Priče su ovo o parovima. O potrebi jednog za drugim, o zaljubljenosti i antipatiji, o strasti i rutini, o ljubavi, godinama i… nečemu  drugom.

Život je neobjašnjiva ludost. I ljubav varka, ali funkcionira.

I nevjerojatno je koliko toga podnosimo dok volimo, provući  će autorica.

Rosini junaci, mali heroji malih života i malih priča jednom su voljeli.

Žena je imala svog čovjeka i čovjek svoju ženu.

I onda se dogodila svakodnevnica i život se zagubio.

Nesreće i nezadovoljstva postali su podstanari njihovih života.

I izbrisalo se ono kako smo uvijek nevini dok volimo. Uvijek se vratimo u iste godine.

Nakon godina običnog, pravocrtnog bračnog života, samo su fotografije još zamrznute slike sreće.

A mi živimo  u društvu punom odraza…I vidimo sebe prije deset i više godina.

I tad se javlja bol…

I ogorčenje…

I razočaranje…

Bol zbog nikad izrečenih riječi… zbog ljepote koju nismo nikad podijelili.

I ogorčenje zbog naše usamljenosti i bespomoćnosti u beskraju neprijateljskog svijeta.

I razočaranje zbog svakodnevnica koje još uvijek pobjeđuju život praznim trenutcima.

A jedino se trenutci pamte.

Ovi junaci boje se vlastitog straha.

A upravo od toga se sastoji život… stalno moraš odlučivati između jednog i drugog straha.

Straha od običnosti i straha od promjene.

I zato se raspršuje stalno priviđenje koje vezuje za prošlosti i brak opet vraća u mržnju.

Jer, ne biti u njezinu pogledu, u pogledu njezinih očiju, to je najbolnije.

Njena ljepota zatočila se u zloću.

A  kao da lijepa bića ne mogu biti moralne rugobe?

A trebala je biti žena s kojom možeš živjeti i umrijeti, voljeti i ostarjeti.

On ju mrzi, jer to nisu ostvarili.

A ona ga mrzi jer on nije taj s kojim bi to bilo ostvarivo.

Jednom davno, sreli su se na uglu vremena i prostora. I ona se doimala tako ljupkom i on se doimao tako snažnim. .. Ili su zbog ljubavi i za ljubav željeli vjerovati u to…  Ili barem u ono: kako ljubav kao i novac leže na cesti, samo ih  treba pokupiti.

Nisu bili slika o sebi u očima drugog koja se podudarala s očekivanjima.

A nastavili su živjeti zajedno.

Zbog ljubavi, zbog rutine, zbog nemoći.

Potjerali su sebe iz sebe.

I opustošili se.

I u noćima vremena i prostora samo njihovog, oni čeznu za sjajem prepoznavanja, za drhtajem sjećanja.

Jer,  u djeliću  sekunde u stanju su vidjeti kakvi su bili, u zagrljaju ljubavi i želje, slijepi od želje da se vole.

Strast je kao život, strast je kao ljepota.

Nju živimo svime najboljim od sebe i svim svojim kukavičlukom.

I pamtimo trenutke. Lijepe. Spremljene u sjećanja za trenutke većih obeshrabrenja.

I zadovoljavamo se trenutcima.

Ili ne?

Zadovoljavamo se možda samo spoznajom kako i tužni imaju svoje sretne trenutke.

Ali, mi u konačnici, ne želimo biti tužni… a ne znamo imamo li hrabrosti ne biti tužni… i mijenjati…

Jedino što znamo je:  samo oni koji imaju hrabrosti  odustati od prosječnog mogu dosegnuti bolje…