Svima nam je pun klinac javnih i državnih službenika. Nakotilo se brate tu svega i svačega. Posudit ću nečiju (možda čak i svoju metaforu) kako se po slojevima zapošljavanja podobnih djelatnika, poput geoloških slojeva u stijenama, mogu pratiti izmjene pojedinih stranaka na vlasti. Pustimo po strani sada što su naši zahtjevi za državnim uslugama takvi da želimo kvalitetno i gotovo besplatno školovanje i zdravstvenu skrb, a neki bi i socijalnu državu s kvalitetnim obrambenim i policijskim snagama.
Nekima je sva ta žgadija jedno te isto, no, ipak treba dobro razlikovati javne i državne službenike od službenika lokalne samouprave (općina, gradova i županija). Dok se kod zapošljavanja u školama, bolnicama i kojekakvim državnim agencijama i uredima još donekle i drži nekih kriterija, kod zapošljavanja lokalnih službenika kriterija gotovo da ih i nema ili su krajnje fleksibilni. Primanja i plaće tih službenika su također izvan svih ostalih mjerila pa nije rijetkost da nekakav lokalni šerif ima plaću veću od ministra. Nije da su nam ministri baš zaslužili svoje plaće, ali pogotovo to nije većina načelnika.
Začudo, mada su dosta česti i glasni povici na državne i javne službenike, povika i zahtjeva za dovođenjem u red lokalnih službenika gotovo da i nema. Gotovo sve stranke u predizborno vrijeme najavljuju smanjenje jedinica lokalne samouprave, definiranje čvršćih pravila za zapošljavanje te dovođenje njihovih plaća u ravan s ostalim „ne-realnim“ činovnicima, nakon izbora, koga god odabrali, to redovito izostaje. Nikome čak ne pada na pamet niti „outsourcati“ bar dio poslova koji se obavlja u jedinicama lokalne samouprave. Treba li spominjati da gotovo svaki načelnik neke minijaturne općine ima službeni automobil, tajnicu, računovođu, a neki čak i PR-a ili glasnogovornika.
Zbog čega dakle građani ne inzistiranju na ispunjenju navedenih obećanja. Velika većina uopće i ne razumije ustrojstvo hrvatske vlasti i birokratskog aparata te misle da će se „autkurcanje“, „spinovi“ i ostala čuda nekim automatizmom primijeniti i na lokalne službenike. Opet, tome svojim dimnim bombama i zavjesama dobrano pridonose i mediji koji djeluju kao glasnogovornici službene politike ili krupnog kapitala.
Da je tomu tako provjerimo samo primjenjujući jednostavnu logiku na Hrvatsku udrugu poslodavaca, koja se redovito buni protiv „prevelikog“, a ne toliko protiv neefikasnog hrvatskog birokratskog aparata. Primijetimo također kako se oni gotovo nikada ne bune protiv jedinica lokalne samouprave, niti traže smanjenje njihova broja i uspostavljanje visine njihovih primanja sa ostalim „ne-realnim“ službenicima.
Nadalje, buneći se protiv prevelikog zapošljavanja u „ne-realnom“ sektoru, hupovci istovremeno traže smanjenje prava radnika u realnom sektoru, „fleksibilizaciju“ zakona o radu i još manju zaštitu svojih radnika. Ne bi li logika trebala biti obrnuta: ako želim manje zaposlenih na „sisi“ onda se radnička prava na „sisi“ trebaju smanjivati, ali se istovremeno trebaju drastično povećavati radnička prava u realnom sektoru, kako bi se privuklo što više djelatnika sa „sise“ u realni sektor? Vidimo da poslodavci djeluju protivno logici te zahtjevima za „fleksibilizacijom“ radnih zakona u stvari čine to da će još više radnika zazirati od zapošljavanja u realnom sektoru. Kao da i bez te fleksibilizacije nisu već poslali vojske radnika na biroe za zapošljavanje?
Sve ovo dodatno razotkriva jedan ključni, sada već stari hrvatski problem: krizu upravljanja. Hrvatski poslodavci ne cijene svoje radnike, iako svakog početnika u teoriji upravljanja i poslovanja uče kako su radnici najveći kapital poslodavca. Zašto se onda naši poslodavci ponašaju suprotno tomu? Kao prvo, nisu sposobni dobro odabrati kvalitetne radnike prilikom zapošljavanja, a kao drugo, želja za brzom zaradom i sumnjivi načini dolaska do kapitala ili pak cijelih poduzeća, omogućavaju im da se koncentriraju na veliki profit od prodaje pokretnina i nekretnina, jer i sami znaju da nisu u stanju uspješno voditi tvrtke koje doista stvaraju dodatnu vrijednost. Onda im dobri, kvalitetni i korisni radnici u stvari i ne trebaju pa samo gledaju kako bi ih se što jednostavnije i jeftine riješili.
Još uvijek čekamo neku smislenu politiku koja bi konačno definirala gdje bi u stvari trebali biti angažirani najbolji zaposlenici u Hrvatskoj: u realnom sektoru kako bi potaknuli stvaranje novih dodatnih vrijednosti pri čemu ćemo se onda pomiriti da će u javnom sektoru biti zaposlen „drugi ešalon“ radnika, onih koji svojom kvalitetom nisu zadovoljili kod kvalitetnih poslodavaca ili ćemo kvalitetnije zaposliti u javnom sektoru kako bi što efikasnije iskoristili sredstva koja nam pruža EU, a realnom sektoru prepustili one koji baš i nisu zadovoljili visoke kriterije nužne za rad na EU projektima. Samo naivni misle da imamo dovoljno kvalitetnih za obje strane. Paralelno s time, treba pristupiti studioznom i na čvrstim mjerilima uspostavljenom uvođenju reda u sve državne službe i to kako po pitanju broja, tako posebno po pitanju efikasnosti istih tih službenika.
from sb underground
