U povodu svoje nove knjige ‘Otpor intelektualaca – predstavljanje nepredstavljenih – suprotstavljanje moćnima’, politolog Dejan Jović odgovara na zahtjeve desnice i Domovinskog pokreta da mu na fakultetu daju otkaz.
Gotovo istodobno s objavljivanjem njegove nove knjige “Otpor intelektualaca. Predstavljanje nepredstavljenih – suprotstavljanje moćnima”, koju će izdavač Fraktura predstaviti na dan izlaska ovog broja Nacionala, u utorak, 28. listopada, njezin autor, zagrebački politolog Dejan Jović, izložen je napadima desnice i zahtjevima da mu njegov matični Fakultet političkih znanosti u Zagrebu uruči otkaz. U utorak, 14. listopada, saborski zastupnik Domovinskog pokreta Predrag Mišić zatražio je to sa saborske govornice, neistinito ustvrdivši kako je Jović na tribini Srpskog privrednog društva Privrednik, u nedjelju, 28. rujna u Zagrebu ”Domovinski rat, odnosno Vojno-redarstvenu operaciju ‘Oluja’, nazvao genocidnom”. Taj Mišićev zahtjev, utemeljen na neistini, udžbenička je ilustracija teme koju Jović podrobno analizira u svojoj opsežnoj knjizi, prikazujući pojam intelektualca općenito, ali i analizirajući odnos kritičkih intelektualaca prema vlastima u Jugoslaviji i državama nastalima njezinim raspadom. O tim temama Nacional proteklog tjedna razgovarao je s Dejanom Jovićem.
Jović je rođen 1968. u Samoboru. Diplomirao je u Zagrebu, magistrirao u Ljubljani i Manchesteru, a doktorirao 1999. na London School of Economics and Political Science. Potom je bio Jean Monnet Fellow u Europskom sveučilišnom institutu u Firenci. Od 2000. do 2010. na Sveučilištu Stirling u Škotskoj predavao je politologiju i bio osnivač i direktor Centra za istraživanje europskog susjedstva. Od 2009. je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a istodobno je i naslovni profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Od 2019. je znanstveni savjetnik u trajnom izboru iz područja politologije. Bio je glavni analitičar u Uredu predsjednika Republike od 2010. do 2014. Od 2013. do 2021. bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Politička misao, a od osnivanja 2018. glavni je urednik Tragova, časopisa za srpske i hrvatske teme. Autor je knjiga “Jugoslavija: država koja je odumrla”, “Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj” i “Uvod u Jugoslaviju”. Uredio je i priredio pet zbornika iz područja politologije. Bio je voditelj Odsjeka za međunarodnu politiku na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednik Upravnog vijeća Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu. Jedan je od urednika serije knjiga o jugoistočnoj Europi pri Central European University Pressu. Redovni je član Europske akademije znanosti i umjetnosti te Internacionalne akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Predsjednik je Savjeta Srpskog narodnog vijeća i predsjednik Upravnog odbora Foruma za vanjsku politiku iz Zagreba.
NACIONAL: U predgovoru knjige ističete njezinu autobiografsku dimenziju. Može li se ona čitati i kao svojevrsna osobna ispovijest, kao raskrinkavanje pritisaka na vašeg profesora Jovana Mirića, kritičke intelektualce u Jugoslaviji i državama nastalima njezinim raspadom, ali i na vas osobno?
Svatko tko piše o intelektualcima, a sebe smatra intelektualcem, piše i o sebi. Svi se suočavamo s istim tipom pritiska. Profesor Mirić bio je kritičar sistema za koji je u svojoj najpoznatijoj knjizi „Sistem i kriza“ još 1984. rekao da će završiti u propasti ako nastavi istim smjerom, a nakon 1990. bio je među najglasnijim kritičarima nacionalizma i rata, kritizirajući sada dvije države, Hrvatsku i Srbiju, a i samoproglašenu „Krajinu“. Morao je zbog toga otići u „unutarnji egzil“, suočen s prijetnjama, ometanjima nastave, uvredama i podmetanjima. Bio je moj uzor u profesionalnom smislu, a svim politolozima koji su studirali na mom fakultetu od 1964. do 1998. bio je prvi učitelj politologije. Zato sam ga odabrao kao glavni primjer.
