Igor Gajin nije prvi teoretičar koji se obračunava s dominantnim obrascima naše suvremene književnosti, ali u "Leleku tranzicije" izvodi do sada najsustavniju demontažu hrvatske književno-tranzicijske laži
Igor Gajin nije prvi teoretičar koji se obračunava s dominantnim obrascima naše suvremene književnosti, ali zato u studiji Lelek tranzicije izvodi do sada najsustavniju i najzaokruženiju demontažu hrvatske književno-tranzicijske laži. Glavna mu je meta pritom prozni mimetizam razvijen pod pritiskom tzv. jake zbilje ratnih devedesetih, a na prijelomu stoljeća pod egidom "stvarnosne književnosti", "kritičkog mimetizma" ili neorealizma etabliran u središnji poetički model literarne produkcije. Iza svake poetike skriva se neka, ma kako neosviještena politika, a svaki je formalni postupak istovremeno ideološki otisak: ta se lekcija upisuje u osnovne premise Gajinova pristupa i zato on književne tekstove dosljedno čita u njihovom socioekonomskom kontekstu, zato već podnaslovom studije širi polje proučavanja na "hrvatsku književnost, kulturu i medije u razdoblju postsocijalizma" i zato, naposljetku, njegov put prema kritičkoj dekonstrukciji centralnih književnih mitova vodi preko uvodnih razmatranja o brojnim problematičnim aspektima one društvene "tranzicije" iz naslova.
A tranzicija, ta naizgled jednostavna šifra za otključavanje naših životnih iskustava kroz posljednjih trideset godina, nije mnogo više od ideologema koji prividnom samorazumljivošću prikriva niz vlastitih fatalnih kontradikcija. Skovana da označi period prelaska iz totalitarističkog komunističkog mraka u pluralizam otvorenog društva, slobodnog javnog govora i političke demokracije, ona je istodobno strogo linearan proces kojim upravlja otpočetka zacrtan plan, pa se dobro zna kada tranzicijska priča započinje i kako ima da završi. Ili se, barem, to zna u teoriji, gdje prelazak na "slobodno tržište" i euroatlantske integracije figuriraju kao ključni markeri dosezanja posttranzicijske "društvene zrelosti": u praksi, kraj tranzicije neprestano se odgađa, obećano priključivanje zajednici "normalnih" i razvijenih zapadnih društava nikako da se ostvari, a za taj smo kontinuirani neuspjeh – jasno – uvijek sami sebi krivi. I eto već iduće kontradikcije: projicirana kao linearni, evolutivni napredak kobno zaostalih istočnoevropskih društava, tranzicija se brzo transformira u repetitivni ritual autokolonijalnog samokažnjavanja. Dok nam njezin kraj neprekidno izmiče, početak joj je fiksiran labilnim iluzijama: povijesni rez koji tranzicija jednoznačno uvodi početkom devedesetih zapravo ideološki briše linije kontinuiteta nekih presudnih procesa, poput uspostave tržišnog ekonomskog modela ili bujanja nacionalizama, koji su na eksjugoslavenskom prostoru započeli mnogo ranije. I tako dalje: u zbroju, rezimira Gajin, "termin tranzicija počeo je generalno služiti kao ekonomičan, sumaran izraz za ukupnu ideologiju tranzicijskog plana, ideologiju koja je u svojoj definiciji institucionalizirala pravilo da se tranzicijskim procesom ostvaruje poredak identičan zapadnim europskim društvima".
A ključni učinak ove ideološke operacije je normalizacija socijalne nestabilnosti, proizvodnja pristanka na život u permanentnoj kapitalističkoj neizvjesnosti, naturalizacija sve zaoštrenijih klasnih razlika i sukoba. Kako bismo šutjeli o kapitalizmu, drugim riječima, ne prestajemo govoriti o tranziciji: "Takvom se diskurzivnom proliferacijom očito razvodnjava kriza podnošenja tranzicije, inflatornim se etiketiranjem svega i svačega pojmom tranzicije devalvira psihosocijalna drama tranzicijskog iskustva, a općenitom se estradizacijom tranzicijske tematike depolitizira njezino djelovanje."
