Krivotvoriti povijest uopće nije teško, čak ni onu modernu, jer je dovoljno kontrolirati medije, koji će onda širiti priče i fikcije samo kako bi se prikrio poraz i neuspjeh mehanizama Zapada koji su trebali dovesti do sigurnih pobjeda. Tako laž postaje istina koja na televizijskim ekranima gubitnike pretvara u pobjednike. Sukobi u kojima je Washington htio ostvariti pobjedu su dobar primjer.
Rat nije samo vojni, nego sveobuhvatan projekt. On kombinira ekonomski pritisak, političko svrgavanje vlada, medije koji krivotvore stvarnost, kontrolu podataka i širenje neistine, vojni angažman kroz podršku i financiranje ”naoružane opozicije” i računa na ljudske tjeskobe, strahove, nesigurnost, slabosti i mistifikaciju.
U tom smislu možemo govoriti o neprestanom porazu američkog režima u XXI stoljeću u raznim sukobima u kojima je bio uključen. Umjesto laži o pobjedama bi se veći naglasak trebao dati na očajničke poteze zbog poraza, koji su bili neminovna posljedica strategija koja se okomila na narode svijeta koji su očuvali suvereni duh i odlučili su ustati protiv ugnjetavanja transnacionalne ”elite” sa sjedištem u Washingtonu, koja se predstavlja kao vlada američkog naroda.
1. Rat protiv Venezuele. Sama pomisao na vojnu intervenciju, od koje se po svemu sudeći odustalo, ukazuje na to da se protiv ove zemlje vodio tihi rat i koristile strategije destabilizacije i agresije protiv venezuelanskog naroda svih 17 godina. To se vidjelo i tijekom neuspjelog puča protiv Huga Chaveza.
Stav Kine i Rusije, koji ne prihvaćaju bilo kakav oblik oružane intervencije, je neupitan.
Osim toga, mnogi su se prevarili misleći da Chavez za života nije računao na otvorenu agresiju izvana i pokušaje američkih vazala u domovini u restauraciji vlade po uzoru na ’90-te. Tek nakon izbora za Nacionalnu ustavotvornu skupštinu, koji su održani u skladu sa zakonima zemlje, vidjelo se da je vlada u nasljeđe dobila mehanizam kojim će se oduprijeti agresiji.
Druga nepoznanica je bila vojska zemlje. Međutim, na nedavnim vojnim vježbama, na kojima su uz vojsku sudjelovali rezervisti i narodne milicije’, ukupno je sudjelovalo od 500 tisuća do milijun ljudi. Vježbe ”Bolivarski suverenitet 2017” su pokazale da je vojska Venezuele na strani vlade i predsjednika, ali i da je spremna i da će reagirati na bilo kakav oblik prijetnje. Podsjetimo da je tijekom godina visokih cijena nafte vojska Venezuele naoružana kvalitetnim ruskim oružjem svih vrsta.
Nakon svega, američki potpredsjednik Mike Pence je izjavio ”kako se nada da će se naći mirno rješenje”, a ranije ovog tjedna je oporba poručila kako prihvaća poziv vlade na dijalog.
2. Rat protiv Sirije. Trenutno sirijska vojska i saveznici oslobađaju velika područja i narod od islamističkog terora, što nesumnjivo jača legitimitet predsjednika Bashara Al-Assada. Njegovi napori da ujedini podijeljenu naciju su bili uspješni, a još važniji uspjeh je opadanje vojne o moći inozemnih skupina, poput militanata koji se bore u redovima sirijske Al-Qaede i takozvane ”Islamske države”. Sirijska vojska, uz pomoć Irana, Rusije i Hezbollaha, ne samo da vraća nadzor nad teritorijem, nego uspijeva ujediniti društveno tkivo u zemlji, bez obzira na etničke ili vjerske razlike.