NACIONAL: Domovinski pokret (DP) i neki desni političari i mediji ovih su dana na temelju neistine pokrenuli difamacijsku kampanju protiv vas i traže vaš otkaz na Fakultetu političkih znanosti.
Napadi na mene ovih dana se intenziviraju. Da, traži se da mi fakultet da otkaz i to na osnovu lažne optužbe jer nikad nisam rekao ono što mi se stavlja na teret. A i da sam rekao, kao što nisam, imao bih pravo reći što želim. Štoviše, preduvjet slobodnog društva je da se suprotstavljamo mitovima i tabuima, političarima koji žele određivati tko smije a tko ne smije biti profesor na sveučilištu, onima koji očekuju da profesori, umjetnici, kolumnisti, književnici i ljudi općenito budu promotori propagande. Na neki način, živim knjigu koju sam napisao.
‘Preduvjet slobodnog društva je suprotstavljanje mitovima i tabuima, političarima koji žele određivati tko smije a tko ne smije biti profesor na sveučilištu. Na neki način, živim knjivu koju sam napisao’, kazao je Nacionalu autor knjige ‘Otpor intelektalaca’ Dejan Jović. FOTO: Saša ZINAJA/Nfoto
NACIONAL: Političari uglavnom ne reagiraju na napade poput ovoga, pri čemu mislim i na premijera i na predsjednika Republike, ali i na oporbene stranke. Bi li oni, po vašem mišljenju, trebali braniti akademsku slobodu i slobodu izražavanja, i kako?
Morali bi reagirati i stati u zaštitu onih koji su napadnuti, kojima se prijeti i onemogućava im se normalan slobodan rad. Te slobode i autonomija sveučilišta da bira koga želi za profesora ustavne su kategorije. One su važan dio ukupnih sloboda i prava građana jer ako se prijeti profesorima zbog izražavanja mišljenja, onda tek možemo zamisliti koliko slobode imaju drugi. Nažalost, ne samo da ne brane dovoljno, nego su neki od njih i sami svojim izjavama dovodili u pitanje pravo profesora da slobodno govore, na što je povodom jednog ranijeg napada predsjednika Zorana Milanovića na mene i premijera Andreja Plenkovića na profesora Dražena Lalića upozorilo i Hrvatsko politološko društvo.
NACIONAL: Kako biste definirali intelektualca i zašto su, po vašem sudu, intelektualci važni?
Intelektualci su ugledni stručnjaci u svojim profesijama koji se, međutim, ne zatvaraju u svoje univerzitete, institute i druge institucije u kojima rade, nego koriste svoje znanje i autoritet da bi javno govorili i djelovali u korist javnog dobra. Oni su dobri građani koji ne brinu samo o svojim privatnim interesima, nego vjeruju u snagu javne riječi i demokraciju kao neprekidnu diskusiju. Štite prosvjetiteljske vrijednosti, suprotstavljaju se tabuima, kritički govore o stvarnosti. Neprekidno provociraju dogme pitajući može li biti drukčije, bolje, je li nešto istinito ili lažno. Njihovo polazište je u onoj jednoj jedinoj riječi Emila Zole francuskom predsjedniku Félixu Faureu povodom slučaja Dreyfus: „Optužujem!“. Pri čemu je Zola zapravo branio onoga koji je bio lažno optužen, između ostalog i zato što je bio pripadnik jedne manjine. Zola se nije plašio snage te riječi, ni posljedica njena izricanja.
‘Napadi na mene ovih dana se intenziviraju. Da, traži se da mi fakultet da otkaz i to na osnovu lažne optužbe jer nikad nisam rekao ono što mi se stavlja na teret. A i da sam rekao, kao što nisam, imao bih pravo reći što želim’, kaže profesor Jović.