Takozvana tranzicija, dakle, ideološka je varka: samo, što književnost ima s tim? Mnogo više nego što se na prvi pogled čini: upravo je književna artikulacija tranzicijske stvarnosti jezikom (neo)realizma, fingirajući beskompromisnu društvenu kritičnost na razini sadržaja, značajno pripomogla kulturnoj reprodukciji nove kapitalističke normalnosti. Vrhunac tog "spontanog" i uglavnom neosviještenog poetičko-političkog projekta zbio se prije dvadesetak godina, skupa s privremenim FAK-ovskim prodorom književnosti u medijski mainstream i popratnom spektakularizacijom scene, ali Gajin njegovu genezu datira desetak godina ranije, kada su – kao što smo već naznačili – pisci i spisateljice na traumu rata odgovorili kolektivnom migracijom u "faktografske", dokumentarističke žanrove poput dnevnika, autobiografskih zapisa ili publicistike. Programatski raskid s hermetičnim, naglašeno autoreferencijalnim i metatekstualnim pismom "kvorumaških" osamdesetih vodio je prema čvrstoj jezičnoj referencijalnosti, poetičkom mimetizmu i realističkim strategijama kako bi se književnost što više "otvorila" zgusnutoj, nabujaloj stvarnosti. Iz perspektive standardnih (post)strukturalističkih dekonstrukcija, na kojima Gajin gradi dobar dio svoje kritike takvog pristupa, ovaj je obrat, naravno, značio tek korak unatrag u odnosu na teorijske spoznaje o arbitrarnosti jezičnog označavanja i načelnoj nedostupnosti "prave" zbilje književnim tekstovima: na tim je spoznajama, uostalom, izgrađena većina formalističkih teorija dvadesetog stoljeća i Lelek tranzicije uglavnom samo rekapitulira njihove uvide. Mnogo je važnija, međutim, ona linija Gajinove argumentacije koja uvjerljivo pokazuje da se književni (neo)realizam iskovan u devedesetima pod imperativom "stvarnosne" urgentnosti u posttuđmanističkom periodu najednom pokazao kao poetika itekako kompatibilna zahtjevima nove, eksplicitno kapitalističke stvarnosti:
"Naime, devedesetih postavljena matrica označavanja pokazala se trajno održivom i u novim kulturno-društvenim kontekstima, prije svega u posve neproblematičnoj prilici da takva označiteljska politika jedno označeno, tj. atrakciju ratne zbilje, zamijeni deskripcijom atrakcija tranzicijske dinamike, dospijevajući na koncu s takvim mehanizmom označavanja do tržišta kao konačno instaliranoj univerzalnog regulatora, a pod kojim je takva označiteljska dispozicija za potrošnju zbilje posve adekvatna, najekonomičnija."
Ili, krajnje pojednostavljeno: isti onaj repertoar postupaka kojim je književnost devedesetih preuzela na sebe veliku povijesnu zadaću dokumentiranja ratne zbilje poslužit će tek koju godinu kasnije da se suvremena hrvatska književnost novouspostavljenoj kapitalističkoj zbilji bešavno prilagodi. U svojim implikacijama, ova je Gajinova tvrdnja subverzivnija nego što možda djeluje: kao da književno-teorijskim jezikom briše popularnu predrasudu o nepremostivom jazu između autoritarnih devedesetih i liberaliziranih nultih godina ovog stoljeća, pokazujući kako se još u godinama rata i povišene nacionalne retorike pripremao teren za kasniju "mekšu" legitimaciju kapitalističkih odnosa. Na tematskom planu, kontinuitet između dva naizgled neusporediva desetljeća uspostavit će tako, primjerice, kolektivno književno protjerivanje figure radnika: njega će se ovdašnja književnost sjetiti tek nakon velike ekonomske krize 2008. godine, a i tada najčešće samo zato da bi završila u naivnoj mistifikaciji industrijskog rada. U međuvremenu, lista tranzicijskih razočaranja sastavljana je isključivo iz mitologizirane perspektive srednjoklasnih, urbanih "luzera".
