„Slomljen je čas
A čovjek je još tu
Sam između sada i svega.“
Pjesnik nedovršenih pjesama, nezavršenih stihova, neodživljenog života. Pjesnik u životu na rubu života i smrti. Član Društva hrvatskih književnika, tajnik Ogranka Matice hrvatske u Brodu. Ovo bi i bilo dostatno kada bi stvarateljima trebala vremenska ili prostorna omeđenja. To nije nužnost. Nužnost je možda u godinama koje Valentin nije imao. Umrijeti u dvadeset i sedmoj godini. Otići. Raščahuriti sebe u pjesmama obojenim u čežnju, u slutnju, u težnju, u žal, u nagovještaj, u mirenje.
Zagrebati stihovima po psihološkim ponorima pronađenih i nadrealnih slika i otići daleko ili dalje od lirskog provincijalizma. Njegova poezija, kažu „nema na silu traženih, bizarnih metafora i slika napisanih radi njih samih.“
Ona je tek impresija spoznaje života u kome stanuje bolest, ona je trenutak prelaska imaginarne crte slutnje nečega što bi moglo biti da nije kako je; ona je oda majci koja poraze života brižljivo smješta u ladice same sebe, a one se i protiv volje, opet same od sebe, otvaraju i uporno ostavljaju prostora za neke nove tuge. Ona je zvon Slavonije, čije crne nabore prepoznaju još samo osamljenici osamljeni u svojim nebrojenim ja; njena vrijednost je u iskrenosti, u valentinovskoj autentičnosti, u utoru između „pjesničkog iskustva bitaka i pjesničkog iskustva prostora“ u kome se nemirima tuge odasvud svemu odgovara.
Sanatorij... Ponoćne ruže... Odavde do smrt... U okovima... Zbirke misli...
Snatrenja.
Stihovi puni naslaga odbolovanih dvadeset i nešto godina. Život u kome dani postaju uspomene, a malo ih je bilo i malo ostaje.
I kako onda da ga bude zore koje uopće neće svanuti i kako pobijediti kad pobjeda otvara nova vrata za borbu sa starim ili novim porazima.
I kako da u dvadeset i sedam godina odživi i ispriča život? Ne bi li to bilo isto što i čekati sutone prije svitanja? Dati slikaru pogled i platno a oduzeti mu boju? Ovom slikaru riječi nakapala se crna boja kao zvijezda vodilja. A on je samo htio „Otvoriti svoja vrata tvome koraku“. Malobrojni uđoše. Ili malobrojni stigoše ući. Život se prelio i pretočio niz rubove života.
Ostali su tragovi Šimića u njegovim u čovjeka ocrtanim ispisima, i tragovi Tadijanovića u njegovim klasastim stihovima, i tragovi Sudete u njegovim izlivenim smirajima i tragovi Cesarića u Vagonima prepunim čežnja.
Ostali su...
Ostali su oni koji još uvijek imaju svoje danas.
I znali ili ne znali kako nema vladanja nad nekim i nečim, doći će jednom jedno jutro, zaustavljeno u pokretu, u slutnji i želji, jutro kao Valentinovo i razderat će granicu prelaska tanke niti u kojoj
„Ti odlaziš sam
A drugi te slijede“.
