Nenad Rizvanović: Trg slobode
Multimedijalni institut & Savez bošnjačkih asocijacija Hrvatske, 2022.
Trg slobode Nenada Rizvanovića slikopis je jednog grada prije tranzicije, jednog vremena prošlog stoljeća i jednog djetinjstva i odrastanja. Pomak je ova knjiga u autorovu stvaralaštvu i sretno iznenađenje, u kojemu grad kao lik onako dravski, poput nediscipliniranog vala poremeti struju, pojavi se, zapliva kontra svega, postane nevidljiv i nestane.
Intimno je ovo ljubovanje rođenog Osječanina i njegova grada; pogled preko ramena; mali format čežnje prema vremenu u kojemu mikrosvijet ovog panonskog prostora možda i nije bio sretniji, ali je zasigurno bio mirniji, neviniji, naivniji i ispunjeniji.
Danas je svijet oko nas neslobodno i nesigurno mjesto koje vodi unaprijed izgubljene bitke, čuva identitet, a ne prepoznaje ugao iza kojeg čuči neprijatelj…
Gradovi su se otključali… i zato, čitajući ove Rizvanovićeve intimne, mikroprozne, lirske fragmente razigrane i hibridno pospajane, kao rođena Brođanka, upisujem u tekst i svoj grad. Mali, i od Osijeka manji, i panonski, i slavonski, i svačiji i najviše ničiji.
Trg slobode svojevrsni je priručnik za čitanje jednog vremena. Književni pačvork Osijeka. Osobna posveta gradu. I svim gradovima sličnog formata. Posveta minulom vremenu kojemu gubitak mladosti odmladovane u osamdesetima dodaje i temporalnu dimenziju.
Retro minijature, pomalo melankoličnog predznaka i elegičnog tona potvrda su kako je bitno shvatiti vrijeme kao trajanje, a ne limit. Jer u tom vremenu iseljene, opustošene od ljudi i šarma ulice, poput lȕka plačljivo oguljene i obezbojene fasade same od sebe uvode u mjesto zaustavljenog trajanja gotovo metafizička svojstva.
Rizvanovićev tekst ispisanog Osijeka moderna je nostalgija, vremenska, a ne prostorna čežnja, istoznačna s iščezlim svijetom vidljivim samo nama… filigranski satkana od detalja posuđenih iz selektivnog sjećanja. Nikako kolektivna, uvijek i samo osobna povijest, koja prošlost pretvara u jedan poseban trenutak… fluidne su to rečenice koje privlače čitavi spektar pojmova, simbola, predmeta, zvukova, mirisa… I u njima, rasplinuto, postmodernistički autor koketira i s poetičnošću, jer i sam Osijek njegove mladosti bio je poetičniji… Barem u oku promatrača, pa naknadnog zapisivača.
Jezično zvukovno putovanje prepoznaje pjesničke aliteracije nije loše živjeti u zemnici ni zemnicu zimiti u zimnici (str. 101); asindetone Vidim traktor prikolicu bunar ambar brdašce jarak silos vodotoranj (str. 101); onomatopeje Tajnica tipka tipka tipka; metafore Kruškolika lampa na vrhu kuće; usporedbe s likova iz knjiških kanona, samo usput dodirnutima ona (kuća) je uvenula i utopila se kao Ofelija (str. 95); personifikacije kazaljke plešu u ritmu sambe (str. 53)… i sve ono bitno za osječki Bučni buket šumova (str. 67) i sinestezijski doživljaj prostora iz sjećanja. Bitno za atmosferu vremena.
