Politička klasa u Hrvatskoj izvrstan je saveznik vladajućoj stranci u konzerviranju postojećeg stanja u zemlji, kakvo bilo da bilo, a očekivati od nje ikakve inovacije uzaludno je i jalovo trošenje vremena
Podržao je stav Crkve oko cijepljenja i time se deklarirao kao tvrdi antimodernist – Zoran Milanović (foto Luka Stanzl/PIXSELL)
Zovu je politička klasa. Čini je nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi koji najviše utječu na političke tokove u zemlji. Obično se regrutiraju iz redovnih državnih ili diplomatskih krugova, a ima i zemalja (Francuska) koje imaju posebne studije za školovanje karijernih političara, ali sada je ta politička klasa u teškoj krizi. Recimo, to potvrđuje primjer Njemačke koja je poznata po stvaranju jakih lidera, ali ne računajući Angelu Merkel, takvih ljudi više nema još od vremena Helmuta Kohla koji je omogućio ujedinjenje Njemačke bez unutrašnjih i vanjskih radikalnih repova. Slika postaje još mračnija kada dođemo na ovaj naš prostor. Doduše, tu ima jedno važno izuzeće, ne računajući režim Ante Pavelića, jer ovdje su zapravo postojale solidne političke klase. One su izvršile možda nepotrebno osvetoljubivu retorziju nad domaćim kolaboracionistima, ali su omogućile val industrijske, znanstvene, školske i druge modernizacije gotovo bez usporedbe u Evropi. Na taj način stvorene su relativno ozbiljne i respektabilne zemlje koje jedva da su imale presedana u Evropi.
Kada su ranih devedesetih na vlast došli nacionalisti, ta izbalansiranost je nestala, srušila se, a umjesto totema klase nastupilo je vrijeme nacije. To je otvorilo prostor fašističkim revizionizmima, uništavanju cijelih područja privrednog i društvenog života. To je to deklasiranje klase. Danas Hrvatska (zemlje Jugoslavije) zacijelo ima jednu od najgorih političkih klasa u Evropi, koja nije u stanju održavati ni postojeće trendove razvoja, a kamoli osmišljavati nove. Mora se reći da kapitalizam nije donio Hrvatskoj (Jugoslaviji) samo zlo, što je uvod u priču o široj pojmovnoj zbrci. Recimo, rašireno je mišljenje da je Karl Marx mrzio kapitalizam, što nije istina. Naprotiv, "divio" mu se zbog golemih stvaralačkih kapaciteta i samo je želio revolucionarnim zahvatima da on postane pravedniji i humaniji. Stvar se počinje mijenjati kada kapitalizam gubi svoje razvojne i stvaralačke potencijale i pretvara se u samoživo gomilanje bogatstva, što mu je i danas glavna osobina. Time je kapitalizam skliznuo u fazu zgrtalačkog parazitizma, čime je izgubio predvodničku ulogu koju je dugo imao. Ali ničeg novog nema na vidiku (kineski antisindikalni komunizam to sigurno nije).
A to upravo savršeno odgovara političkoj klasi. Ona se oslobodila inovativnih očekivanja iz vremena francuske i američke revolucije i sada se može posvetiti označavanju političkog prostora koji je zauzela. Tu kao naručen dolazi primjer bivše hrvatske ministrice Gabrijele Žalac. Čak se može govoriti o "žalacizmu", jer se politička klasa smatra toliko osiguranom servisiranjem ovog prijelaznog, provizornog stanja da se ne smatra obaveznom u stvaranju nikakvih novih vrijednosti, sva se posvetila preraspodjeli postojećih, po mogućnosti i u vlastite džepove.
Ipak, bilo bi pretjerano reći da je ta klasa jedini i glavni krivac sadašnje globalne krize, već postoje i dublji sistemski korijeni. U njene glavne osobine spada intelektualna lijenost i indolencija, što znači da i kada bi htjela, ne bi mogla izazvati toliku štetu. No tu štetu produbljuje nekompetentnošću i nezainteresiranošću, što pokazuju primjeri stotinu puta započetih i stotinu puta izgubljenih ratova sa siromaštvom i glađu, sa sadašnjim klimatskim poremećajima i posebno s pandemijom Covida-19. Ta pandemija pomela je zdravstva u najbogatijim i najorganiziranijim zemljama, što opet potvrđuje i primjer iz Hrvatske. Ona nema baš elitno zdravstvo, ali ono ipak spada u širi vrh u Evropi i svijetu. Svejedno, to je zdravstvo protreseno od temelja naviše i nitko ne može jamčiti kako će to na kraju završiti. Cijela ova priča ima i naglašenu kulturološku dimenziju, jer je tzv. antivakserski pokret protivnika cijepljenja toliko snažan da je glupo praviti se da ga nema. Uz to, antivakseri uživaju otvorenu podršku ovdašnje Katoličke crkve, čime se otvaraju i neka temeljna civilizacijska pitanja. Na prvom mjestu to da li Hrvatska pada ispod razine socijalističkog sekularizma, pa čak i razine temeljne agende modernog građanskog društva, a to je prosvjetiteljstvo. Ono je u hijerarhiji društvenih vrijednosti na prvo mjesto stavilo znanost i odatle maknulo religiju i Crkvu. Za razliku od Zorana Milanovića koji je podržao stav Crkve i time se deklarirao kao tvrdi antimodernist, Andrej Plenković suprotstavio se takvom stavu Kaptola. Pritom se opetovano pozvao na papu Franju koji je pozvao vjernike na cijepljenje. Naravno da je Plenković u pravu, a Milanović u krivu, iako pomalo smeta ziheraško skrivanje iza imena pape Franje, jer prosvjetiteljski stav prema znanosti, u ovom slučaju prema cijepljenju, spada u temeljne vrednote i liberalnog kapitalizma, dakle ideologije kojoj Plenković i njegova stranka službeno pripadaju.
