Iz pukotina svijeta izronila je. Razbacala plavo, otključala nebo, rasanila dušu i zaživjela u čežnjama mirisa i ljubavi.
Ptica vremena…
Tražila i nalazila sebe po bespućima smiraja boja ocvalih ruža, u očima davno isplakanih, razlivenih obrisa nekad znanih mornara, u nemirenjima sa zemaljskim, izboranim zlima, u obzorjima o vječnost okačenima.
Ptica vremena…
Izbacio ju život iz sebe kao more svoju suzu, a trudno jutro izrodilo školjku uz rub isplakanog žala usana žednih nadanja.
Žena.
Uselila se u nju ptica.
Nije sama, ali joj nije ni krletka.
Oduhovljena. U gradnji gradova iz duginih boja.
Umorna od vječnih morskih hodanja. Odmorna od vlažnosti istrošenih vremena.
Sretna.
Njena ptica odlijeće i vraća se.
Nikada istim putem, a uvijek putem neuhvatljivog i dovršenog, putem u kome beskonačno čisti i potresa čitavo biće, otklanja patnju Boga u nama stvorenog skučenošću konačnosti i prolaznosti i leti.
I ako je nebo konačno onda je i ona.
Nije od onih u kojima nije bar jednom prespavao jauk, niz lice sišla sjeta, a brod zagubio sidro.
Pjesnikinja.
Iz svijeta njena imaginarnog riječima prekrcanog raja presipa se baroknost, raspjevanost, zvukovnost, zvonkost, koloritarnost, elokventnost i raskošna ženstvenost.
Njene čežnje su u ljepotonosnim stihovima dočekanog iz vječnosti ljubavnika koji daljinu čini bliskom i ljubav ostavlja kao mjeru bitka čovjeka i odlazi, a vraća se, i svaki put obnavlja nju kao ženu.
A žena obnavlja sebe kao pjesnikinju. I nosi u sebi sve ljude. I nema želju beskraj učiniti dijelom sebe.
U njoj beskraj oduvijek stanuje.
Slobodan i prostran.
Kao Koralj vraćen moru, kao Crna maslina, kao Zore i vihori…
Poezija raspojasana od ljepote.
Neuhvaćena u spregu potrošenog vremena.
Poezija u koju se ugnijezdila žena. Ili Ptica nebeska.
Omeđena ljubavlju svojom kao ljudskom sudbinom.
Marija, mornareva žena… Vesna… Nedovršena sudbina. Nedočekana čekanja. Drama žene udane za Nadanja.
Svojim pogledima suncu je palila svijeće, čekala i opet čekala dok Penelopa jednom u svojoj samoći nije u njoj podivljala.
I izvan svijeta mornareva povratka živio je svijet, možda postojala vječnost. I možda se rađali i opet umirali Odiseji.
Ona to nije znala.
Samo je na nebu ispraćala oguljene tragove naranči.
Potopila čekanje u sebi i uronila u nebo.
Saznala.
Ptica vremena.
Vesna.
Proljeće radovanja.
Ptica vremena…
Tražila i nalazila sebe po bespućima smiraja boja ocvalih ruža, u očima davno isplakanih, razlivenih obrisa nekad znanih mornara, u nemirenjima sa zemaljskim, izboranim zlima, u obzorjima o vječnost okačenima.
Ptica vremena…
Izbacio ju život iz sebe kao more svoju suzu, a trudno jutro izrodilo školjku uz rub isplakanog žala usana žednih nadanja.
Žena.
Uselila se u nju ptica.
Nije sama, ali joj nije ni krletka.
Oduhovljena. U gradnji gradova iz duginih boja.
Umorna od vječnih morskih hodanja. Odmorna od vlažnosti istrošenih vremena.
Sretna.
Njena ptica odlijeće i vraća se.
Nikada istim putem, a uvijek putem neuhvatljivog i dovršenog, putem u kome beskonačno čisti i potresa čitavo biće, otklanja patnju Boga u nama stvorenog skučenošću konačnosti i prolaznosti i leti.
I ako je nebo konačno onda je i ona.
Nije od onih u kojima nije bar jednom prespavao jauk, niz lice sišla sjeta, a brod zagubio sidro.
Pjesnikinja.
Iz svijeta njena imaginarnog riječima prekrcanog raja presipa se baroknost, raspjevanost, zvukovnost, zvonkost, koloritarnost, elokventnost i raskošna ženstvenost.
Njene čežnje su u ljepotonosnim stihovima dočekanog iz vječnosti ljubavnika koji daljinu čini bliskom i ljubav ostavlja kao mjeru bitka čovjeka i odlazi, a vraća se, i svaki put obnavlja nju kao ženu.
A žena obnavlja sebe kao pjesnikinju. I nosi u sebi sve ljude. I nema želju beskraj učiniti dijelom sebe.
U njoj beskraj oduvijek stanuje.
Slobodan i prostran.
Kao Koralj vraćen moru, kao Crna maslina, kao Zore i vihori…
Poezija raspojasana od ljepote.
Neuhvaćena u spregu potrošenog vremena.
Poezija u koju se ugnijezdila žena. Ili Ptica nebeska.
Omeđena ljubavlju svojom kao ljudskom sudbinom.
Marija, mornareva žena… Vesna… Nedovršena sudbina. Nedočekana čekanja. Drama žene udane za Nadanja.
Svojim pogledima suncu je palila svijeće, čekala i opet čekala dok Penelopa jednom u svojoj samoći nije u njoj podivljala.
I izvan svijeta mornareva povratka živio je svijet, možda postojala vječnost. I možda se rađali i opet umirali Odiseji.
Ona to nije znala.
Samo je na nebu ispraćala oguljene tragove naranči.
Potopila čekanje u sebi i uronila u nebo.
Saznala.
Ptica vremena.
Vesna.
Proljeće radovanja.