Ovdje SAD igraju na posljednju očajničku kartu, Kurde na sjeveru zemlje, ali s vrlo neizvjesnim ishodom. Rusija je danas s dvije podmornice u Mediteranu ispalila krstareće projektile na položaje terorista u području sukoba u Deir Ez-Zoru, a iranski ministar vanjskih poslova Muhammad Javad Zarif se gotovo istovremeno u Moskvi sastao sa Sergejom Lavrovom u Vladimirom Putinom, gdje su donijeli konkretne zaključke o pomoći Siriji u oslobođenju od terorista i naknadnoj obnovi zemlje. Čini se da SAD tamo nemaju što tražiti, a zauzimanje Raqqe će biti dobar izgovor za propagandu u kojoj će tvrditi kako su oni zaslužni za poraz ”Islamske države” u Siriji. No, jednom kada se povuku, pažljivijim promatračima će biti jasno da je to samo izgovor za prikrivanje očiglednog poraza.
3. Rat protiv Irana. On traje još od Islamske revolucije 1979. godine, ali su vlasti u Teheranu, uz podršku naroda, pokazale da je u tom ratu nemoguće pobijediti. Nuklearni dogovor je bilo veliko priznanje Washingtona nemogućnosti daljnjeg ratovanja protiv Irana. Unutarnja kohezija i hrabrost s kojom su Iranci pružali otpor su vrijedni divljenja. Sada su svi pokušaji daljnjeg sučeljavanja s Iranom obična retorika, iako treba biti oprezan i pratiti što čini Izrael, jer samo sulude odluke Tel Aviva mogu SAD vratiti na ratni put, budući da su Amerikanci dužni braniti židovsku državu uvijek i u bilo kojim okolnostima, čak i ako Izrael pokrene agresiju bez ikakvog povoda.
4. Rat protiv Rusije. Do sada se ništa nije uspjelo pronaći destabilizaciju Rusije i nijedna metoda nije dala željene rezultate. Sankcija zbog ”ruske prijetnje” su samo ojačale povjerenje ruskog naroda u vladu, parlament i predsjednika, posebno u vojsku. Proces integracije u narodu i dalje traje i jamči zemlji sigurnu pobjedu.
5. Rat protiv Kine. Pokušaji da se povrijede kineske granice su naišli na jak odgovor. Kina gotovo da ne odgovara na američke prijetnje, jer shvaća da su one puka retorika. SAD se neće otvoreno sukobiti s azijskim divom, jer je svima jasno da se on više nikoga ne boji. Štoviše, kineske sposobnosti u pružanju otpora, kada se otkriju, izgledaju zastrašujuće.
6. Rat protiv Sjeverne Koreje. Navodni nuklearni rat i prijetnja američkoj sigurnosti su mitovi koji nisu urodili plodom i vojna eskalacija nema podršku no Japana ni Južne Koreje, dva naroda koji bi na sebe morali preuzeti troškove u ljudskim gubicima i materijalnoj šteti. Osim toga, nakon izjave senatora Lindsaya Grahama: ”Ako rata mora biti, neka se pokolj dogodi tamo dolje, a ne u našoj kući”, koju je dao u društvu Donalda Trumpa, Tokio i Seul su ostali zatečeni i iznenađeni i u američkoj ”zaštiti” vide mač s dvije oštrice.
SAD samo mogu voditi medijski rat protiv Kim Jong-una, ali njega ionako ne zanima što kažu CNN, Fox News i drugi.
7. Rat protiv Jemena. Ova osiromašena zemlja u kojoj je izbila epidemija kolere se odupire agresiji arapske koalicije koju podržavaju SAD. Jemenski borci čak napadaju položaje saudijske vojske na njezinom teritoriju, dok pripadnici i časnici bivše nacionalne vojske, koji su se pridružili otporu, uspješno vladaju raketnom tehnologijom i uništavaju utvrde,čak i vojne brodove saudijske koalicije. Usprkos siromaštvu i manjku modernog naoružanja, jemenski borci nesmanjenim intenzitetom nastavljaju borbe protiv okupatora i u svojim akcijama često prelaze granice mogućeg.