Sliku naizgled opozicijske, a zapravo servilne književne matice koja forsira, kako Gajin efektno formulira, "čitljivost radi čitanosti", dopunjuje njezina sklonost snažnom fabuliranju i konzekventnoj kristalizaciji narativne smislenosti iz kaosa kapitalističke stvarnosti, pa se finalna presuda čini opravdana: "Banalnost, površnost i potrošivost postaju gotovo bestidne karakteristike hrvatske književne proizvodnje."
Ukoliko su glavne zvijezde takve književne scene, očekivano, kolumnističko-književni proizvođači narativne površnosti i potrošivosti poput Miljenka Jergovića ili Ante Tomića, to ne znači da se u suvremenoj književnosti ne može detektirati i neka vrsta "podzemne struje", literarno daleko osjetljivije na vlastiti tranzicijski kontekst: od ranijih romana Tomislava Zajeca poput Sobe za razbijanje i Ulaza u crnu kutiju, preko Roberta Perišića i Damira Karakaša koji realizam rastvaraju "iznutra", njegovim vlastitim instrumentima, pa sve do novijih "eksperimentalnih" tekstova Zorana Roška i Luke Bekavca, Lelek tranzicije donosi vrijedan popis literature za uspješno preživljavanje svakodnevne mimetičke redukcije stvarnosti.
Manje uspješan je Gajin u (pr)ocjenama tzv. regionalne književnosti. Njegov stav da tekstovi Vladimira Arsenijevića, Dragana Velikića i Andreja Nikolaidisa nisu dovoljno jasni u osudi vlastitih, srpsko-crnogorskih nacionalističkih elita devedesetih ne samo što je faktografski problematičan, nego – još problematičnije – kao da od ove trojice autora zahtijeva upravo ono što istodobno zamjera hrvatskim piscima: simplificiranu referentnu transparentnost realističkog jezika. Najproblematičnije je, ipak, implicitno postavljanje Arsenijevića, Velikića i Nikolaidisa u isti niz s romanima Tanje Belobrajdić Crni kaput i Vladimira Kecmanovića Top je bio vreo, jer ta dva naslova označavaju neke od najnižih točaka do kojih se suvremena regionalna književnost spustila u povijesnoj reviziji ratnih devedesetih.
Ako neke neprecizne procjene regionalne scene možemo protumačiti kao danak dominantno nacionalnoj uokvirenosti čitanja, kakva vlada skoro kompletnom postjugoslavenskom teorijskom produkcijom, onda treba izdvojiti i drugi važan limit te produkcije kojem Lelek ne izmiče: svojevrsnu tekstocentričnost pristupa. Iako književne tekstove eksplicitno smješta u njihov društveni kontekst, pitanje je koliko o socioekonomskom kontekstu književnosti pritom zapravo znamo. Može li se govoriti o ulozi književnosti u reprodukciji i legitimaciji kapitalističke ideologije ako ne raspolažemo podacima o tome kako je kapitalizam točno utjecao na poziciju pisaca, koji su konkretni materijalni uvjeti njihovog stvaranja, kako je srednjeklasna publika (trans)formirana nakon raspada socijalizma? Ovo nipošto nije izravan prigovor Gajinu: sociološka istraživanja naša je književna teorija odavno i temeljito zanemarila, pa Lelek tranzicije utoliko, dok uvjerljivo rastura dominantne obrasce suvremene hrvatske književnosti, ipak nastavlja robovati nekim dominantnim obrascima suvremene hrvatske književne teorije.
Pomaci koje je unutar tih obrazaca napravio, svejedno, golemi su, drski, odgovorni i hrabri, pa Lelek tranzicije – barem u iskustvu ovoga čitaoca – ulazi na najuži popis obavezne lektire bez koje o našoj književnoj stvarnosti više nema smisla govoriti.
