Priče su ovo o svijetu po mjeri naše nemoći. One su lirske, meditativne minijature čovjeka kozmosa, tijela i osjeta.
U Prijadranskim kišama Silvija živi u zaboravljenom dalmatinskom mjestu , zaboravljena čak i od zaborava. I tamo živi i Stanko. I oni se vole. I ne smiju.
Tako je rekao njen otac.
Jer mjesto ima svoje zakone.
I samo na prvi pogled djeluje idilično.
I onda se uz more, u zraku osjeća dah rogača, planine stoje kao nebolomne uzvisine i vrijeme je ponekad čak i vidljivo: okruglo, tamno, slojevito, ispijeno ničim.
I mještani ne trče u potrazi za cjelinom.
Oni su sebi svoj svijet.
Zatvoreni poput školjki, opori poput vjetrova koji pušu s mora koje se propinje, samo godinama dozvoljavaju zijevanje, jer one jedine mogu zaskočiti vrijeme.
I njen otac i njegovi djedovi i šukundjedovi su bili vrijedni i pošteni pomorci.
U njihovo doba, prije možda sto, do sto pedeset podina, „kopiladi“ nije bilo nigdje ni u dvadeset okolnih sela.
I zato Stanko i Silvija ne mogu biti zajedno.
On, otac, se ne slaže s njenim izborom. I priča tu treba završiti. Silvija jednostavno treba na svoju ljubav staviti bijelu zastavu predaje. I ustuknuti.
Ili ustrajati....
Oni nisu ustrajali u prkosu. Oni nisu ni imali prkos. Imali su samo ljubav. Do granica ludila. I granica je pređena.
Stanku je zapaljena kuća i on je poludio.
U sumrak, zvijezde još nisu ni prokapale po nebu, a on do pasa u vodi.
Najprije usklikne, pa počne sijati oko sebe nešto što vadi iz zobnice,koju baca na pijesak čim ga iznenada okruže domamljene ptice.
Silvija je trudna.
U strahu od oca, mjesta, sebe, života.
I nitko ne zna za njenu trudnoću.
I ne zna da na svijet treba doći dijete.
Na onaj svijet koji ga ne očekuje i koji mu se ne raduje. Zna možda jedino Stanko.
Jednom mu se pogled čutno utopio na njenom stomaku... Ali... on je lud.
I svi to znaju.
Rodila je jedne noći među ljiljanovim stabljikama i pod maslinovim granama. Sina. U noći u kojoj su zijevala nebesa i u kojoj je samoća bila tamnija od mraka.
I mračnija od sutra.
Sin je ostao bez imena, kao i sve neotkrivene stvari oko nje.
Zlo je zaživjelo u obliku sjećanja. Isto kao i dobro. Njena sina pokupile su nečije ruke.
Popodne, neki mladić vraćajući se s puta tamo negdje, na prevoju, vidio je tek rođeno dijete s ustima punim krušnih mrvica i vlažnim rupčićem preko lica, posve ohlađeno.
Popodne, Silvija je, uz mlade mještanke, gnječila grozdove iz očeva vinograda.
Beznadno samo šuti, pomalo strepi od gromova i misli ustrajno na na nešto samo svoje, ostavljeno, na nekom stolu među nepoznatim ljudi, bez imena.
Izdahnula je prije večeri.
Nesreće su se u trenu razbježale ispred nje.
Nestala je ispod kolebljiva neba.
Neće joj se more više zaplitati u trepavice, neće u snovima prevaljivati daljine a ne znati koliko je prošla, neće više znati kako je strah najveća bol i neće biti noći dovedenih do ganuća njenim tihim i nenametljivim prebivanjem u nama.
Jer, njen život, ionako je, davno, još očevom zabranom, zanijemio i raspršio se u sebi poput slapa. Njeni snovi kupili su, pretplaćeni ljudskim odlukama zbog odluka ponosa mjesta, krila, i jednostavno samo nadletjeli Silvijin život. Brže i od ljudskog pogleda. A je li vrijedilo? I ima li u daljnjem životu prijadranskog mjesta komadić tišine u kojem ovo pitanje može zanoćiti?
Mjesto je jednostavno, zatvorilo svoje žaluzine, otreslo krivnju i potopilo jednu priču, koja je mogla postojati i zbog ljepote, da je bilo snage, i dočekalo novo jutro.
