HDZ-ovac Branko Bačić izjednačio je podršku napadu kalašnjikovom na policajce pred zgradama Vlade i Sabora s podrškom umjetničkoj instalaciji petokrake u okviru službenog programa Evropske prijestolnice kulture. Time je nehotice vrlo plastično opisao razliku između desnog i lijevog ekstremizma u Hrvatskoj
Predsjednik kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić prozvao je u četvrtak na konferenciji za medije saborske zastupnike Domovinskog pokreta da nakon napada Danijela Bezuka dolijevaju ulje na vatru desnog ekstremizma. Pritom je imao potrebu da svoju stranku predstavi kao umjerenog zagovornika uređenog demokratskog društva tako što je istovremeno osudio i lijevi ekstremizam. Odgovarajući na pitanja novinara nehotice je vrlo plastično opisao razliku između desnog i lijevog ekstremizma u Hrvatskoj.
‘Kada radikalizaciju hrvatske političke scene svodite samo na krajnje desni dio političkog spektra, za ovakvu situaciju kakva se događa u Hrvatskoj možemo i trebamo promatrati što radi krajnja ljevica. Ja nisam vidio da je ovako žestoko osuđeno, primjerice, postavljanje zvijezde petokrake u Rijeci, premda to postavljanje, kojega zagovara ta krajnja ljevica, izaziva oprečne emocije i stajališta velikog dijela hrvatskih građana’, kazao je Bačić.
Zatim je naglasio da HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića prolazi transformaciju s ciljem da transformira Hrvatsku, pa dodao da u HDZ-u ne žele ekskulpirati ni krajnje lijevi dio političkog spektra koji ‘često puta nepromišljeno, ne vodeći računa o cjelokupnosti interesa hrvatskog društva i hrvatske države’, postupa na jednak način kao i krajnja desnica.
Dakle, na jednoj strani je teroristički napad kalašnjikovom na policajce pred zgradama Vlade i Sabora koji opravdavaju desni ekstremisti, a na drugoj je umjetnički rad izveden u okviru službenog programa Evropske prijestolnice kulture čije postavljanje podržavaju lijevi ekstremisti. Bačić se očito nije uspio sjetiti radikalnijeg primjera lijevog ekstremizma od umjetničke instalacije u spomen žrtvama fašizma i borcima poginulima za oslobađanja Rijeke u Drugom svjetskom ratu, čime je taj grad, inače, postao dijelom Hrvatske. Da je Bačić i nešto duže razmišljao, ne bi opet našao ništa više od pokoje mrlje crvene boje nabačene na neki od spomenika Franji Tuđmanu ili na onaj spomenik ustaškom teroristu Miru Barešiću podignut u Dragama kraj Pakoštana. Da, tu je i onaj napad što su ga ‘lijevi ekstremisti’ izveli išaravši sprejom dvije table na ulazu u Bilice, u protest imenovanju tamošnjeg mula po ustaškom ministru Mili Budaku.
Lijevi ekstremizam u Hrvatskoj naprosto ne postoji. Ako već po logici političkog spektra postoji krajnja ljevica, onda je ona ekstremno kulturna i nenasilna. Za razliku od saborskih zastupnika krajnje desnice koji opravdavaju nasilje i otvaraju prostor govoru mržnje, saborski zastupnici krajnje ljevice spadaju u najpristojnije hrvatske političare. Za njima se ne vuku repovi korupcije i zataškavanja ratnih zločina. Podsjećanje na zločine, najveća je nepristojnost koja im se pripisuje. Izvan parlamenta, tu je grupica anarhista i marksista okrenutih teoriji, a onu krajnju ljevicu na koju Bačić misli čine pacifisti i aktivisti za ljudska prava, za prava žena, manjina, pripadnika LGBT zajednice, izbjeglica, raznih ranjivih i deprivilegiranih skupina. Na javnoj sceni čine je intelektualci, novinari, književnici, znanstvenici, glazbenici, režiseri, glumci, performeri i drugi umjetnici poput autora riječke petokrake Nemanje Cvijanovića.