"Lelek tranzicije" radi drske, odgovorne i hrabre pomake, demaskirajući površnost i banalnost ovdašnjeg književnog mainstreama, pa ova studija ulazi na najuži popis obavezne lektire bez koje o suvremenoj hrvatskoj književnoj stvarnosti više nema smisla govoriti
Igor Gajin nije prvi teoretičar koji se obračunava s dominantnim obrascima naše suvremene književnosti, ali zato u studiji Lelek tranzicije izvodi do sada najsustavniju i najzaokruženiju demontažu hrvatske književno-tranzicijske laži. Glavna mu je meta pritom prozni mimetizam razvijen pod pritiskom tzv. jake zbilje ratnih devedesetih, a na prijelomu stoljeća pod egidom "stvarnosne književnosti", "kritičkog mimetizma" ili neorealizma etabliran u središnji poetički model literarne produkcije. Iza svake poetike skriva se neka, ma kako neosviještena politika, a svaki je formalni postupak istovremeno ideološki otisak: ta se lekcija upisuje u osnovne premise Gajinova pristupa i zato on književne tekstove dosljedno čita u njihovom socioekonomskom kontekstu, zato već podnaslovom studije širi polje proučavanja na "hrvatsku književnost, kulturu i medije u razdoblju postsocijalizma" i zato, naposljetku, njegov put prema kritičkoj dekonstrukciji centralnih književnih mitova vodi preko uvodnih razmatranja o brojnim problematičnim aspektima one društvene "tranzicije" iz naslova.
Iza svake poetike skriva se neka, ma kako neosviještena politika, a svaki je formalni postupak istovremeno ideološki otisak: ta se lekcija upisuje u osnovne premise Gajinova pristupa
Normalizacija nestabilnosti
A tranzicija, ta naizgled jednostavna šifra za otključavanje naših životnih iskustava kroz posljednjih trideset godina, nije mnogo više od ideologema koji prividnom samorazumljivošću prikriva niz vlastitih fatalnih kontradikcija. Skovana da označi period prelaska iz totalitarističkog komunističkog mraka u pluralizam otvorenog društva, slobodnog javnog govora i političke demokracije, ona je istodobno strogo linearan proces kojim upravlja otpočetka zacrtan plan, pa se dobro zna kada tranzicijska priča započinje i kako ima da završi. Ili se, barem, to zna u teoriji, gdje prelazak na "slobodno tržište" i euroatlantske integracije figuriraju kao ključni markeri dosezanja posttranzicijske "društvene zrelosti": u praksi, kraj tranzicije neprestano se odgađa, obećano priključivanje zajednici "normalnih" i razvijenih zapadnih društava nikako da se ostvari, a za taj smo kontinuirani neuspjeh – jasno – uvijek sami sebi krivi. I eto već iduće kontradikcije: projicirana kao linearni, evolutivni napredak kobno zaostalih istočnoevropskih društava, tranzicija se brzo transformira u repetitivni ritual autokolonijalnog samokažnjavanja. Dok nam njezin kraj neprekidno izmiče, početak joj je fiksiran labilnim iluzijama: povijesni rez koji tranzicija jednoznačno uvodi početkom devedesetih zapravo ideološki briše linije kontinuiteta nekih presudnih procesa, poput uspostave tržišnog ekonomskog modela ili bujanja nacionalizama, koji su na eksjugoslavenskom prostoru započeli mnogo ranije. I tako dalje: u zbroju, rezimira Gajin, "termin tranzicija počeo je generalno služiti kao ekonomičan, sumaran izraz za ukupnu ideologiju tranzicijskog plana, ideologiju koja je u svojoj definiciji institucionalizirala pravilo da se tranzicijskim procesom ostvaruje poredak identičan zapadnim europskim društvima".
A ključni učinak ove ideološke operacije je normalizacija socijalne nestabilnosti, proizvodnja pristanka na život u permanentnoj kapitalističkoj neizvjesnosti, naturalizacija sve zaoštrenijih klasnih razlika i sukoba. Kako bismo šutjeli o kapitalizmu, drugim riječima, ne prestajemo govoriti o tranziciji: "Takvom se diskurzivnom proliferacijom očito razvodnjava kriza podnošenja tranzicije, inflatornim se etiketiranjem svega i svačega pojmom tranzicije devalvira psihosocijalna drama tranzicijskog iskustva, a općenitom se estradizacijom tranzicijske tematike depolitizira njezino djelovanje."