Silvija ga je propustila.
U Prijadranskim kišama Silvija živi u zaboravljenom dalmatinskom mjestu , zaboravljena čak i od zaborava. I tamo živi i Stanko. I oni se vole. I ne smiju.
Tako je rekao njen otac.
Jer mjesto ima svoje zakone.
I samo na prvi pogled djeluje idilično.
I onda se uz more, u zraku osjeća dah rogača, planine stoje kao nebolomne uzvisine i vrijeme je ponekad čak i vidljivo: okruglo, tamno, slojevito, ispijeno ničim.
I mještani ne trče u potrazi za cjelinom.
Oni su sebi svoj svijet.
Zatvoreni poput školjki, opori poput vjetrova koji pušu s mora koje se propinje, samo godinama dozvoljavaju zijevanje, jer one jedine mogu zaskočiti vrijeme.
I njen otac i njegovi djedovi i šukundjedovi su bili vrijedni i pošteni pomorci.
U njihovo doba, prije možda sto, do sto pedeset podina, „kopiladi“ nije bilo nigdje ni u dvadeset okolnih sela.
I zato Stanko i Silvija ne mogu biti zajedno.
On, otac, se ne slaže s njenim izborom. I priča tu treba završiti. Silvija jednostavno treba na svoju ljubav staviti bijelu zastavu predaje. I ustuknuti.
Ili ustrajati....
Oni nisu ustrajali u prkosu. Oni nisu ni imali prkos. Imali su samo ljubav. Do granica ludila. I granica je pređena.
Stanku je zapaljena kuća i on je poludio.
U sumrak, zvijezde još nisu ni prokapale po nebu, a on do pasa u vodi.
Najprije usklikne, pa počne sijati oko sebe nešto što vadi iz zobnice,koju baca na pijesak čim ga iznenada okruže domamljene ptice.
Silvija je trudna.
U strahu od oca, mjesta, sebe, života.
I nitko ne zna za njenu trudnoću.
I ne zna da na svijet treba doći dijete.
Na onaj svijet koji ga ne očekuje i koji mu se ne raduje. Zna možda jedino Stanko.
Jednom mu se pogled čutno utopio na njenom stomaku... Ali... on je lud.
I svi to znaju.
Rodila je jedne noći među ljiljanovim stabljikama i pod maslinovim granama. Sina. U noći u kojoj su zijevala nebesa i u kojoj je samoća bila tamnija od mraka.
I mračnija od sutra.
Sin je ostao bez imena, kao i sve neotkrivene stvari oko nje.
Zlo je zaživjelo u obliku sjećanja. Isto kao i dobro. Njena sina pokupile su nečije ruke.
Popodne, neki mladić vraćajući se s puta tamo negdje, na prevoju, vidio je tek rođeno dijete s ustima punim krušnih mrvica i vlažnim rupčićem preko lica, posve ohlađeno.
Popodne, Silvija je, uz mlade mještanke, gnječila grozdove iz očeva vinograda.
Beznadno samo šuti, pomalo strepi od gromova i misli ustrajno na na nešto samo svoje, ostavljeno, na nekom stolu među nepoznatim ljudi, bez imena.
Izdahnula je prije večeri.
Nesreće su se u trenu razbježale ispred nje.
Nestala je ispod kolebljiva neba.
Neće joj se more više zaplitati u trepavice, neće u snovima prevaljivati daljine a ne znati koliko je prošla, neće više znati kako je strah najveća bol i neće biti noći dovedenih do ganuća njenim tihim i nenametljivim prebivanjem u nama.
Jer, njen život, ionako je, davno, još očevom zabranom, zanijemio i raspršio se u sebi poput slapa. Njeni snovi kupili su, pretplaćeni ljudskim odlukama zbog odluka ponosa mjesta, krila, i jednostavno samo nadletjeli Silvijin život. Brže i od ljudskog pogleda. A je li vrijedilo? I ima li u daljnjem životu prijadranskog mjesta komadić tišine u kojem ovo pitanje može zanoćiti?
Mjesto je jednostavno, zatvorilo svoje žaluzine, otreslo krivnju i potopilo jednu priču, koja je mogla postojati i zbog ljepote, da je bilo snage, i dočekalo novo jutro.
Silvija ga je propustila.