8. Rat u Ukrajini. Državni udar protiv legitimnog predsjednika je završio podjelom zemlje i odcjepljenjem najbogatije regije zemlje, Donbasa. Kijev ne nadzire najvažniji dio zemlje, zbog kojeg su američki stratezi uložili godine priprema i planiranja i milijarde dolara da ga zauzmu. Ukrajina bez Donbasa i s nesigurnim istokom zemlje, a posebno bez Krima, koji je danas dio Rusije, za NATO i SAD j u strateškom smislu potpuno nevažna. Gubitak Krima je imao izniman utjecaj na razvoj događaja i sada se u Washingtonu, kako bi se dao privid ”pobjede demokracije”, vode bespredmetne rasprave hoće li se i koliko Kijevu poslati protutenkovskih projektila ili pomoći da provede potrebne strukturne reforme. Sve u svemu, Rusija je bila brža, reagirala u trenutku i dovela SAD pred svršen čin.
Zamrznuti rat u Donbasu polako počinje iritirati američke saveznike u Europi, a kako odmiče vrijeme, sve je jasnija prava priroda režima u Kijevu.
U ovom trenutku Kijev je izgubio podršku Mađarske, a Rumunjska također prijeti da će reagirati u EU i međunarodnim tijelima. Razlog je ”ukrajinizacija” obrazovanja, od jezika do povijesti, što je bio jedan od razloga ustanka na Krimu i Donbasu. Sada isti problem imaju manjine ”demokratskih zemlja”, a ne samo ”Rusi tamo na istoku”. Dakle, što se tiče Ukrajine, samo treba dati vremenu da odradi svoje.
9. Rat u Afganistanu. Ono što je zamišljeno kao brzi rat sa sigurnom pobjedom se pretvorilo u grobnicu američkih i savezničkih vojnika, koji tamo kao da su poslani zabunom. Tamošnje vlasti i sve snage na terenu, čak i one koje se predstavljaju proameričkima, u potpunosti odbacuju prohtjeve ”osloboditelja”. Američka vojska, koja će povećati ljudstvo u Afganistanu, tamo može ostati još šesnaest godina i neće učiniti ništa.
Primjer američkog očaja je bilo nedavno bacanje ”majke svih bombi” u brdska područja u kojima je navodno prisutan ISIL, a da nitko ne zna što je uništeno, koga se gađalo, je li tamo uopće bilo terorista i koje su to ”vojne vođe” koje su uspješno likvidirane, a bili su prijetnja američkoj sigurnosti. Umjesto ovakvih i sličnih igrokaza, bilo bi bolje da se snimke ovih akcija naprave u Hollywoodu, jer ionako služe u propagandne svrhe, a učinak će biti isti.
10. Rat protiv Iraka. Iako su u tijeku pokušaji da se podijeli teritorij, prije svega podrškom kurdskoj nezavisnosti, trijumf nad teroristima ”kalifata” je snažno ujedinio Iračane. Premijer Haider Al-Abadi je legalizirao i ujedinio sile koje ga podržavaju i tako stvorio vojnu koaliciju sunita i šiita unutar koje nema prijepora i jedni uvažavaju stavove drugih. Iračka vojska, savezna policija i Narodne mobilizacijske jedinice, koje uglavnom čine šiiti, svi vide kao oslobađajući faktor, čak i ranije zapostavljeni suniti. Ove snage su dovoljno snažne da vladi jamče odlučnost u odbijanju američkog uplitanja u unutarnje stvari Iraka. Između ostalog, uskoro će se održati referendum u Kurdistanu i tada će sve biti jasnije.
Također treba spomenuti i američke propuste u Libanonu, odakle su de facto protjerani, potom Palestini, a ne treba zaboraviti ni nedavni neuspjeli pokušaj vojnog udara u Turskoj. Sve navedeno nas navodi na zaključak da američka pomoć na planeti donosi samo kaos i bol, bez nade u budućnost i samo strah od smrti.
