Pisma Albina Lucianija objavljena sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Glasniku svetog Antuna pisma su književnicima, slikarima, svetcima, jednoj carici, jednom kralju, Pinoccheu, Penelopi i Isusu.
U modernom poučavanju, u obraćanju svijetlim likovima ljudske povijesti, povijesnim uglednicima,ovaj papa raspojasan u širini svog pogleda prihvaća Franju Saleškog kad kaže kako je čovjek savršenstvo svemira... duh savršenstvo čovjeka... a ljubav savršenstvo duha.
Iz pisama iščitava se kako je čovjek zapravo, u svakoj civilizaciji, samo u prolazu, i nalik je listu na stablu. Svaki list nalik je jedan drugome, ali niti jedan savršeno isti.
Ni o čemu ne znamo sve; a ponekad imamo oblik koji nas skriva od vlastita pogleda jer: ponekad , iz ljubavi prema sebi svoje zasluge uveličavamo; optužujemo bližnje zbog sitnica, sebe ispričavamo zbog krupnica; zatočenici smo frenetičnog ritma života u kome ponovljeni grijesi postaju navike, prevare se rađaju iz trenutka koji postaje sat, a sat se pretoči u izdajstvo.
Čovjek je dio svijeta koji stanuje u kući siromaha.
Jer, danas je kuća siromaha cijeli svijet, kojemu je netko potreban. Potreban kao nužnost.
Netko tko će znati, i tko zna, kako nijedan grijeh nije prevelik da ne bi mogao biti oprošten; tko zna kako je prividan uspjeh ako je osvojen gaženjem istine, pravde i ljubavi; tko zna kako biti dobar je veliko ali i teško.
Velika je i čovjekova sudbina i velike su čovjekove mogućnosti.
I nesreća nije trpjeti i biti siromašan. Nesreća je činiti zlo.
Ali, ništa ljudsko nije nepromjenjivo.
Treba željeti.
I nije dovoljno samo željeti, treba učiniti.
I nije dovoljno početi htjeti, treba nastaviti htjeti, i znati iznova započeti.
I obnovljeni, i promijenjeni, zateći ćete, kaže ovaj papa, drugačiji svijet u kojemu ćete imati dušu koja više nije spremnik koji treba napuniti već zdenac iz kojeg treba izvirati.
I izgubit će čovjek onda možda želju osvajati cijeli svijet... I ići za velikim stvarima, i za čudima iznad samoga sebe.
Jer, što zapravo vrijedi osvojiti cijeli svijet ako putem izgubimo dušu. I ako nam se ljubav prema čovjeku utabori u sjećanja. I ako ne znamo što želimo ali i što ne želimo.
…. Potražiti se. Trebamo se potražiti.
Sebe u sebi.
Nagraditi se.
Sebe u sebi dobrotom.
Za sebe i za druge.
I jedino što treba biti zabranjeno = zabranjivati.
Sloboda čovjeku daje snagu i može ga voditi i, s njom u njemu, može stasati duhovni gorostas...
Onaj koji želi, koji hoće, koji se nada i koji je dobar po nahođenju, i koji živi tu dobrotu umnožavajući je svakim djelom i svakim danom u životu za koji onda nije važno koliko će trajati.
Dobrota nema vrijeme. Ona ima širinu i snagu... vrijeme cijelog svijeta koje se utače u ljubav.
A neke vrijednosti u životu mjere se samo količinom naše ljubavi.