Tranzicija, ta naizgled jednostavna šifra za otključavanje naših životnih iskustava kroz posljednjih trideset godina, nije mnogo više od ideologema koji prividnom samorazumljivošću prikriva niz vlastitih fatalnih kontradikcija
Od pamćenja rata do zaborava rada
Takozvana tranzicija, dakle, ideološka je varka: samo, što književnost ima s tim? Mnogo više nego što se na prvi pogled čini: upravo je književna artikulacija tranzicijske stvarnosti jezikom (neo)realizma, fingirajući beskompromisnu društvenu kritičnost na razini sadržaja, značajno pripomogla kulturnoj reprodukciji nove kapitalističke normalnosti. Vrhunac tog "spontanog" i uglavnom neosviještenog poetičko-političkog projekta zbio se prije dvadesetak godina, skupa s privremenim FAK-ovskim prodorom književnosti u medijski mainstream i popratnom spektakularizacijom scene, ali Gajin njegovu genezu datira desetak godina ranije, kada su – kao što smo već naznačili – pisci i spisateljice na traumu rata odgovorili kolektivnom migracijom u "faktografske", dokumentarističke žanrove poput dnevnika, autobiografskih zapisa ili publicistike. Programatski raskid s hermetičnim, naglašeno autoreferencijalnim i metatekstualnim pismom "kvorumaških" osamdesetih vodio je prema čvrstoj jezičnoj referencijalnosti, poetičkom mimetizmu i realističkim strategijama kako bi se književnost što više "otvorila" zgusnutoj, nabujaloj stvarnosti. Iz perspektive standardnih (post)strukturalističkih dekonstrukcija, na kojima Gajin gradi dobar dio svoje kritike takvog pristupa, ovaj je obrat, naravno, značio tek korak unatrag u odnosu na teorijske spoznaje o arbitrarnosti jezičnog označavanja i načelnoj nedostupnosti "prave" zbilje književnim tekstovima: na tim je spoznajama, uostalom, izgrađena većina formalističkih teorija dvadesetog stoljeća i Lelek tranzicije uglavnom samo rekapitulira njihove uvide. Mnogo je važnija, međutim, ona linija Gajinove argumentacije koja uvjerljivo pokazuje da se književni (neo)realizam iskovan u devedesetima pod imperativom "stvarnosne" urgentnosti u posttuđmanističkom periodu najednom pokazao kao poetika itekako kompatibilna zahtjevima nove, eksplicitno kapitalističke stvarnosti:
"Naime, devedesetih postavljena matrica označavanja pokazala se trajno održivom i u novim kulturno-društvenim kontekstima, prije svega u posve neproblematičnoj prilici da takva označiteljska politika jedno označeno, tj. atrakciju ratne zbilje, zamijeni deskripcijom atrakcija tranzicijske dinamike, dospijevajući na koncu s takvim mehanizmom označavanja do tržišta kao konačno instaliranoj univerzalnog regulatora, a pod kojim je takva označiteljska dispozicija za potrošnju zbilje posve adekvatna, najekonomičnija."
Ili, krajnje pojednostavljeno: isti onaj repertoar postupaka kojim je književnost devedesetih preuzela na sebe veliku povijesnu zadaću dokumentiranja ratne zbilje poslužit će tek koju godinu kasnije da se suvremena hrvatska književnost novouspostavljenoj kapitalističkoj zbilji bešavno prilagodi. U svojim implikacijama, ova je Gajinova tvrdnja subverzivnija nego što možda djeluje: kao da književno-teorijskim jezikom briše popularnu predrasudu o nepremostivom jazu između autoritarnih devedesetih i liberaliziranih nultih godina ovog stoljeća, pokazujući kako se još u godinama rata i povišene nacionalne retorike pripremao teren za kasniju "mekšu" legitimaciju kapitalističkih odnosa. Na tematskom planu, kontinuitet između dva naizgled neusporediva desetljeća uspostavit će tako, primjerice, kolektivno književno protjerivanje figure radnika: njega će se ovdašnja književnost sjetiti tek nakon velike ekonomske krize 2008. godine, a i tada najčešće samo zato da bi završila u naivnoj mistifikaciji industrijskog rada. U međuvremenu, lista tranzicijskih razočaranja sastavljana je isključivo iz mitologizirane perspektive srednjoklasnih, urbanih "luzera".