Ovdje su samo nedavni porazi ili države gdje su svi američki planovi definitivno propali. Istina, na drugoj strani su institucionalnim udarom u Hondurasu, Paragvaju i Brazilu, te na izborima u Argentini dobili željenu vlast, ali to ne znači da je američki režim, koji je navikao na ratove, nepobjediv i da ne čini velike propuste. Ovih nekoliko manjih pobjeda i gore navedeni veliki porazi su znak da se mogu zaustaviti njegove ekspanzionističke ambicije protiv čovječnosti.
logično
Rat nije samo vojni, nego sveobuhvatan projekt. On kombinira ekonomski pritisak, političko svrgavanje vlada, medije koji krivotvore stvarnost, kontrolu podataka i širenje neistine, vojni angažman kroz podršku i financiranje ”naoružane opozicije” i računa na ljudske tjeskobe, strahove, nesigurnost, slabosti i mistifikaciju.
U tom smislu možemo govoriti o neprestanom porazu američkog režima u XXI stoljeću u raznim sukobima u kojima je bio uključen. Umjesto laži o pobjedama bi se veći naglasak trebao dati na očajničke poteze zbog poraza, koji su bili neminovna posljedica strategija koja se okomila na narode svijeta koji su očuvali suvereni duh i odlučili su ustati protiv ugnjetavanja transnacionalne ”elite” sa sjedištem u Washingtonu, koja se predstavlja kao vlada američkog naroda.
Ratovi u XXI stoljeću koje je izgubila ”elita” uvjerena u svoju apsolutnu dominaciju u svijetu su sljedeći:
1. Rat protiv Venezuele. Sama pomisao na vojnu intervenciju, od koje se po svemu sudeći odustalo, ukazuje na to da se protiv ove zemlje vodio tihi rat i koristile strategije destabilizacije i agresije protiv venezuelanskog naroda svih 17 godina. To se vidjelo i tijekom neuspjelog puča protiv Huga Chaveza.
Stav Kine i Rusije, koji ne prihvaćaju bilo kakav oblik oružane intervencije, je neupitan.
Osim toga, mnogi su se prevarili misleći da Chavez za života nije računao na otvorenu agresiju izvana i pokušaje američkih vazala u domovini u restauraciji vlade po uzoru na ’90-te. Tek nakon izbora za Nacionalnu ustavotvornu skupštinu, koji su održani u skladu sa zakonima zemlje, vidjelo se da je vlada u nasljeđe dobila mehanizam kojim će se oduprijeti agresiji.
Druga nepoznanica je bila vojska zemlje. Međutim, na nedavnim vojnim vježbama, na kojima su uz vojsku sudjelovali rezervisti i narodne milicije’, ukupno je sudjelovalo od 500 tisuća do milijun ljudi. Vježbe ”Bolivarski suverenitet 2017” su pokazale da je vojska Venezuele na strani vlade i predsjednika, ali i da je spremna i da će reagirati na bilo kakav oblik prijetnje. Podsjetimo da je tijekom godina visokih cijena nafte vojska Venezuele naoružana kvalitetnim ruskim oružjem svih vrsta.
Nakon svega, američki potpredsjednik Mike Pence je izjavio ”kako se nada da će se naći mirno rješenje”, a ranije ovog tjedna je oporba poručila kako prihvaća poziv vlade na dijalog.
2. Rat protiv Sirije. Trenutno sirijska vojska i saveznici oslobađaju velika područja i narod od islamističkog terora, što nesumnjivo jača legitimitet predsjednika Bashara Al-Assada. Njegovi napori da ujedini podijeljenu naciju su bili uspješni, a još važniji uspjeh je opadanje vojne o moći inozemnih skupina, poput militanata koji se bore u redovima sirijske Al-Qaede i takozvane ”Islamske države”. Sirijska vojska, uz pomoć Irana, Rusije i Hezbollaha, ne samo da vraća nadzor nad teritorijem, nego uspijeva ujediniti društveno tkivo u zemlji, bez obzira na etničke ili vjerske razlike.