Iako naizgled raspršen, tekst se pokorava i emocionalnoj i leksičkoj koncepciji, oblikuje formu knjige, žanrovski teško odredivu, ali nikako potrošenu. Sve nalik na književno upisivanje malih tema malih sredina u male formate, tako tipično za osamdesete godine minulog stoljeća. Gradi Rizvanović ove lirske medaljone u koje se moraš zagledati i koje moraš začitati da bi prepoznao, ometan škripuckanjem igle na vinilu po onoj LP ploči na gramofonu s ručicom, mjesta koja su poput njega, živjela mladost u tim osamdesetim. I uvlačeći čitatelja u aktivno sudioništvo (iako pretpostavljam da mu to nije bila nakana), upisuje on osječku topografiju, i posebno toponimiju, svjedoči o ukopanosti grada ali i skalpelskom rezu po već izraubanim ljudima, novim društveno-povijesno-političkim koncem zašivenima. Svjedoči o riječima danas izvan jezične stvarnosti, onima koje je surovost nedavnih zbivanja ispisala iz rječnika, a mogle su poslužiti za rekonstrukciju vremena. Govori o kinu koje se udalo za Godine Poslije devedesetih i promijenilo ne samo prezime nego i ime. Promijenilo obitelj. Kino Zvečevo, nekada hotelski kino Royal. Nekada. Isto se dogodilo i neželjenim udavačama: Ulici Republike, Ulici Feđe Milića, Parku maršala Tita, Ulici Ive Lole Ribara, Beogradskoj ulici. Udaše ih za novo vrijeme i ne nužno bolje. I promijeniše ih. Poput odbjegle nevjeste odbjegao je i Trg slobode. Premjestilo ga se na drugi trg. A Trg slobode postao Trg Ante Starčevića. Kome sloboda smeta? Nestalo je firme Autoreparatura, knjigovežnice Degel, nestao je stari zapetljani svijet potleušica kuća baraka tajnih prolaza i dvorišta (str. 59)… emotivno urbana situacija tipična za YU gradove nakon što više nisu bili YU gradovi. Iščezao je jedan svijet kojega samo nostalgija zacrtava u vremenu i to isto vrijeme u prostoru. Kako nostalgija ovisi o nepredvidivosti, ovdje, baš zato, ona postaje emotivna prečica i autor ju bira kao stvaralački postupak. Ili se meni tako čini. A uz njega ide i čežnja za duhovnim ili materijalnim natruhama odživljene prošlosti, koja je po sudu ovog esekerskog nostalgičara, Osječanina u dijaspori, kako sam za sebe kaže, bila intenzivnija, ljepša, sadržajnija ili barem podnošljivija od sadašnjosti.
Riječima se bilježe urbane slike i ćutanje iz predratnog i predtranzicijskog vremena. I nisu one možda pojedinačno toliko nostalgične koliko to postaju kad su uvežu u sićušni književni prostor knjige pa onda postanu koloplet suodnosa objekata, prostora, stvarnosti, uspomena i osjećanja. Postanu, onako kako je to nekada Kiš učinio, putovanje i potraga za točnim riječima, preciznim poput onog njegovog reda vožnje zemaljskih, vodenih… prometnih prometala.
Druga priča ove knjige su fotografije. One su onaj neki suptilni fluid koji unježuje, onako kako su u nježnosti potreba i želja združene. Fotografije Željka Stojanovića ne objašnjavaju tekst, ne upućuju, nisu fus note glavnom tekstu, knjiga nije njima opremljena… one samostalno postoje kao što postoji prošlost i sadašnjost istoga; korespondiraju metonimijski s tekstom kao tekst i naslov; kao surečenica; kao višeglasje; i onako kako je to Foucault rekao klize prema bilo kome tko ih gleda. Nije na njima Osijek s razglednica i nisu to fotografije stranca, usputnog turista… jednodnevni su one sentimentalni fotoalbum, nastao sad već davne 1996., zabilježenih gornjogradskih prostora, pridravske obale, Tvrđe, Katedrale, onoga što stane u pogled… opustjelih ulica, nanizanih secesijskih zgrada čiju zapuštenost ne mogu omekšati ni nekad davno tako profinjeni i duboko utkani u osječki DNK ukrasi kuća bez svjetla, sada ružnih poput godina koje se starosti ne boje, sjena pa i one sjene slučajnog hodača i ne šetača u čijem se pokretu nastanjuje pomalo zgrbljena vremešnost… lucidna su one i evokacija na osamdesete u kojima se Yugom i Zastavom 101 uspješno savladavala prostorna udaljenost… Fotografije su to umjetnika u čiji kadar je stalo nešto njegovo, nešto osječko, a opet nešto svegradsko. I baš poput teksta su, jedna nevidljiva, intimna stvarnost. I onda, iz te, tako lirično sjetno zaustavljene jednodnevne stvarnosti iskoči grafit Raus Srbi Panonski Satan… i poremeti, kao Mersaultovo ubojstvo, sklad ljetnog dana. I poput glazbe Panonskog proizvede jezu i nelagodu… baci hint na vrijeme koje će doći poslije Rizvanovićevih osamdesetih, a zateći će ih u drugoj polovici devedesetih Stojanović. Prošlost nije otišla, a budućnost došla. I to je Osijek, ili barem tako stoji na zidu. Crno-bijeli svijet u crno-bijelim fotografijama.
A današnji Osijek… epigon tornja u Pisi. Iskrivio se. Iskosio… na književnom polju kao tema i fenomen nedovoljno se ispisao… ali se zato, dovoljno i više od toga, nizvodno pustio kulturnom klijentelizmu… vremenu re-tradicionalizacije… Osijek, grad koji je dadaističku matineju imao još davne 1922… Danas, neki drugi grad istog imena… Obrnuta klepsidra… i tema za neka druga osječka čitanja.
Umjesto p.s.
Privučeni nekim čudesnim magnetizmom, na Trgu slobode Nenad i retroOSječke godine osamdesete vole se tajno. Uz Nenada sigurne su i spašene od samozaborava.