Sliku naizgled opozicijske, a zapravo servilne književne matice koja forsira, kako Gajin efektno formulira, "čitljivost radi čitanosti", dopunjuje njezina sklonost snažnom fabuliranju i konzekventnoj kristalizaciji narativne smislenosti iz kaosa kapitalističke stvarnosti, pa se finalna presuda čini opravdana: "Banalnost, površnost i potrošivost postaju gotovo bestidne karakteristike hrvatske književne proizvodnje."
Ukoliko su glavne zvijezde takve književne scene, očekivano, kolumnističko-književni proizvođači narativne površnosti i potrošivosti poput Miljenka Jergovića ili Ante Tomića, to ne znači da se u suvremenoj književnosti ne može detektirati i neka vrsta "podzemne struje", literarno daleko osjetljivije na vlastiti tranzicijski kontekst: od ranijih romana Tomislava Zajeca poput Sobe za razbijanje i Ulaza u crnu kutiju, preko Roberta Perišića i Damira Karakaša koji realizam rastvaraju "iznutra", njegovim vlastitim instrumentima, pa sve do novijih "eksperimentalnih" tekstova Zorana Roška i Luke Bekavca, Lelek tranzicije donosi vrijedan popis literature za uspješno preživljavanje svakodnevne mimetičke redukcije stvarnosti.
Isti onaj repertoar postupaka kojim je književnost devedesetih preuzela na sebe veliku povijesnu zadaću dokumentiranja ratne zbilje poslužit će tek koju godinu kasnije da se suvremena hrvatska književnost novouspostavljenoj kapitalističkoj zbilji bešavno prilagodi
Regionalne nepreciznosti
Manje uspješan je Gajin u (pr)ocjenama tzv. regionalne književnosti. Njegov stav da tekstovi Vladimira Arsenijevića, Dragana Velikića i Andreja Nikolaidisa nisu dovoljno jasni u osudi vlastitih, srpsko-crnogorskih nacionalističkih elita devedesetih ne samo što je faktografski problematičan, nego – još problematičnije – kao da od ove trojice autora zahtijeva upravo ono što istodobno zamjera hrvatskim piscima: simplificiranu referentnu transparentnost realističkog jezika. Najproblematičnije je, ipak, implicitno postavljanje Arsenijevića, Velikića i Nikolaidisa u isti niz s romanima Tanje Belobrajdić Crni kaput i Vladimira Kecmanovića Top je bio vreo, jer ta dva naslova označavaju neke od najnižih točaka do kojih se suvremena regionalna književnost spustila u povijesnoj reviziji ratnih devedesetih.
Ako neke neprecizne procjene regionalne scene možemo protumačiti kao danak dominantno nacionalnoj uokvirenosti čitanja, kakva vlada skoro kompletnom postjugoslavenskom teorijskom produkcijom, onda treba izdvojiti i drugi važan limit te produkcije kojem Lelek ne izmiče: svojevrsnu tekstocentričnost pristupa. Iako književne tekstove eksplicitno smješta u njihov društveni kontekst, pitanje je koliko o socioekonomskom kontekstu književnosti pritom zapravo znamo. Može li se govoriti o ulozi književnosti u reprodukciji i legitimaciji kapitalističke ideologije ako ne raspolažemo podacima o tome kako je kapitalizam točno utjecao na poziciju pisaca, koji su konkretni materijalni uvjeti njihovog stvaranja, kako je srednjeklasna publika (trans)formirana nakon raspada socijalizma? Ovo nipošto nije izravan prigovor Gajinu: sociološka istraživanja naša je književna teorija odavno i temeljito zanemarila, pa Lelek tranzicije utoliko, dok uvjerljivo rastura dominantne obrasce suvremene hrvatske književnosti, ipak nastavlja robovati nekim dominantnim obrascima suvremene hrvatske književne teorije.
Pomaci koje je unutar tih obrazaca napravio, svejedno, golemi su, drski, odgovorni i hrabri, pa Lelek tranzicije – barem u iskustvu ovoga čitaoca – ulazi na najuži popis obavezne lektire bez koje o našoj književnoj stvarnosti više nema smisla govoriti.