Ovdje SAD igraju na posljednju očajničku kartu, Kurde na sjeveru zemlje, ali s vrlo neizvjesnim ishodom. Rusija je danas s dvije podmornice u Mediteranu ispalila krstareće projektile na položaje terorista u području sukoba u Deir Ez-Zoru, a iranski ministar vanjskih poslova Muhammad Javad Zarif se gotovo istovremeno u Moskvi sastao sa Sergejom Lavrovom u Vladimirom Putinom, gdje su donijeli konkretne zaključke o pomoći Siriji u oslobođenju od terorista i naknadnoj obnovi zemlje. Čini se da SAD tamo nemaju što tražiti, a zauzimanje Raqqe će biti dobar izgovor za propagandu u kojoj će tvrditi kako su oni zaslužni za poraz ”Islamske države” u Siriji. No, jednom kada se povuku, pažljivijim promatračima će biti jasno da je to samo izgovor za prikrivanje očiglednog poraza.
3. Rat protiv Irana. On traje još od Islamske revolucije 1979. godine, ali su vlasti u Teheranu, uz podršku naroda, pokazale da je u tom ratu nemoguće pobijediti. Nuklearni dogovor je bilo veliko priznanje Washingtona nemogućnosti daljnjeg ratovanja protiv Irana. Unutarnja kohezija i hrabrost s kojom su Iranci pružali otpor su vrijedni divljenja. Sada su svi pokušaji daljnjeg sučeljavanja s Iranom obična retorika, iako treba biti oprezan i pratiti što čini Izrael, jer samo sulude odluke Tel Aviva mogu SAD vratiti na ratni put, budući da su Amerikanci dužni braniti židovsku državu uvijek i u bilo kojim okolnostima, čak i ako Izrael pokrene agresiju bez ikakvog povoda.
4. Rat protiv Rusije. Do sada se ništa nije uspjelo pronaći destabilizaciju Rusije i nijedna metoda nije dala željene rezultate. Sankcija zbog ”ruske prijetnje” su samo ojačale povjerenje ruskog naroda u vladu, parlament i predsjednika, posebno u vojsku. Proces integracije u narodu i dalje traje i jamči zemlji sigurnu pobjedu.
5. Rat protiv Kine. Pokušaji da se povrijede kineske granice su naišli na jak odgovor. Kina gotovo da ne odgovara na američke prijetnje, jer shvaća da su one puka retorika. SAD se neće otvoreno sukobiti s azijskim divom, jer je svima jasno da se on više nikoga ne boji. Štoviše, kineske sposobnosti u pružanju otpora, kada se otkriju, izgledaju zastrašujuće.
6. Rat protiv Sjeverne Koreje. Navodni nuklearni rat i prijetnja američkoj sigurnosti su mitovi koji nisu urodili plodom i vojna eskalacija nema podršku no Japana ni Južne Koreje, dva naroda koji bi na sebe morali preuzeti troškove u ljudskim gubicima i materijalnoj šteti. Osim toga, nakon izjave senatora Lindsaya Grahama: ”Ako rata mora biti, neka se pokolj dogodi tamo dolje, a ne u našoj kući”, koju je dao u društvu Donalda Trumpa, Tokio i Seul su ostali zatečeni i iznenađeni i u američkoj ”zaštiti” vide mač s dvije oštrice.
SAD samo mogu voditi medijski rat protiv Kim Jong-una, ali njega ionako ne zanima što kažu CNN, Fox News i drugi.
7. Rat protiv Jemena. Ova osiromašena zemlja u kojoj je izbila epidemija kolere se odupire agresiji arapske koalicije koju podržavaju SAD. Jemenski borci čak napadaju položaje saudijske vojske na njezinom teritoriju, dok pripadnici i časnici bivše nacionalne vojske, koji su se pridružili otporu, uspješno vladaju raketnom tehnologijom i uništavaju utvrde,čak i vojne brodove saudijske koalicije. Usprkos siromaštvu i manjku modernog naoružanja, jemenski borci nesmanjenim intenzitetom nastavljaju borbe protiv okupatora i u svojim akcijama često prelaze granice mogućeg.
