Gail i Michael živjeli su u zemlji dugačkih oblaka, na Novom Zelandu, u gradu i svijetu u kojem ljudi uvijek brzo hodaju, nemaju osmijeh i ne znaju za danas jer čekaju sutra.
Oboje, dobro plaćenih poslova, brižljivo isplanirane budućnosti i otuđenja kojeg su postali svjesni znali su da su se upecali u zamku svijeta, onog svijeta u kom se uspjeh mjeri veličinom kuće, i snagom automobila, bezbrojem nepotrebnih stvari i moći imanja.
Lako je u svijetu slijediti mišljenje svijeta.
I to je najprihvatljivije za svijet.
Ali Gail i Michael nisu željeli možda više, željeli su drugačije.
Shvativši kako im se brak raspada, a ni jedno od njih dvoje to ne želi, odlučili su napraviti nešto za sebe.
Odbacivši čvrstu lokaciju života i navika i prodavši kuću i sve ono do čega su došli mnoštvom prekovremenih radnih sati, osmjelili su se imati izbor. Jer, izbor nas određuje i iscrtava život kakvim ćemo kasnije živjeti.
Kupili su brodicu i krenuli po svoje snove. One snove koji su stvoreni kako bi se ostvarili. Ploveći po južnim morima, usredotočeni na same sebe i jedno na drugo, u tišini i plavetnilu i prostranstvu dolaze do toga kako za sve u životu postoji trenutak i ne možemo ga požurivati.
Michael je već mjesecima, radeći kao financijski savjetnik, bio nezadovoljan: bezličnošću lica radnih kolega oko sebe, u stres zatvorenim izgledom svoga šefa, poslom u kome je prestao uživati, odlaskom kući kojemu se prestao radovati.
Zaboravio je i njihovu godišnjicu, i sram zbog nepovratno izgubljenih trenutaka prelomio ga je u spoznaji kako je jedina opasnost u životu uopće ne riskirati.
Veliki smo onoliko koliki su naši snovi koje pokušavamo dosegnuti.
I vjerojatno se stvari ne događaju onako kako treba ako ne pogodimo pravo vrijeme.
Michael i Gail dodirujući u svojoj plovidbi rubnike svijeta u mjestima u kojima ljudi žive polako počinju i sami živjeti u skladu s istinama u sebi. Počinju ponovno prepoznavati dodir. Počinju čitati pogled. Imaju potrebu slušati ono drugo. Shvaćaju kako sreća kao kategorija čežnje ne postoji. Postoje samo sretni trenutci. I život ne čine stvari koje posjedujemo , nego ono što činimo. U mjestima gdje je sat marginalno pomicanje kazaljki, i gdje nitko neće zakasniti, jer za ove ljude vrijeme nije neprijatelj, oboje uviđaju kako i izvan našeg svijeta nazvanog „žurba“ postoje ljudi i radosti, i kako uživanje u životu nije gubljenje vremena.
Važno je jedino što želimo. Važno je možda znati kako netko zaista umre kad prestanemo misliti o njemu. I netko zaista ode kad ga se prestanemo sjećati.
I valjda baš zato, uspomene nemaju cijenu.
Jedino ih treba imati. One uspomene kojih se dobro sjećati.
U godini dana prešli su njih dvoje više od 6 000 nautičkih milja. Savladali oluju iz koje se teško izlazi živ, savladali porive željenja, htijenja i imanja, savladali tišine i savladali granicu imati i biti.
Prihvatili su kako je čovjek bogat razmjerno broju stvari za koje si može dopustiti da mu ne trebaju. Prihvatili su ne bojati se ogromnog prostranstva svijeta, jer i u njemu mogu pronaći mjesto za sebe.
Onda i samo onda ako znamo što tražimo. Je , ono pravo putovanje u životu ne sastoji se samo od traganja za novim svjetovima, nego i u sagledavanju svoga vlastitog svijeta novim očima.
Mogli bismo možda i sami… zbog sebe otputovati barem ponekad u sebe.