Prosvjedi što ih ta krajnja ljevica organizira tiču se nasilja nad ženama, obrane javnog prostora, gay prava, obrazovanja i sve nekih takvih stvari. Ni kod koga ne izazivaju strah, mirni su i sigurni za djecu. Prosvjedi krajnje desnice, i onda kada na njima nema fizičkih napada ili plinskih boca, verbalno su nasilni, puni vulgarnosti i prijetnji, a djeci na njima nije mjesto, najčešće ni ženama. Takav je bio i prosvjed protiv riječke petokrake. Na njemu se redom uzvikivalo: ‘Dobit ćete batine!’, ‘Gazi, gazi, crvene!’, ‘Ajmo, ajmo, ustaše!’, ‘Nemanja, Srbine, čakija ti ne gine!’, ‘Obersnel, Obersnel, govno jedno smrdljivo, pičko jedna, mi te mrzimo!’, ‘Mi, Hrvati!’, ‘Mi, Hrvati!’, ‘Za dom – spremni!’, ‘Za dom – spremni!’ Dakle, tako su zvučale te ‘oprečne emocije i stajališta’ za koje Bačić tvrdi da ih riječka petokraka izaziva kod ‘velikog dijela hrvatskih građana’.
Branko Bačić kaže da on nije vidio da je žestoko osuđeno postavljanje petokrake u Rijeci? Zar je od ovoga trebalo biti još žešće? Nismo ni mi čuli da je Bačić žestoko osudio ovaj prosvjed, niti smo čuli da je itko od riječkih ekstremista priveden, kazneno prijavljen i osuđen zbog govora mržnje i eksplicitnih poziva na ubojstvo Nemanje, Srbina. Nismo čuli upravo zato što je ekstremizam u Hrvatskoj dosad bio tretiran kroz bačićevski relativizam, lažnu ekvidistancu HDZ-a prema desnom i lijevom, od kojih ovaj drugi u stvarnosti ne postoji. Te dvije-tri male antifa-akcije s mrljama crvene boje i umjetničke intervencije poput Cvijanovićeve crvene zvijezde pokušaj su samoobrane civilizirane Hrvatske od nadiranja jedinog postojećeg hrvatskog ekstremizma, onog fašističkog, pred kojim je vlast ustuknula, kalkulirajući s njime. Zbog toga ona, da se poslužimo Bačićevim riječima, ‘često puta nepromišljeno, ne vodeći računa o cjelokupnosti interesa hrvatskog društva i hrvatske države’, postupa na jednak način kao i krajnja desnica.
Što se tiče krajnje lijevog pola političkog spektra, on postoji, kao što postoji i desni, ali HDZ nije sredina između njih, kako nas želi uvjeriti Bačić, on je na desnom centru, puno bliži jednom nego drugom kraju. Oni koje se iz HDZ-a danas naziva krajnjom desnicom do jučer su bili njegovi članovi. Po mišljenju samog Bačića stranka je još uvijek postavljena previše desno jer čemu bi inače prolazila kroz transformaciju kojom se, ponavljajući za Plenkovićem, Bačić opravdava za dosadašnje propuste. Bačić je novinarima rekao da je na unutarstranačkim izborima HDZ jasno pokazao u kojem pravcu vidi Hrvatsku, s programom zajedništva svih građana, podsjetivši na ovogodišnju proslavu ‘Oluje’ i odlazak u Grubore. Odlično. Svaka čast HDZ-u na transformaciji i puna potpora nastavku procesa, samo naprijed. Provala podrške napadaču s Markovog trga, kao i otkivanje silnih količina poruka mržnje i poziva na ubojstvo vodećih ljudi ‘hrvatsko-srpske trgovačke koalicije’ u posljednjim mjesecima daju naslutiti da politički iskorak nije bio malen, pa ni bezazlen. Možda se takva postupna politička pretvorba ni ne može provesti a da putem ne izgleda kao prijetvorna, ali s prijetvornom pričom o dva ekstremizma ne može se naprijed.
Pretvaranje da postoji lijevi ekstremizam služilo je pretvaranju da desni ne postoji, njegovoj normalizaciji i HDZ-ovoj političkoj zloupotrebi glasanja ‘Gazi, gazi, crvene!’, ‘Mi, Hrvati!’, ‘Za dom – spremni!’ na izborima. Kao što pokazuju sadašnje prepirke HDZ-ovaca i SDP-ovaca oko toga tko je ekstremne desničare huškao na koga i tko je gostovao u emisiji desničarskog huškača, a tko mu je čestitao rođendan, nije slučajno ni to što se u Saboru pojavila ljevica, ne nasilnija, nego politički kulturnija od SDP-a. Te prepirke su zabavne, ali inače besplodne, osim ako ne bi označavale prekid dosadašnje prakse. Kada bi HDZ to stvarno htio, a SDP htio surađivati, HDZ i SDP bi zajedno itekako imali snage stati na kraj ekstremizmu u Hrvatskoj. Krajnja ljevica imala bi nula problema s time, dapače.
portalnovosti
Predsjednik kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić prozvao je u četvrtak na konferenciji za medije saborske zastupnike Domovinskog pokreta da nakon napada Danijela Bezuka dolijevaju ulje na vatru desnog ekstremizma. Pritom je imao potrebu da svoju stranku predstavi kao umjerenog zagovornika uređenog demokratskog društva tako što je istovremeno osudio i lijevi ekstremizam. Odgovarajući na pitanja novinara nehotice je vrlo plastično opisao razliku između desnog i lijevog ekstremizma u Hrvatskoj.