NACIONAL: U knjizi pišete o ulozi intelektualaca u Jugoslaviji i zemljama nastalim njezinim raspadom. Postoji li paralelizam njihova djelovanja u ta dva razdoblja? Kako biste ukratko saželi djelovanje intelektualaca tada i sada?
I tada i sada intelektualci se suočavaju s branama i zabranama. Ali uporno govore slobodno i hrabro. U socijalističkoj Jugoslaviji partija je sebe proglasila „kolektivnim intelektualcem“ i stvarala je svoju „organsku“ inteligenciju kojoj je cilj bio promovirati dominantan narativ. Ali već od Milovana Đilasa, preko Praxisa, do književnika, redatelja, profesora i drugih koji su dovodili u pitanje društvene dogme, neprekidno postoji i jača „kritička“ inteligencija. Neki djeluju individualno, primjerice Predrag Matvejević koji je napisao više od sto otvorenih pisama u obranu zatvorenih i progonjenih intelektualaca, a neki kolektivno, primjerice pojedine redakcije časopisa i novina. Od 1984. do 1989. u Beogradu je djelovao Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja koji je proizveo oko 140 peticija, prijedloga i pisama u istu svrhu. Upravo zbog tog otpora represija popušta, ali i dalje ima slučajeva otpuštanja s posla, kazni za verbalne delikte, a do sredine osamdesetih i zatvaranja u psihijatrijske ustanove, na prisilno liječenje. Nakon socijalizma intelektualci djeluju protiv rata, nacionalizma i autoritarnih režima. Ali budući da je omogućeno formiranje političkih partija, one preuzimaju inicijativu pa izgleda da intelektualci postaju manje važni i manje organizirani nego ranije. Moji kolege, poput američkog slavista Andrewa Wachtela, upozoravaju na slabljenje moći intelektualaca posvuda u postsocijalističkom svijetu. Postavlja se tada i pitanje kako ostati kritičan prema onima koje je narod izabrao. Pojavljuju se više aktivisti nego organizirane grupe intelektualaca. Mnogi intelektualci tada prelaze na stranu vlasti, neki dobivaju visoke državne funkcije. S vremenom se pojavljuju i druge prepreke za slobodno djelovanje intelektualaca kao što su anti-elitizam, anti-prosvjetiteljstvo, snažan državotvorni nacionalizam i militarizam, a i liberalna ideja „svejednosti“, pojavljivanje „amaterokracije“ na društvenim mrežama i slično. Svijet post-istine i post-činjenica direktno je protivan intelektualnosti. Bilo zbog tih trendova ili zbog komercijalizacije školstva u zapadnom svijetu, univerziteti postaju suviše tihi, pa se glavni intelektualci novog doba javljaju izvan njih. Ali autoritarni trendovi najprije se vide u napadu na sveučilišnu autonomiju, na slobodu misli i izražavanja. Pogledajmo samo što se u Mađarskoj dogodilo s CEU-om, što se događalo s intelektualcima-profesorima u Poljskoj, s pokušajima ograničenja autonomije univerziteta u Srbiji, da ne govorim o otpuštanju šest tisuća profesora u Turskoj nakon 2016., ili o Rusiji. Ili o SAD-u pod Donaldom Trumpom koji izravno napada i ograničava autonomiju sveučilišta. Zato takve napade treba shvatiti vrlo ozbiljno, kao prvi znak obnove autoritarnosti.
NACIONAL: Kao važnu osobinu pravog kritičkog intelektualca navodite “predstavljanje nepredstavljenih”, davanje glasa onima kojima je glas oduzet. Objasnite, molim vas, taj koncept i kako ga primjenjujete u svojoj knjizi.
