli, vara li on zapravo sebe… njegov takav život staje. I ruši njegovu tezu o nemogućnosti svjesnog uživanja u sreći.
Ona je možda uvijek sjećanje, i ne nikada sadašnji trenutak, ali on želi i sjećanje i trenutak.
Nebo postaje zrelo plave boje s kraja ljeta.
Snovito tražeći njen pogled on gleda to nebo.
I nakon dugo, dugo vremena, vida da ono ima boju. Je li stvar u nebu ili u njemu? Možda u nebu, ono je konstanta, jer…
Dok si dobro, tvoja sreća drži ljude predaleko od sebe. A dobro, kao i sve u životu, tom toliko ne kratkom koliko malom životu čovjeka nije konstanta.
Nije konstanta pa čak ni u priči s muške strane . I ma koliko Ona bila iza tebe trenutak, zebnja ili čežnja mogu je i zakriliti. Isto onako kao što nas mogu i nagnati da se okrenemo… i zarobimo se u pogledu koji onda nadrasta trenutak, a trenutkom našim mislima možemo stvoriti i svijet.
