Živimo u svijetu u kojem je sve zamjenjivo.
I prijatelji, i političari, i uvjerenja , i religije…
I ljubavi…
I vjerujemo u tu nametnutu samima sebi tezu, jer tako je lakše.
Ljubav traje tri godine je priča muškarca…Kontraverzne francuske književne zvijezde koja beskompromisno secira samoga sebe i u jetkom humoru i emociji na rubu samosažaljenja gorostasno raste kroz muški libido.
On i Ana su bili par. U vremenu u kome su grlili nebo i obezbojili boju sunca snagom svoje topline.
I vjenčali su se.
I život se počeo razmatati po rubnicima prozaičnosti od života. Nastanili su se u stanu premalenom za jednu tako veliku ljubav.
I krenuli su među ljude.
Nesvjesni da žive, kao i svi mi, u društvu samoća. ..I da bajke postoje samo u bajkama.
Obitelji, dobronamjerni, i oni manje dobronamjerni prijatelji, obveze bez odgoda, i izostanci volje za odgodama, slučajna, pa onda samo sebi priznata, namjerna kašnjenja, zadržavanja izvan drugog dijela sebe kao para bez potrebe, potreba zadržavanja u prostoru izvan onog drugog vodila je nečemu što se zove prekid.
I prekidali su zapravo i onog trena kada je on izvukao ruku iz njene i naglo ustao, a da to nisu znali.
I prekidali su i onog trena kada je vođenje ljubavi postala tjedna obveza, a da to i nisu znali.
I prekidali su i onog trena kad su sjedeći u restoranu slušali razgovore ljudi do njihova stola, a da to i nisu znali.
I prekidali su i onog trena kada je ona, Ana, za njega postala obična, obična do granice dosade, a da to i nisu znali.
A prekinuli su kada je ona, Ana, pogledom na fotografiju druge žene među njegovim stvarima, u dvadeset sekundi izgubila sve.
Ljubav je gotova kad se više ne može natrag.
I ona je jedina predvidiva nesreća.
I ona po autoru ima trajanje od tri godine.
Ili nema? Demantira li to autora život ili sama ljubav.
U tridesetoj godini on je bio rastavljen muškarac.
U tridesetim, kada si prestar da budeš mlad , a opet premlad da budeš star. Rastavljen.
Oženio se u jednom pogledu misleći da je nazreo vječnost.
Rastao se u jednom potpisu misleći da je nazreo ljepotu života u ponovnoj slobodi.
I ostao sam, ne znajući kako je život taj koji ima zadnju riječ.
On je bio preslab da bi ostao oženjen.
I dok je bio oženjen patio je što je zarobljen, a sad rastavljen, pati što je slobodan.
Život u slobodi godina jednog tridesetogodišnjaka izgleda samo primamljiv dok se gleda iza zidova.
Kao nešto nedokučivo.
U trenu, postao mu je dokučiv sav mondeni svijet. Sva primanja i tulumi jednog Pariza.
A ti mondeni, koji grade taj stakleni svijet isflekan prozaičnostima, samo su samotna stvorenja izgubljena u moru maglovitih poznanstava.
I oni, kao današnji bogataši, zaboravljaju da je novac sredstvo, a ne cilj.
I on, svježe rastavljeni tridesetogodišnjak, brzo rasprodaje doživljaje kupljene tamo.
Previše su zamuljani, ti događaji, nečim što se ne može otrti.
On počinje živjeti odrastanje.
I počinje, sa zaostatkom, učiti ono što će nužno morati zaboraviti. Nema obrasca dobrog, i nema istine koja te može povrijediti više od one koju priznaš samome sebi.
On nosi crninu za čovjekom kakav je mogao biti.
I pati sa zadrškom.
I sve bi možda bilo drugačije da nije te spoznaje o maksimalno moguće tri godine sreće… od kojih je prva: godina strasti, druga: godina nježnosti, i treća: godina dosade… i u kojima se u prvoj godini: kupuje namještaj, u drugoj: premješta namještaj, i u trećoj: dijeli namještaj.
Ljubav je prema tome, po autoru, unaprijed izgubljena bitka, u kojoj najviše sebe upropastiš kad nekome naneseš patnju. I pobjednik i poraženi nađu se u sudnici.
Na rastavi, na kojoj nikog nema osim njih.
A na vjenčanjima… masa dobronamjernika pretvorenih u želje i pozdrave, pregršt prijatelja.
Ne bi li trebalo biti obrnuto.
Njegova rastava zvala se preljub.
Zvala se Alice.
I zvala se strah.
I svijet se mogao rušiti oko njega, on je tada imao oči samo za te druge oči.
A ona je imala brak, i imala je muža.
I ostavila ih oboje. A bojala se onog dana kad bude slobodna.
Jer, on onda neće više biti zaljubljen u nju.
Neće biti ni draži postojanja u nepostojećem… strasti koju rađa zabrana, poljubaca koji se kradu od nadolazećih minuta koje pripadaju nekome drugom.
Ona se bojala običnosti… štete koju može prouzročiti strast… i štete koju može prouzročiti navika.
Ona se bojala… onog jednog dana, u kojem će nas odnijeti vlakovi koji odlaze. Odnijeti u kolotečinu.
A on… on je vjerovao kako je zločin ne požuriti se biti sretan kad konačno imaš priliku.
Sreća plaši puno više od nesreće. I ona je šutnja nesreće.
Jer, da bi čovjek bio sretan, potrebna mu je sigurnost.
A da bi bio zaljubljen treba mu nesigurnost.
Mark je htio biti i sretan i zaljubljen.
I bojao se, kraja treće godine, njega i Alice, više nego nesreće.
A možda za njih, pa ni za nas druge, ne vrijedi ovo, od čovjeka postavljeno pravilo, kako ljubav traje tri godine.
Oni nisu bili u braku.
Pa onda ostaje otvoreno: od kada brojati godine.
Ili jednostavnije, za sve i za oboje: da bi ljubav trajala vječno, dovoljno je možda samo živjeti izvan brojanja nečega što se zovu godine.