Koncept je nastao mojim čitanjem Edwarda Saida koji je odlično pisao o intelektualcima i kojeg detaljno citiram u knjizi. On je smatrao da je legitimno i nužno da se intelektualci zauzmu za one koji su potlačeni, isključeni, koji se suočavaju s napadima i diskvalifikacijama zato što pripadaju manjinama ili bezdržavnim narodima. On je bio palestinskog porijekla, a djelovao je u SAD-u. Smatrao je da treba biti i glas Palestinaca, glas Orijenta u širem smislu, premda uvijek kritičan i prema njima, kao i prema svima drugima. Naglašavao je da hegemonijski diskursi pretpostavljaju da su univerzalni i stoga ne dopuštaju alternativne identitete i drukčije interpretacije stvarnosti. Ja također smatram da treba govoriti u ime onih koje hegemonijski diskursi namjerno isključuju iz općosti. Said se suočavao s istim problemima s kojima i Mirić. U njegovu fakultetskom kabinetu uprava je postavila taster kojim je mogao alarmirati portu ako bi bio napadnut. U današnjim okolnostima možda bi bio prisiljen na odlazak s fakulteta, što se događa nekima koji zagovaraju Palestince. Mirić je ispred ulaza u svoj stan ugradio željeznu rešetku da mu se ne može lako prići. To je stvarnost, u takvim uvjetima djeluju oni intelektualci koji predstavljaju manjine, one bez glasa, ponižene i isključene.
‘Živimo u svijetu anti-intelektualnosti u kojem se poništava važnost znanja, činjenica, istine. Na udaru su tekovine prosvjetiteljstva i racionalizma, a među njima je i demokracija’, upozorava Dejan Jović. FOTO: Saša ZINAJA/Nfoto
NACIONAL: U knjizi analizirate javni rad Jovana Mirića i Predraga Matvejevića. Zašto ste odabrali baš njih dvojicu?
Uzeo sam ih kao primjer individualnog otpora hegemonskim diskursima i to i u socijalizmu i u nacionalizmu koji mu je slijedio. Knjiga je priča o dvije države i njihovim reakcijama na kritiku, a ispričana je kroz sudbine dvojice intelektualaca koji nisu bili protivnici tih država, nego njihovi najbolji državljani koji su predlagali konstruktivna rješenja, koja te države nisu htjele. Malo je takvih slučajeva, premda ih je bilo i svi zaslužuju da se o njima piše. Ja nisam mogao pisati o svima, barem ne u ovoj knjizi koja i tako ima 460 stranica. Matvejević je bio primjer pravog egzilanta, a Mirić unutarnjeg. Egzil, unutarnji ili stvarni, vanjski, stalna je tema povezana s intelektualcima. Broj onih koji su se, naročito nakon 1990., odlučili na egzil, i njihov popis koji donosim u knjizi je vrlo velik, tolika je bila katastrofa koja nam se dogodila. Ali čak i kad su se na njega odlučili, ova dvojica intelektualaca su i dalje pisali, nisu prestali. Kritizirali su moćne u vremenima kad je to bilo opasno, ali i jedino časno.
NACIONAL: Pišete i o beogradskom Odboru za odbranu slobode misli i izražavanja čije je djelovanje već od osnivanja odražavalo kompleksnost odnosa u Jugoslaviji. Dio pripadnika tog neformalnog kružoka kasnije će se prikloniti agresivnoj nacionalističkoj politici, s Dobricom Ćosićem na čelu.
