*Teze za razgovor o strankama Trećeg puta za emisiju Gordana Malića ”Svjedok” (Osječka TV).*
Što je ostalo od ”lijeve koalicije”?Kukuriku-gesselschaft sastoji se od SDP-a, principijelnog partnera HNS-a koji je u međuvremnu nestao kao politička orgnizacija i od nekih kriptopenzionera, koji su pali u zaborav čim su konzumirali svoju podršku vlasti – penzići to nikad ne opraštaju svojim demokratski izabranim predstavnicima, potpuno svjesni da ovi za njih neće i ne mogu nešto doista učiniti. Četvrti inicijalni partner, IDS, tu je samo fakultativno. Pragmatičnim istarskim regionalistima sve se hrvatske stranke čine podjednako primitivnim balkanskim sektama, s kojima valja postupati s krajnjim oprezom. Ako ih ne izazivaš, lako možeš s njima manipulirati, no ako im povrijediš ponos i dirneš u njihove nerazumljive tabue, zahvaća ih kolektivno ludilo, pa su sposobni pričiniti znatnu kolateralnu štetu.Nebesko tijelo oko koje se ti sateliti vrte, SDP, sačinjen je od nepoznate idejne materije. U toj crnoj rupi djeluju dva vektora sile. Stranka se sastoji od dviju temeljnih frakcija. Jednu sačinjava Zoran Milanović, nepripitomljeni sinjski liberal, a drugu – svi ostali pripadnici birokratske organizacije u kojoj nitko nema karaktera ili chutzpah, mjeru drskosti, potrebnu za samostalni opstanak u real-politici. Bio je jednom jedan realpolitičar u toj stranci, Bandić, ali je propao kad je ostao bez stranke. Stranka može stvoriti lidera, a lider nikad ne može stvoriti stranku. To je toliko jednostavno, a opet, svi lokalni genijalci ulaze u politiku misleći da mogu pobijediti taj zakon gravitacije. Izvan stranke nema života – extra ecclesiam nulla salus – no kao što izvan stranke postoji samo vakuum, vakuum je i u nutrini ”socijaldemokratske partije”, jer ta postkomunistička hrvatska stranka nema veze sa socijaldemokracijom budući da okuplja ljude bez ikakvih uvjerenja, lišene ideologije, pa čine naprosto falangu funkcionera koji se boje izgibiti društveni položaj zasnovan na pripadnosti državnoj strukturi i u hijerarhiji javnih ustanova.
”SDP ti nije ništa”, govorio je Račan jednom svom bliskom suradniku, ”nema tu ničega osim onoga što sam stvoriš…” Ono što je on sam stvorio, bilo je isto tako bezlično kao i taj mali čovjek kreiran u doba kad je Partiji, poslije 1971., ukinuta svaka institucionalna moć i u nomenklaturu uvedeni ljudi koji nisu zavrijeđivali ni vilu, pa su živjeli u trosobnim stanovima u limenkama po zagrebačkoj periferiji. Poslije vladavine izvornog tuđmanovskog virulentnog HDZ-a, ti bezlični kadrovi činili su se divno lišeni slikovitosti lupeških troglodita koji su u hrvatskoj tranziciji nagrnuli iz provincije. Mali je problem bio što, uredno formatirani u svojoj ništavnosti, nisu ni o čemu imali pojma. Bila je to skupina slučajno odabranih nesposobnjakovića, koje kao da je proizveo delegatski sistem u doba samoupravljanja. I jest, kao svoju drugu derivaciju…
Idejni debakl ljevice pobudio je kretanje na političkoj margini i uzrokovao zgušnjavanje otpadnog materijala kanalaziranog u političkoj struji pod anagramskim akronimom OraH. Vode ga fetišisti – ljudi-žene koji fetišiziraju primjerice ekološka pitanja. Fanatični oko uzgoja egzotičnih kultura, gorljivi su u zaštiti egzotičnih ugroženih vrsta… Koncentrirani na pojavno, usmjereni na pojedinačno na jedan gotovo patološki način. Među vegetarijance tu su se umiješali smutljivci s komunističkom agendom, a zatim je došlo do fuzije oba usmjerenja. To je vrlo moderna pojava. Stranke s globalnim programom koji treba biti podloga za rješenje temeljnih društvenih pitanja, reduciraju svoj zahvat na lobistički angažman oko parcijalnih interesa. Takva redukcija općih težnji upravo je bit fetišizma.
Privremena agregacija nezadovoljnih mladoturaka SDP-a, stiliziranih imidžem jedne gotičarke s gradske periferije, koja izgleda kao fetišistička časna sestra u crnom gumenom kostimu, pretvorila je pseudosocijaldemokrate u heavy metal stranku. Kako je teški metal folklor obespravljenih, privukli su mnogobrojne antiautoritarno orijenirane, marginalizirane ulične fantaste koji snuju o ”održivoj ekonomiji” u zemlji koja nema nikakvu ekonomiju i o organičko-orgoničkoj feminističko-ekološkoj proizvodnji indijske konoplje…
Politička frakcija lijeve stranke koja je mutirala u kontaktu sa supkulturnim stilovima, OraH je otvorio put pokretima koji slične ulične senzibilitete kombiniraju, umjesto s tradicionalnim političkim doktrinama, s pukim političkim slognima koji uzbuđuju ”ponižene i uvrijeđene”, gubitnike tranzicije. Tako je nastao ”Živi zid”. Slučajni gubitnici tu su se povezali s programatskim luzerima. Budući da su politički daltonisti, ne spadaju na ljevicu. Da bio bi ljevičar moraš biti ortodoksni fanatik, a kako ovaj pokret koji nema ni jednu čvrstu točku ili racionalnu zamisao, ne spada na ljevicu, jer tu nema čemu biti fanatično privržen… Bliži je desnici, koja se zasniva na neljudskim emocijama, a ne na neljudskim idejama. ”Živi zid” je, dakle, pseudodesničarska sekta koju također predvodi jedna ne više sasvim mlada žena. Prikazuje se kao djevojka ”Vilibora” Simčića (24), isposničkog clairvoyanta s imageom Isusa Krista – napadno podsjeća na ambigvitetnog đakona Zlatka Sudca. Tridesetogodišnja Vladimira Palfi, prije nego je postala ”Viliborova” vila, bila je, kako se čini, muza Ivana Pernara, jednog neumornog čudaka s Trešnjevke, koji već godinama burgija neke samo njemu razumljive šeme. U tom menage a trois, Vladmira je nesumnjivo glavni trijumvir. Što ima u glavi, to nitko ne zna. Očajno općinstvo, naravno, potpada pod utjecaj provizionalne magije tih simbionista s agramerske periferije…
Josipovićev poraz na izborima nije ništa značio za ljevicu (koja zapravo i ne postoji) jer ni on sam nije nikakav ljevičar, nego profesor glazbe s voljom za moć. On dirigira jednim nevidljivim orkestrom, sastavljenom od skrovitih i mračnih likova. Nemaju demokratsku političku legitimciju, a kad bi ih netko istjerao na čistini, ustnovilo bi se da nemaju ni idejnu poveznice s ljevicom, ako su i služili u represivnom aparatu bivšeg režima, kojega se može nazivati ”lijevim” samo uvjetno. Je li Staljin bio ”ljevičar”? Drug Tito je hapsio ljevičare. Ni Josipović nije Rudi Dutschke. Na desnici barem imaš prave desničare – rasiste, nacionaliste, nacional-socijaliste, sve živo, jedan luđi od drugoga, ali svi su autentični.
zurnalisti
