„Listajući“ portale, jučer me ubode članak prenesen iz nesvrstane, nezavisne i prijateljske nam – jedine i neponovljive – Posavske Hrvatske. Na oko, beznačajan i nebitan , čak ne i toliko loš uradak o brodskom gospodarstvu u proteklih 25 godina, zaintrigirao me zato što ide kao udarna vijest. Sezona kiselih krastavaca je prošla: izbori se bliže, brodovi tonu, Bandić, Ćiro i kompanija lupetaju kao i inače. Ima se o čemu pisati. Istina je da kiša pada, ne može se vani ,a budući da Posavsku više nitko ne kupuje, daje se malo medijskog prostora i nekadašnjim veličinama brodske pisane riječi. To što je njih petero sastavljalo danima Veljko Lukić , Emil Cipar ili Petar Bašić napišu spolnim organom za 2 sata. No, što je tu je. Čitam i vjerujem podacima i svojim očima, ali mi je žao kad su se već potrudili da odrade solidan članak što nisu izvukl indeks prosječne plaće predratnog vremena i kupovne moći tadašnjeg doba i ovoga danas. Također se moglo uobziriti koliko radnika u tvrtkama koje su „žive „ ne dobiva plaću redovno, koliko ih je na višemjesečnom „čekanju“, a koliko ih radi samo 2 ili tri dana u tjednu. Podaci bi bili još žalosniji i tragičniji. No puno je to od njih očekivati. Jer teško se provozati do Oriovca npr. Ovako sve to skupa izgleda kao da im je sam Stribor napisao ili da bar nisu puno prepisali.
Žalosno je što za sve godine promatranog razdoblja (1990. – 2014.) novinari i urednici PH nisu razotkrivali afere i nepoštenje u gospodarstvu. Ne samo da nisu pisali o krađama, lopovluku, dirigiranoj privatizaciji i ostalim marifetlucima koji su zadesili promatrane gospodarske subjekte od strane ljudi koji su tamo radili, koji su došli iz drugih krajeva ili stečajnih upravitelja koje je netko nametnuo (najbolje poznam slučaj Brodvina i Jasinja , no to nije bitno), nego su svojom šutnjom na neki način dali suglasnost za sve što je zadesilo brodsko gospodarstvo. Medijski prostor nesebično su dodjeljivali „kaubojima“ i „indijancima“ da prosipaju pamet dok sve nije otpšlo u p.m. Sad su se sjetili pisati egzaktne podatke i kritički obrušavati kako bi zavarali čitatelje i kupili još malo vremena. E, pa kasno gospodo. Iako su svjesni svega novinari i urednici u PH ne izvlače pouke nego nastavljaju sa stalnom praksom ( ruka ruku mije, hvalite me usta moja, nema veze ionako to nitko ne čita i ne kupuje ...). Novine „nose“ vanjski suradnici (Toldi, Krajnović, Balen, Lukić Tomislav...), a remitendu tko stigne, dok stalno zaposleni samo paze da se kome ne zamjere kakvim kritičkim tekstom o Brodu i okolici. Županija daje sredstva i naređuje tko mora kupiti koliko primjeraka i naravno pošteno je da unaprijed znaju što će se tamo pisati i štampati. I likovi iz ŽNS BPZ-e daju pare te također mogu glumiti novinare, odnosno izbacivati rečenice i prijetiti se ukoliko im nešto nije po volji. Uredništvo to ne zanima, o nezavisnom novinarstvu nisu ni čuli, važno je da je plaća dobra, redovna i na vrijeme, pa dok ide, ide. Interna spika je da će sve to trajati dok gosp. Penić ne ode u mirovinu, a poslije šta Bog da. Dok svi gledaju kako da zatvore financijsku konstrukciju, ciklus ili krug u našem gradu PH, SBTV, Županija i Poglavarstvo zatvoriše paralelogram i spremno čekaju izbore.
Tko jebe porezne obveznike,čitatelje, gledatelje i kolpoltere. Najzanimljiviji od njih svakako je i najveća legenda – Ivica Poe. Dođe mi žao kad se sretnemo u birtijama gdje je nekada prodavao po 3-4 primjerka novina , a danas svi okreću pogled ili kažu: „ Hvala, drugi puta“. Kao da čovjek prodaje govna, a ne jedini županijski glasnik koji u imenu ima i riječ Hrvatska. Mislim da bi više prodao primjeraka u Finskoj ili Norveškoj skačući preko fjordova u majici kratkih rukava na - 28⁰C i izvikujući naslove na lokalnom slengu , a na pitanje . „ Onko mitään uutta sisään PH Poe? ” spremno bi odgovorio: ”siellä on juuri ei saa sanoa” Slobodni prijevod : ”Ima li što novo u PH? Ima, ima samo ne smijem reći.”.