Taj odbor je jedinstven primjer i to ne samo u Jugoslaviji, nego i šire u socijalizmu, po tome što je punih pet godina djelovao uporno braneći napadnute. Šteta je što se drugi jugoslavenski intelektualci, prije svega iz Hrvatske i Slovenije, nisu pridružili tom odboru premda su bili pozvani. Iz Hrvatske su spremnost da se pridruže izrazila samo dvojica: Rudi Supek i Lino Veljak. Neki od onih koje je taj odbor branio bili su nacionalisti, kao što su i neki koji su ih branili to bili. Najveći broj članova kasnije je bio opozicija Slobodanu Miloševiću i osnovali su Demokratsku stranku, ali neki su ušli u SPS, primjerice Mihajlo Marković, dok je Ćosić postao predsjednik SR Jugoslavije. Smijenili su ga kad se Vojislav Šešelj, jedan od onih koje je branio taj odbor, okrenuo protiv njega. U knjizi se bavim tim odborom koji je prestao s radom 1989., a ponešto sam rekao i o Ćosiću koji ima i pretpovijest kao komunist i kao „otpadnik“ nakon 1968. i post-povijest, kao istaknuti nacionalist. Djelovanje u tom odboru vjerojatno je najbolji dio njegove duge karijere, barem kad se radi o javnom i društvenom djelovanju. Inače, mnogi zagovornici ljudskih prava kasnije u svojim životima napustili su ranije pozicije, opsjednuti važnošću nacionalne države. Postali su zagovornici principa „država iznad svega“, o čemu precizno piše Julien Benda, nazivajući to „izdajom intelektualaca“. U svojoj knjizi bavio sam se intelektualcima, a ne izdajnicima intelektualnosti, dijelom i stoga što već postoje odlične knjige o toj „izdaji“, primjerice knjiga „Spasitelji nacije?“ Jasne Dragović Soso. Nema smisla pisati knjige koje su već napisane.
‘Svijet post-istine i post-činjenica direktno je protivan intelektualnosti. Bilo zbog tih trendova ili zbog komercijalizacije školstva u zapadnom svijetu, sveučilišta postaju suviše tiha’.
NACIONAL: Vaša knjiga je posveta intelektualcima koji prihvaćaju rizik suprotstavljanja moći. No mnogi čine upravo suprotno: prepuštaju se zavodljivom zovu vlasti. Drugim riječima, “intelektualci” nipošto nisu etički homogena skupina, a obrazovanje nije jamstvo osobne moralnosti.
Legitimno je da se intelektualci uključuju u javni život pa ako žele i u političke stranke i vlast. Ali pritom moraju ostati intelektualci, dosljedni kritičnosti prema svemu, što uključuje i samokritiku, odnosno kritiku vlasti u kojoj sudjeluju. Ne bi smjeli sudjelovati ni u čemu što ograničava slobodu. Obrazovanje doista nije jamstvo moralnosti ni djelovanja u korist općeg dobra, a naročito nije jamstvo zaštite onih koji su podređeni i stoga neslobodni. Moralno je dvojbena i ideja o pasivnosti, pukom promatranju svijeta za koji znamo da je nepravedan i da isključuje mnoge jer ona najčešće dovodi do toga da oni koji imaju moć rade što žele, bez otpora.
NACIONAL: Kako biste odgovorili na primjedbu da knjiga zanemaruje intelektualke? U tematici o kojoj pišete ženska perspektiva bez sumnje je važna i zanimljiva.
Nemam dojam da su intelektualke isključene. Spomenuto je pedesetak žena. Nažalost, u razdobljima kojima se bavim žene su u velikoj mjeri bile isključene s pozicija moći i tek rijetke su imale važnost kakvu su imali muškarci. Čak i u Praxisu, književnim časopisima, kao i u spomenutom odboru, bilo ih je vrlo malo. Ali to je veće moje poštovanje za one koje su sudjelovale. Napisane su već neke knjige o ženama koje su djelovale antiratno, više kao aktivistice, bez obzira na to jesu li bile intelektualke u ovom smislu u kojem ja koristim pojam, primjerice knjiga Bojana Bilića „Borile smo se za vazduh“, tako da je ta tema već obrađena, ali ima prostora i za nova istraživanja. Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić svakako trebaju biti tema takvih istraživanja, a i Mira Furlan. Sve su spomenute, kao i napad na „vještice iz Rija“ i u ovoj knjizi. Jedna od osobina nove autoritarnosti je maskulinizam, često povezan sa slavljenjem rata i ratničkih, vojničkih vrijednosti i podizanjem tih vrijednosti na rang uzornih građana. Militarizam nije samo zagovaranje vojnog djelovanja u rješavanju društvenih pitanja, nego on oblikuje sliku o „idealnom državljaninu“ s pitanjem: jeste li spremni vojno braniti državu ili niste? To je pokušaj da se vojna disciplina, korištenje organiziranog nasilja, koristi kao ideal društvenosti. Udar na „studije roda“ inspiriran je tom ideologijom. Onaj tko piše o sadašnjem stanju mora uzeti u obzir i tu dimenziju.