‘Kada radikalizaciju hrvatske političke scene svodite samo na krajnje desni dio političkog spektra, za ovakvu situaciju kakva se događa u Hrvatskoj možemo i trebamo promatrati što radi krajnja ljevica. Ja nisam vidio da je ovako žestoko osuđeno, primjerice, postavljanje zvijezde petokrake u Rijeci, premda to postavljanje, kojega zagovara ta krajnja ljevica, izaziva oprečne emocije i stajališta velikog dijela hrvatskih građana’, kazao je Bačić.
Zatim je naglasio da HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića prolazi transformaciju s ciljem da transformira Hrvatsku, pa dodao da u HDZ-u ne žele ekskulpirati ni krajnje lijevi dio političkog spektra koji ‘često puta nepromišljeno, ne vodeći računa o cjelokupnosti interesa hrvatskog društva i hrvatske države’, postupa na jednak način kao i krajnja desnica.
Dakle, na jednoj strani je teroristički napad kalašnjikovom na policajce pred zgradama Vlade i Sabora koji opravdavaju desni ekstremisti, a na drugoj je umjetnički rad izveden u okviru službenog programa Evropske prijestolnice kulture čije postavljanje podržavaju lijevi ekstremisti. Bačić se očito nije uspio sjetiti radikalnijeg primjera lijevog ekstremizma od umjetničke instalacije u spomen žrtvama fašizma i borcima poginulima za oslobađanja Rijeke u Drugom svjetskom ratu, čime je taj grad, inače, postao dijelom Hrvatske. Da je Bačić i nešto duže razmišljao, ne bi opet našao ništa više od pokoje mrlje crvene boje nabačene na neki od spomenika Franji Tuđmanu ili na onaj spomenik ustaškom teroristu Miru Barešiću podignut u Dragama kraj Pakoštana. Da, tu je i onaj napad što su ga ‘lijevi ekstremisti’ izveli išaravši sprejom dvije table na ulazu u Bilice, u protest imenovanju tamošnjeg mula po ustaškom ministru Mili Budaku.
Lijevi ekstremizam u Hrvatskoj naprosto ne postoji. Ako već po logici političkog spektra postoji krajnja ljevica, onda je ona ekstremno kulturna i nenasilna. Za razliku od saborskih zastupnika krajnje desnice koji opravdavaju nasilje i otvaraju prostor govoru mržnje, saborski zastupnici krajnje ljevice spadaju u najpristojnije hrvatske političare. Za njima se ne vuku repovi korupcije i zataškavanja ratnih zločina. Podsjećanje na zločine, najveća je nepristojnost koja im se pripisuje. Izvan parlamenta, tu je grupica anarhista i marksista okrenutih teoriji, a onu krajnju ljevicu na koju Bačić misli čine pacifisti i aktivisti za ljudska prava, za prava žena, manjina, pripadnika LGBT zajednice, izbjeglica, raznih ranjivih i deprivilegiranih skupina. Na javnoj sceni čine je intelektualci, novinari, književnici, znanstvenici, glazbenici, režiseri, glumci, performeri i drugi umjetnici poput autora riječke petokrake Nemanje Cvijanovića.
Lijevi ekstremizam u Hrvatskoj naprosto ne postoji. Ako već po logici političkog spektra postoji krajnja ljevica, onda je ona ekstremno kulturna i nenasilna
Prosvjedi što ih ta krajnja ljevica organizira tiču se nasilja nad ženama, obrane javnog prostora, gay prava, obrazovanja i sve nekih takvih stvari. Ni kod koga ne izazivaju strah, mirni su i sigurni za djecu. Prosvjedi krajnje desnice, i onda kada na njima nema fizičkih napada ili plinskih boca, verbalno su nasilni, puni vulgarnosti i prijetnji, a djeci na njima nije mjesto, najčešće ni ženama. Takav je bio i prosvjed protiv riječke petokrake. Na njemu se redom uzvikivalo: ‘Dobit ćete batine!’, ‘Gazi, gazi, crvene!’, ‘Ajmo, ajmo, ustaše!’, ‘Nemanja, Srbine, čakija ti ne gine!’, ‘Obersnel, Obersnel, govno jedno smrdljivo, pičko jedna, mi te mrzimo!’, ‘Mi, Hrvati!’, ‘Mi, Hrvati!’, ‘Za dom – spremni!’, ‘Za dom – spremni!’ Dakle, tako su zvučale te ‘oprečne emocije i stajališta’ za koje Bačić tvrdi da ih riječka petokraka izaziva kod ‘velikog dijela hrvatskih građana’.
