U suvišnim jutrima kada samoća postane vrijeme kajanja, kada iscure zvijezde i snovi se prestanu igrati njegovim sanjama, uzalud se Golob u krletku zatvara.
Krletke su za one same.
A u njemu živi ona.
Heroina snova i žena jave.
Čeznutljivi versi zaspali u žutilu jantarnih vremena. Pjesme ostihovljene asocijativnim metaforama.
Zvati ne znači i dozvati i odlaziti ne znači i zauvijek otići.
Ona.
Okovana daljinama.
Ne odziva se i nema više imena ljubavi i možda u njoj stanuju neki već drugi ljudi i ostaju sjene u čijim se samoćama nastanjuju poprskane slanim, ljubavi i zaboravljaju se oni koji pamte.
Sjene, u onijemjelim sutonima više ne pripadaju stablima. Snovi su se posvađali. Izgubljene ptice, pripadaju li jatima?
Po kutijama sačuvanih poljubaca ugnježđuje se sjeta posljednjih dodira i ipak nešto ostaje kada ništa ne ostaje.
Jer s tobom dođe i bez tebe ode,
stotinu dana u jednom danu.
Ostaje barem dugmad raskidanih košulja i spoznaja kako se jedino njima one mogu ponovno zakopčati.
I ne nestaju snovi u magli, niti magle svojom pomućenošću zasivljuju snove. Iz njegovih očaja izrastaju drugi ljudi, drugi a pokapani tragom iscurenih zvijezda koje ni ptice na svojim krilima ne mogu udomiti, jer i oni drugi su bivši prvi, oni prvi kad smo i sami bili prvi i riječima od stakla pravili nešto za što smo znali tad kako traje vječno, a nije. Trenutak ljepote pomuti misao tako prohodnu u razumu, kako su riječi od stakla i sjajne, i prozirne, i čudesne ljepote, i... lomne... krhke... gotovo nestvarne, kako u divljenju tako i u nestanku. Polome se u treptaju oka... i ostanu razbacane u najtanjim utorima ljudske duše... i teško ih je spojiti, sastaviti, ucijeliti...
Spotaknut o nadu, Golob je razbio kamen, od stakla napravljen, i spoznao kako ni more nije dovoljno kada si samo potok, a opet, ako samotnost tražiš, voda je uvijek voda, i rane od kamenja rane su zastakljenih odjeka isplakanih za neproticanja. Neproticanja u Golobovim Ranama zbrinuta.
Neproticanja u stih prelivena. U čežnju... u želju... u san, jer ... reći će On: sanjam da me sanja...
Krletke su za one same.
A u njemu živi ona.
Heroina snova i žena jave.
Čeznutljivi versi zaspali u žutilu jantarnih vremena. Pjesme ostihovljene asocijativnim metaforama.
Zvati ne znači i dozvati i odlaziti ne znači i zauvijek otići.
Ona.
Okovana daljinama.
Ne odziva se i nema više imena ljubavi i možda u njoj stanuju neki već drugi ljudi i ostaju sjene u čijim se samoćama nastanjuju poprskane slanim, ljubavi i zaboravljaju se oni koji pamte.
Sjene, u onijemjelim sutonima više ne pripadaju stablima. Snovi su se posvađali. Izgubljene ptice, pripadaju li jatima?
Po kutijama sačuvanih poljubaca ugnježđuje se sjeta posljednjih dodira i ipak nešto ostaje kada ništa ne ostaje.
Jer s tobom dođe i bez tebe ode,
stotinu dana u jednom danu.
Ostaje barem dugmad raskidanih košulja i spoznaja kako se jedino njima one mogu ponovno zakopčati.
I ne nestaju snovi u magli, niti magle svojom pomućenošću zasivljuju snove. Iz njegovih očaja izrastaju drugi ljudi, drugi a pokapani tragom iscurenih zvijezda koje ni ptice na svojim krilima ne mogu udomiti, jer i oni drugi su bivši prvi, oni prvi kad smo i sami bili prvi i riječima od stakla pravili nešto za što smo znali tad kako traje vječno, a nije. Trenutak ljepote pomuti misao tako prohodnu u razumu, kako su riječi od stakla i sjajne, i prozirne, i čudesne ljepote, i... lomne... krhke... gotovo nestvarne, kako u divljenju tako i u nestanku. Polome se u treptaju oka... i ostanu razbacane u najtanjim utorima ljudske duše... i teško ih je spojiti, sastaviti, ucijeliti...
Spotaknut o nadu, Golob je razbio kamen, od stakla napravljen, i spoznao kako ni more nije dovoljno kada si samo potok, a opet, ako samotnost tražiš, voda je uvijek voda, i rane od kamenja rane su zastakljenih odjeka isplakanih za neproticanja. Neproticanja u Golobovim Ranama zbrinuta.
Neproticanja u stih prelivena. U čežnju... u želju... u san, jer ... reći će On: sanjam da me sanja...