8. Rat u Ukrajini. Državni udar protiv legitimnog predsjednika je završio podjelom zemlje i odcjepljenjem najbogatije regije zemlje, Donbasa. Kijev ne nadzire najvažniji dio zemlje, zbog kojeg su američki stratezi uložili godine priprema i planiranja i milijarde dolara da ga zauzmu. Ukrajina bez Donbasa i s nesigurnim istokom zemlje, a posebno bez Krima, koji je danas dio Rusije, za NATO i SAD j u strateškom smislu potpuno nevažna. Gubitak Krima je imao izniman utjecaj na razvoj događaja i sada se u Washingtonu, kako bi se dao privid ”pobjede demokracije”, vode bespredmetne rasprave hoće li se i koliko Kijevu poslati protutenkovskih projektila ili pomoći da provede potrebne strukturne reforme. Sve u svemu, Rusija je bila brža, reagirala u trenutku i dovela SAD pred svršen čin.
Zamrznuti rat u Donbasu polako počinje iritirati američke saveznike u Europi, a kako odmiče vrijeme, sve je jasnija prava priroda režima u Kijevu.
U ovom trenutku Kijev je izgubio podršku Mađarske, a Rumunjska također prijeti da će reagirati u EU i međunarodnim tijelima. Razlog je ”ukrajinizacija” obrazovanja, od jezika do povijesti, što je bio jedan od razloga ustanka na Krimu i Donbasu. Sada isti problem imaju manjine ”demokratskih zemlja”, a ne samo ”Rusi tamo na istoku”. Dakle, što se tiče Ukrajine, samo treba dati vremenu da odradi svoje.
9. Rat u Afganistanu. Ono što je zamišljeno kao brzi rat sa sigurnom pobjedom se pretvorilo u grobnicu američkih i savezničkih vojnika, koji tamo kao da su poslani zabunom. Tamošnje vlasti i sve snage na terenu, čak i one koje se predstavljaju proameričkima, u potpunosti odbacuju prohtjeve ”osloboditelja”. Američka vojska, koja će povećati ljudstvo u Afganistanu, tamo može ostati još šesnaest godina i neće učiniti ništa.
Primjer američkog očaja je bilo nedavno bacanje ”majke svih bombi” u brdska područja u kojima je navodno prisutan ISIL, a da nitko ne zna što je uništeno, koga se gađalo, je li tamo uopće bilo terorista i koje su to ”vojne vođe” koje su uspješno likvidirane, a bili su prijetnja američkoj sigurnosti. Umjesto ovakvih i sličnih igrokaza, bilo bi bolje da se snimke ovih akcija naprave u Hollywoodu, jer ionako služe u propagandne svrhe, a učinak će biti isti.
10. Rat protiv Iraka. Iako su u tijeku pokušaji da se podijeli teritorij, prije svega podrškom kurdskoj nezavisnosti, trijumf nad teroristima ”kalifata” je snažno ujedinio Iračane. Premijer Haider Al-Abadi je legalizirao i ujedinio sile koje ga podržavaju i tako stvorio vojnu koaliciju sunita i šiita unutar koje nema prijepora i jedni uvažavaju stavove drugih. Iračka vojska, savezna policija i Narodne mobilizacijske jedinice, koje uglavnom čine šiiti, svi vide kao oslobađajući faktor, čak i ranije zapostavljeni suniti. Ove snage su dovoljno snažne da vladi jamče odlučnost u odbijanju američkog uplitanja u unutarnje stvari Iraka. Između ostalog, uskoro će se održati referendum u Kurdistanu i tada će sve biti jasnije.
Također treba spomenuti i američke propuste u Libanonu, odakle su de facto protjerani, potom Palestini, a ne treba zaboraviti ni nedavni neuspjeli pokušaj vojnog udara u Turskoj. Sve navedeno nas navodi na zaključak da američka pomoć na planeti donosi samo kaos i bol, bez nade u budućnost i samo strah od smrti.
Ovdje su samo nedavni porazi ili države gdje su svi američki planovi definitivno propali. Istina, na drugoj strani su institucionalnim udarom u Hondurasu, Paragvaju i Brazilu, te na izborima u Argentini dobili željenu vlast, ali to ne znači da je američki režim, koji je navikao na ratove, nepobjediv i da ne čini velike propuste. Ovih nekoliko manjih pobjeda i gore navedeni veliki porazi su znak da se mogu zaustaviti njegove ekspanzionističke ambicije protiv čovječnosti.
logično