Banski dvori očito ne žele otvorenu kavgu s Kaptolom kako se ne bi narušilo strateško savezništvo vrhova svjetovne i crkvene vlasti od koje obje imaju koristi. Dakle, po svemu sudeći gledat ćemo reprizu događaja iz vremena izglasavanja tzv. Istanbulske konvencije, kada su također frcnule iskre između Plenkovićeve vlade i Crkve, ali to danas više nitko ne spominje zbog zaštite spomenutog strateškog savezništva. Iz sličnih razloga vjerojatno je i kampanja Vlade protiv antivaksera dosegnula vrhunac, jer ovi dolaze iz redova najkonzervativnijeg dijela društva, a to je uvijek bila i ostala biračka baza HDZ-a.
Kako se u sve to uklapa Vladina kampanja za cijepljenje? Pa tu nema ničeg proturječnog. Ova kampanja diktirana je izravno iz Bruxellesa, prema kojem je Plenković gotovo pobožno lojalan i po cijenu da malo zahladi odnose s Crkvom. Osim toga, u pozadini je i nešto što otvara širu sliku trenutnog stanja u Hrvatskoj. To je da će vladajuća stranka podržati sve modernizacijske inicijative koje dođu iz Evrope, ali pod uvjetom da to ne mijenja temeljne odnose moći u zemlji. I to je, najkraće rečeno, osnovna karakteristika političke klase danas u Hrvatskoj. Ona je izvrstan saveznik vladajućoj stranci u konzerviranju postojećeg stanja u zemlji, kakvo bilo da bilo, a očekivati od nje ikakve inovacije uzaludno je i jalovo trošenje vremena.
portalnovosti
Podržao je stav Crkve oko cijepljenja i time se deklarirao kao tvrdi antimodernist – Zoran Milanović (foto Luka Stanzl/PIXSELL)
Zovu je politička klasa. Čini je nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi koji najviše utječu na političke tokove u zemlji. Obično se regrutiraju iz redovnih državnih ili diplomatskih krugova, a ima i zemalja (Francuska) koje imaju posebne studije za školovanje karijernih političara, ali sada je ta politička klasa u teškoj krizi. Recimo, to potvrđuje primjer Njemačke koja je poznata po stvaranju jakih lidera, ali ne računajući Angelu Merkel, takvih ljudi više nema još od vremena Helmuta Kohla koji je omogućio ujedinjenje Njemačke bez unutrašnjih i vanjskih radikalnih repova. Slika postaje još mračnija kada dođemo na ovaj naš prostor. Doduše, tu ima jedno važno izuzeće, ne računajući režim Ante Pavelića, jer ovdje su zapravo postojale solidne političke klase. One su izvršile možda nepotrebno osvetoljubivu retorziju nad domaćim kolaboracionistima, ali su omogućile val industrijske, znanstvene, školske i druge modernizacije gotovo bez usporedbe u Evropi. Na taj način stvorene su relativno ozbiljne i respektabilne zemlje koje jedva da su imale presedana u Evropi.
Kada su ranih devedesetih na vlast došli nacionalisti, ta izbalansiranost je nestala, srušila se, a umjesto totema klase nastupilo je vrijeme nacije. To je otvorilo prostor fašističkim revizionizmima, uništavanju cijelih područja privrednog i društvenog života. To je to deklasiranje klase. Danas Hrvatska (zemlje Jugoslavije) zacijelo ima jednu od najgorih političkih klasa u Evropi, koja nije u stanju održavati ni postojeće trendove razvoja, a kamoli osmišljavati nove. Mora se reći da kapitalizam nije donio Hrvatskoj (Jugoslaviji) samo zlo, što je uvod u priču o široj pojmovnoj zbrci. Recimo, rašireno je mišljenje da je Karl Marx mrzio kapitalizam, što nije istina. Naprotiv, "divio" mu se zbog golemih stvaralačkih kapaciteta i samo je želio revolucionarnim zahvatima da on postane pravedniji i humaniji. Stvar se počinje mijenjati kada kapitalizam gubi svoje razvojne i stvaralačke potencijale i pretvara se u samoživo gomilanje bogatstva, što mu je i danas glavna osobina. Time je kapitalizam skliznuo u fazu zgrtalačkog parazitizma, čime je izgubio predvodničku ulogu koju je dugo imao. Ali ničeg novog nema na vidiku (kineski antisindikalni komunizam to sigurno nije).