NACIONAL: U knjizi niste pisali o tome, ali zanima me kako općenito procjenjujete odnos medija prema intelektualcima i kritičkoj javnoj raspravi: pospješuju li je ili otežavaju?
Mediji imaju i pozitivnu i negativnu ulogu u ovom procesu. Spomenuo sam Feral Tribune, Arkzin, Novosti, svojedobno i Novi list i Slobodnu Dalmaciju te Nacional kao mjesta kritičkog djelovanja intelektualaca. To su bili i Hrvatska ljevica i mediji koje su u Zagrebu izdavali SDF, Prosvjeta i kasnije SNV. Ali imamo i sasvim suprotne primjere medija koji su napadali intelektualce i intelektualke i na njih organizirali hajke. Danas su mediji pod istim snažnim udarom konzervativne anti-intelektualne politike kao i univerziteti i slobodni pojedinci. Neki od najistaknutijih intelektualaca danas su kolumnisti u medijima i ističu se po građanskoj odgovornosti. Svi su napadnuti i postoji velika potreba da budemo solidarni s njima.
‘Knjiga je priča o dvije države i njihovim reakcijama na kritiku, a ispričana je kroz sudbine dvojice intelektualaca koji nisu bili protivnici tih država, nego njihovi najbolji državljani koji su predlagali konstruktivna rješenja, koja te države nisu htjele’, opisao je za Nacional autor Dejan Jović. FOTO: Nakladnik Fraktura
NACIONAL: U knjizi spominjete, ali se i odupirete “tezi o smrti i nestanku intelektualca”. No ipak: ne pogoduje li današnja radikalno demokratska komunikacijska tehnologija gušenju relevantnih, obaviještenih i kritičkih glasova, jer i neznalici pa sve više i pukim algoritmima daje javni glas ravnopravan onome intelektualca?
Pogoduje, i to značajno. Živimo u svijetu anti-intelektualnosti u kojem se poništava važnost znanja, činjenica, istine. Mnogi amateri, bez ikakvog znanja i studiranja medicine, usuđuju se osporavati znanje liječnika o širenju zaraznih bolesti poput covida-19, stvarajući klimu koja je opasna za sigurnost ljudi. Kampanja dezinformiranja često je povezana s režimima koji prednjače u ograničavanju ljudskih prava. Na to upozorava i Europska unija koja posvećuje veliku pozornost upravo tim trendovima. Tome se treba suprotstaviti, a te trendove ne smijemo ignorirati. Na udaru su tekovine prosvjetiteljstva i racionalizma, a među njima je i demokracija.
NACIONAL: Trumpova vlast u Americi provodi hajku na sveučilišta, naročito ona najkvalitetnija. Slažete li se da je to možda najšokantniji simptom opće krize ideje univerziteta? Kako komentirate taj problem?
Trumpizam je zasnovan na manipulaciji i ograničavanju sloboda. Ono što se događa u SAD-u ima sigurno utjecaja i drugdje, pa i kod nas. Slični su trendovi i u tzv. „konsolidiranim autokracijama“, iz kojih intelektualci odlaze u egzil da bi izbjegli zatvore, otpuštanja i prijetnje po osobnu sigurnost. Već postoje mreže intelektualaca koji su žrtve tih trendova. I kod nas se formirala inicijativa „Za Hrvatsku slobode“ koja podsjeća na Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja. Dospjeli smo do toga da je i danas takvo organiziranje intelektualaca potrebno, četrdeset godina nakon osnivanja onog prvog odbora i trideset i pet godina nakon navodnog kraja autoritarnih režima. Zapitajmo se, stoga, u kakvom to svijetu danas živimo.