Branko Bačić kaže da on nije vidio da je žestoko osuđeno postavljanje petokrake u Rijeci? Zar je od ovoga trebalo biti još žešće? Nismo ni mi čuli da je Bačić žestoko osudio ovaj prosvjed, niti smo čuli da je itko od riječkih ekstremista priveden, kazneno prijavljen i osuđen zbog govora mržnje i eksplicitnih poziva na ubojstvo Nemanje, Srbina. Nismo čuli upravo zato što je ekstremizam u Hrvatskoj dosad bio tretiran kroz bačićevski relativizam, lažnu ekvidistancu HDZ-a prema desnom i lijevom, od kojih ovaj drugi u stvarnosti ne postoji. Te dvije-tri male antifa-akcije s mrljama crvene boje i umjetničke intervencije poput Cvijanovićeve crvene zvijezde pokušaj su samoobrane civilizirane Hrvatske od nadiranja jedinog postojećeg hrvatskog ekstremizma, onog fašističkog, pred kojim je vlast ustuknula, kalkulirajući s njime. Zbog toga ona, da se poslužimo Bačićevim riječima, ‘često puta nepromišljeno, ne vodeći računa o cjelokupnosti interesa hrvatskog društva i hrvatske države’, postupa na jednak način kao i krajnja desnica.
Što se tiče krajnje lijevog pola političkog spektra, on postoji, kao što postoji i desni, ali HDZ nije sredina između njih, kako nas želi uvjeriti Bačić, on je na desnom centru, puno bliži jednom nego drugom kraju. Oni koje se iz HDZ-a danas naziva krajnjom desnicom do jučer su bili njegovi članovi. Po mišljenju samog Bačića stranka je još uvijek postavljena previše desno jer čemu bi inače prolazila kroz transformaciju kojom se, ponavljajući za Plenkovićem, Bačić opravdava za dosadašnje propuste. Bačić je novinarima rekao da je na unutarstranačkim izborima HDZ jasno pokazao u kojem pravcu vidi Hrvatsku, s programom zajedništva svih građana, podsjetivši na ovogodišnju proslavu ‘Oluje’ i odlazak u Grubore. Odlično. Svaka čast HDZ-u na transformaciji i puna potpora nastavku procesa, samo naprijed. Provala podrške napadaču s Markovog trga, kao i otkivanje silnih količina poruka mržnje i poziva na ubojstvo vodećih ljudi ‘hrvatsko-srpske trgovačke koalicije’ u posljednjim mjesecima daju naslutiti da politički iskorak nije bio malen, pa ni bezazlen. Možda se takva postupna politička pretvorba ni ne može provesti a da putem ne izgleda kao prijetvorna, ali s prijetvornom pričom o dva ekstremizma ne može se naprijed.
Pretvaranje da postoji lijevi ekstremizam služilo je pretvaranju da desni ne postoji, njegovoj normalizaciji i HDZ-ovoj političkoj zloupotrebi glasanja ‘Gazi, gazi, crvene!’, ‘Mi, Hrvati!’, ‘Za dom – spremni!’ na izborima. Kao što pokazuju sadašnje prepirke HDZ-ovaca i SDP-ovaca oko toga tko je ekstremne desničare huškao na koga i tko je gostovao u emisiji desničarskog huškača, a tko mu je čestitao rođendan, nije slučajno ni to što se u Saboru pojavila ljevica, ne nasilnija, nego politički kulturnija od SDP-a. Te prepirke su zabavne, ali inače besplodne, osim ako ne bi označavale prekid dosadašnje prakse. Kada bi HDZ to stvarno htio, a SDP htio surađivati, HDZ i SDP bi zajedno itekako imali snage stati na kraj ekstremizmu u Hrvatskoj. Krajnja ljevica imala bi nula problema s time, dapače.
portalnovosti