A to upravo savršeno odgovara političkoj klasi. Ona se oslobodila inovativnih očekivanja iz vremena francuske i američke revolucije i sada se može posvetiti označavanju političkog prostora koji je zauzela. Tu kao naručen dolazi primjer bivše hrvatske ministrice Gabrijele Žalac. Čak se može govoriti o "žalacizmu", jer se politička klasa smatra toliko osiguranom servisiranjem ovog prijelaznog, provizornog stanja da se ne smatra obaveznom u stvaranju nikakvih novih vrijednosti, sva se posvetila preraspodjeli postojećih, po mogućnosti i u vlastite džepove.
Ipak, bilo bi pretjerano reći da je ta klasa jedini i glavni krivac sadašnje globalne krize, već postoje i dublji sistemski korijeni. U njene glavne osobine spada intelektualna lijenost i indolencija, što znači da i kada bi htjela, ne bi mogla izazvati toliku štetu. No tu štetu produbljuje nekompetentnošću i nezainteresiranošću, što pokazuju primjeri stotinu puta započetih i stotinu puta izgubljenih ratova sa siromaštvom i glađu, sa sadašnjim klimatskim poremećajima i posebno s pandemijom Covida-19. Ta pandemija pomela je zdravstva u najbogatijim i najorganiziranijim zemljama, što opet potvrđuje i primjer iz Hrvatske. Ona nema baš elitno zdravstvo, ali ono ipak spada u širi vrh u Evropi i svijetu. Svejedno, to je zdravstvo protreseno od temelja naviše i nitko ne može jamčiti kako će to na kraju završiti. Cijela ova priča ima i naglašenu kulturološku dimenziju, jer je tzv. antivakserski pokret protivnika cijepljenja toliko snažan da je glupo praviti se da ga nema. Uz to, antivakseri uživaju otvorenu podršku ovdašnje Katoličke crkve, čime se otvaraju i neka temeljna civilizacijska pitanja. Na prvom mjestu to da li Hrvatska pada ispod razine socijalističkog sekularizma, pa čak i razine temeljne agende modernog građanskog društva, a to je prosvjetiteljstvo. Ono je u hijerarhiji društvenih vrijednosti na prvo mjesto stavilo znanost i odatle maknulo religiju i Crkvu. Za razliku od Zorana Milanovića koji je podržao stav Crkve i time se deklarirao kao tvrdi antimodernist, Andrej Plenković suprotstavio se takvom stavu Kaptola. Pritom se opetovano pozvao na papu Franju koji je pozvao vjernike na cijepljenje. Naravno da je Plenković u pravu, a Milanović u krivu, iako pomalo smeta ziheraško skrivanje iza imena pape Franje, jer prosvjetiteljski stav prema znanosti, u ovom slučaju prema cijepljenju, spada u temeljne vrednote i liberalnog kapitalizma, dakle ideologije kojoj Plenković i njegova stranka službeno pripadaju.
Banski dvori očito ne žele otvorenu kavgu s Kaptolom kako se ne bi narušilo strateško savezništvo vrhova svjetovne i crkvene vlasti od koje obje imaju koristi. Dakle, po svemu sudeći gledat ćemo reprizu događaja iz vremena izglasavanja tzv. Istanbulske konvencije, kada su također frcnule iskre između Plenkovićeve vlade i Crkve, ali to danas više nitko ne spominje zbog zaštite spomenutog strateškog savezništva. Iz sličnih razloga vjerojatno je i kampanja Vlade protiv antivaksera dosegnula vrhunac, jer ovi dolaze iz redova najkonzervativnijeg dijela društva, a to je uvijek bila i ostala biračka baza HDZ-a.
Kako se u sve to uklapa Vladina kampanja za cijepljenje? Pa tu nema ničeg proturječnog. Ova kampanja diktirana je izravno iz Bruxellesa, prema kojem je Plenković gotovo pobožno lojalan i po cijenu da malo zahladi odnose s Crkvom. Osim toga, u pozadini je i nešto što otvara širu sliku trenutnog stanja u Hrvatskoj. To je da će vladajuća stranka podržati sve modernizacijske inicijative koje dođu iz Evrope, ali pod uvjetom da to ne mijenja temeljne odnose moći u zemlji. I to je, najkraće rečeno, osnovna karakteristika političke klase danas u Hrvatskoj. Ona je izvrstan saveznik vladajućoj stranci u konzerviranju postojećeg stanja u zemlji, kakvo bilo da bilo, a očekivati od nje ikakve inovacije uzaludno je i jalovo trošenje vremena.
portalnovosti
